,,Dolazak na buvljak za mene je vid rekreacije. Čovjek se išeta, vidi poznate ljude i mnoge stvari koje se više nikada neće naći u prodavnicama. Ima i dosta starina, starog alata, knjiga, djelova za automobile. Za mene je to ritual”, priča jedan od posjetilaca podgoričkog buvljaka.
Buvljak se nalazi pored magistralnog puta prema Gradskoj Opštini Tuzi, u okviru Stočne pijace. Na njemu se, osim polovne robe, mogu naći i nove, neraspakovane stvari koje čekaju da budu kupljene po nižim cijenama nego u prodavnicama. Pored ispucalih betonskih staza, na kaldrmi i blatnjavoj livadi, prodavci čekaju da počne još jedan pazarni dan. Buvljak je živ vikendom, najviše subotom, a lijepo vrijeme mami mnoge da dođu i prošetaju ovim mjestom koje je atrakcija bilo da imate namjeru da nešto konkretno kupite, bilo da ste tu slučajno.
Prvi kupci na buvljaku imaju popust, radi još jedne berićetne subote prodavcima koji od najranije zore, već oko četiri, pet ujutru, rasprostiru čaršave, kartone, ćebad, postavljaju stolove kako bi izložili svoju raznoliku robu. A na ovim improvizovanim tezgama, za čije mjesto dnevno plate jedan i po euro – od igle do lokomotive. Bogami i poneka dobro očuvana i još funkcionalna mašina za šivenje, čija je cijena mnogo niža od odjevnih predmeta koji se mogu sašiti na njoj, sudeći po tvrdnji sredovječnog trgovca koji kaže da je jedna modna kreatorka kupila kod njega polovnu ,,singericu” i poslije dolazila da mu se pohvali kako joj odlično služi.
,,Kupuje ona stalno ovdje”, kaže prodavac. ,,Tu sa mojom Refkom probira garderobu, pa uzme ako joj šta odgovara. Sve markirano, iz Njemačke donosimo”. I zaista, među gomilom polovne odjeće mogu se naći i burberry mantil od pet eura i levis farmerice za tri.
,,Ovdje dolaze svi, i bogataši, političari”, nadovezuje se prodavac sa susjedne tezge. Vidio je jednom u prolazu ,,onu što je prepisala doktorat”.
Prodaje se i upotrebljivana obuća, a trgovci kažu da dobro prolazi. Bicikla, djelovi za automobile, polovna bijela tehnika i alat samo su dio asortimana.
Na buvljaku možete čuti razne jezike iskusnih trgovačkih mahera, ali i zalutalih turista koji sa ruksacima radoznalo obilaze štandove. Završivši telefonski razgovor na italijanskom, Albanac Rusima nudi tri ručna sata za petnaest eura. ,,Skidka za vas, baterije gratis”. Na moju konstataciju da dobro barata jezicima kaže: ,,Pričam ja jezik koji ‘oćeš, samo da se proda”.
U blizini, na stepeniku kombija sjedi malena Romkinja i posmatra svoje roditelje koji iz kartonskih kutija nude salame, viršle, kobasice, slatkiše. Mala kutija bajadera euro, velika dva. ,,Ne možeš za te pare u marketu da ih kupiš”. Ne htjedoše reći gdje nabavljaju ove artikle isteklog roka.
No, nije to jedina hrana koja se prodaje na buvljaku. Na samom ulazu suhomesnati proizvodi, riba, turšija, med…
Pred kapijom buvljaka svijet se okupio oko proćelavog čovjeka koji na uzici drži patuljasto jare. Prodaje ga za osamdeset eura. To je kućni ljubimac, kaže, ima još dva takva u autu. Ima i živine na prodaju. Kokoške raznih sorti, pet eura jedna.
Za ljubitelje antikviteta, ovo mjesto je pravi raj. Starinski satovi, ukrasne figure, svijećnjaci samo su dio ponude ovog nesvakidašnjeg buvljaka. Fiksni telefoni od početka svoje istorije, pa do vremena kada su ih zamijenili mobilni mogu se naći među longplej pločama jugoslovenskih i sovjetskih muzičara, američkih džezera i virtuoza klasične muzike. Prodaju se i moblini telefoni, dobro očuvani i oni koji su neupotrebljivi. Tu su i laptopovi, takođe polovni, slušalice, punjači i ostala elektronska oprema. Kompleti knjiga vrlo su povoljni, a među njima mogu se probrati rijetki bibliofilski primjerci, kao i izdanja koja su preživjela sve državne oblike nekadašnje Jugoslavije. Tu su kuvari, vojne enciklopedije, ruski i poljski udžbenici iz vremena SSSR-a. U rukama jednog starijeg gospodina našlo se, uz još četiri, pet knjiga, i Staljinovo djelo Marksizam i nacionalno pitanje.
Mogu se kupiti i šljemovi, zarđali od vremena i ratova, značke sa odora zvaničnika svih režima, vojničko remenje, čuture, gas maske. Ni naizgled nove uniforme Jugoslovenske narodne armije ne nedostaju.
Među interesantnim svaštarijama ima dosta slika, replika velikih umjetničkih djela, a kažu stalni posjetioci da su nailazili i na autentična platna crnogorskih slikara. Ukoliko umijete da se cjenjkate, umjetnost ćete platiti mnogo manje nego što ona vrijedi.
Stariji bračni par raspravlja se pred štandom oko porcelanskih šolja. Gospođa pogađa cijenu, dok joj suprug govori da ih već imaju previše kući, a ničemu ne služe osim što zauzimaju mjesto. ,,Dobra je kafa komšiluku i iz onih običnih”.
Šminka nije rijetkost, a minđuše, prstenje, ogrlice, narukvice – od bižuterije do ćilibara – prodaju se na skoro svakom ćošku. Pored mobilnih telefona, prijatna prosijeda žena i njen suprug trguju ručnim satovima, bižuterijom i potamnjelim srebrom. Jeftino se prodaju burme, par deset eura, može i za osam. Srebrno prstenje je po pet eura, a lančići do petnaest najviše.
,,Onaj tamo preko puta, Džeri, kupi kod nas nakit, pa ga ispolira i prodaje ljeti po Budvi za mnogo veće pare”, kaže gospođa. ,,Mene, pravo da ti kažem, mrzi da ga čistim, kad ga ionako neću prodati iznad cijena po kojim ga sada dajem”.
Bižuterija svih vrsta i oblika nije više od tri eura, a najskuplji na ovoj tezgi je ženski ručni sat koji prodaju za 40 eura. Mada, uz cjenkanje, se može spustiti.
,,Cjenjkaju se ovdje i za pedeset centi, htjeli bi oni i džabe da uzmu. Mi spuštamo cijenu uglavnom ako se malo više stvari uzme. Moj muž nije prelazio 2.400 km da bi robu prodavao za 50 centi. Nego šta da radimo, nema narod para danas, sve bijeda, pa gledaš da izađeš u susret i njima, a i ti bar nešto da zaradiš, pa daš za koliko možeš” objašnjava ona. Njen muž priča kako se desi da hoće i da ukradu u prolazu, ali uz osmijeh ukrašen ponekim zlatnim zubom dodaje da se to rijetko dešava, naučio je on za trideset godina trgovanja da prepozna lopova. Oboje radno nesposobni, sa jedinim primanjem od socijalnog u iznosu od 78 eura moraju da se snalaze, da zarade za račune. Mjesečno, zahvaljujući prodaji, u prosjeku izađu na 500, 600 eura. Ne dolaze uvijek, izbjegavaju hladne i kišovite dane. Tada nema puno mušterija, pa im se ne isplati, a i zdravlje ih više ne služi kao nekad.
Sa ovog jedinstvenog mjesta, koje je otvoreno petkom, subotom i nedjeljom, vjerovatno nećete otići praznih ruku. Ono što ćete sasvim sigurno odnijeti sa buvljaka, čak i da ništa ne kupite, jesu utisci koje ćete prepričavati prijateljima, kao i namjeru da opet dođete i istrošite kusur svakodnevice na stvari vrijednije od svoje cijene.
Miljana DAŠIĆ