,,Izvinite svi koji me cijenite. A znam da vas ima”, dio je pisma četrdesettrogodišnjeg Dalibora Jaukovića, napisanog neposredno prije nego što je postao svjetska vijest i njegovo ime počelo da se upotrebljava na uhodanim domaćim medijskim i ostalim ratištima.
Sada svi bez sumnje već znaju ko je Dalibor Jauković. On nije više neprimjetni sugrađanin i komšija, već čovjek koji je bacio bombu u dvorište američke ambasade u Podgorici prošle srijede, a potom izvršio samoubistvo. No, sve ono što se o njemu sada ponavlja – da je bio protivnik NATO-a i bivši vojnik kojeg je medaljom za bezbjednost odlikovao Slobodan Milošević – podaci su sa njegovog Fejsbuk profila. U stvarnom životu, van društvenih mreža, Jauković je bio, pojasnili su iz Udruženja boraca – ,,zaboravljen”. Na Fejsbuku je bilo drugačije. Tu je bilo onih koji ga cijene. A bilo je i ratova, non stop otvorenih virtuelnih poprišta. Oni i mi na sve strane. Rusi i Amerikanci, muslimani i hrišćani, Srbi i Crnogorci, natovci i antinatovci. Crno-bijela, pojednostavljena i opasna stvarnost. I lajkovi kao medalje za virtuelne ratnike. Koje je život zaboravio. Odgovornost za izgovoreno tamo, za razvrstavanje na te banalizovane identitete koji održavaju stvarne ratove – ne postoji.
No, nije mnogo bolje ni u mejnstrim medijima. Jaukovićevu smrt ove su sedmice rabili domaći medijski specijalci, za nastavak nekih starih ratova. Jedni su Jaukovića nazivali ,,herojem”, produbljujući naše crno-bijele podjele i huškajući na nove tragedije, a drugima je poslužio kao dodatak političkom procesu za terorizam protiv dijela opozicije. Kao dokaz da nas od radikalizacije može spasiti samo DPS. Onaj isti koji je bio na vlasti kada su se desili Štrpci čiju godišnjicu danas obilježavamo, ali i drugi užasni zločini. I zbog kog dvije i po decenije živimo podjele i razbrojavamo se. I jedni i drugi plešu opasni ples. Samo su dva pola iste stvari.
Osjećaj odgovornosti odavno ne stanuje ovdje. Bilo koja tema da je u pitanju. ,,Nema mjesta za odgovornost Vlade”, procijedio je kroz zaleđeni široki osmijeh premijer Duško Marković, dok je kraj njega stajao predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker, ekspert za male zemlje. Premijer je, jasno, govorio o slučaju Aleksandra Andrije Pejovića, sada bivšeg ministra evropskih poslova, glavnog pregovarača i ambasadora, koji bi ko zna još koliko ostao nezakonito na svim tim funkcijama da na taj konflikt interesa koji bode oči nije ukazala jedna NVO.
U pravu je Marković, zašto bi Vlada bila odgovorna, ona je samo imenovala istu osobu na tri pozicije kršeći zakone. Kriv je imenovani. Neće valjda Vlada paziti na zakone. Ili ne daj Bože da to rade institucije. Kriv je i civilni sektor. Bave se poilitikom – što bi rek’o Marković. Nek se brate, bave nečim drugim, evo kulturom možda. Al’ bez kritike. I nemoj da bi ko prokomentarisao još jednu eksploziju na ulici, bezbjednosne prilike, novi napad na advokata, još jedno silovanje zakona da bi se otela vlast.
Riječi izgleda više ne mjere puno ni u Briselu. Otuda je, sve uz brigu o vrijednostima kao što su vladavina prava, poštovanje zakona, odgovorna javna uprava, Markoviću, bez obzira na skandal s glavnim pregovaračem, stiglo tapšanje po ramenu. Junker nas nije samo nazvao potencijalnim primjerom Zapadnog Balkana, nego je i javno progledao kroz prste crnogorskim vlastima: ,,Mislim da je bolje da se reaguje kada se utvrdi konflikt interesa, jer ima nekih koji u toj situaciji ne bi ništa uradili”, kazao je on u ovdašnjem paralamentu. Super. Još smo zaradili i evropski štrik na očiti politički dogovor da se zakoni krše.
A odgovornost i opozicija? Krhke su nade.
Krivi smo mi. Jer na sve prstajemo ćutke. Jer ćemo koliko sjutra zaboraviti, na poruku koju nosi sudbina Dalibora Jaukovića. Tihog, gotovo neprimjetnog čovjeka iz četvrti, u kojem su rasli beznađe i očaj. I bijes. Najviše prema sebi.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ