Povežite se sa nama

INTERVJU

MILOŠ MITROVIĆ, KOLUMNISTA BEOGRADSKOG DNEVNIKA DANAS: Početak boljeg ako bude pameti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako ocjenjujete posjetu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Zagrebu. Koji je njen najznačajniji rezultat?
MITROVIĆ: Izgleda da je najznačajniji rezultat posete činjenica da je do nje došlo, s obzirom na njeno ranije odgađanje i neprestani ,,verbalni rat”, kako je stanje odnosa Srbije i Hrvatske u poslednjih nekoliko meseci tokom posete opisala hrvatska predsednica Kolinda Grabar Kitarović. Poseta bi mogla da se tumači kao nagoveštaj rešavanja konkretnih problema između dve države, ali se u tom smislu, u najboljem slučaju, može biti, što bi političari rekli, tek ,,oprezni optimista”. Hrvatski premijer Andrej Plenković je, na primer, rekao da je s Vučićem dogovorio razgovore o ratnoj odšteti. Ali šta to konkretno znači? Da će Srbija naprasno prihvatiti hrvatski zvaničan stav o ratu kao o ,,velikosrpskoj agresiji” i pristati da plaća reparacije? Ili da će Hrvatska odstupiti od svojih državotvornih mitova i od reparacija odustati? Ako pogledamo naslovne strane vodećih hrvatskih i srpskih novina tokom i posle posete, a te novine u velikoj meri kreiraju javno mnjenje i donekle su glas dominantne politike u obe zemlje, njihove poruke svode se na, otprilike, ,,četnik došao i otišao bez izvinjenja” i ,,hrabri predsednik Vučić pobedio razularene ustaše”. Ali ako ostavimo po strani površinske slojeve politike, oličene u stalnim prepucavanjima, poseta bi mogla da bude početak nečeg boljeg – ako bude pameti. Naravno, na obe strane.

MONITOR: Da li će uskoro doći do značajnijeg poboljšanja odnosa između Srbije i Hrvatske s obzirom na to da predsjednica Hrvatske ne predstavlja politiku hrvatske vlade na način kako to radi Vučić u Srbiji, ali i zbog toga što su i u jednoj i u drugoj državi jake snage koje nisu naklonjene normalizaciji tih odnosa?
MITROVIĆ: Mislim da i hrvatska predsednica i hrvatska vlada stalno moraju računati sa snagama koje pominjete, jer one, u najvećoj meri, glasaju za njih, odnosno za HDZ i njene predstavnike. Ratni veterani su tipičan primer. Na neki način su i oni sami deo tih snaga. Ne treba smetnuti s uma i da je Hrvatska članica EU i NATO, što joj daje bolju poziciju u svim pregovorima sa Srbijom. Pregovaračkoj poziciji Srbije bi možda moglo da doprinese to što Srbija, kako se to zvanično ističe, neguje dobre odnose i sa EU i sa Rusijom. To Zapadu stvara veliku nelagodu, ali ga istovremeno nagoni da se bori za naklonost Srbije i za stabilnost u regionu, gde mešanje Rusije nije poželjno. Posetu Vučića Zagrebu vidim kao rezultat napora EU. Koliko se sama EU bude izvlačila iz sopstvenih problema, i koliko se ona bude angažovala na Balkanu, toliko će brže svoje uzajamne probleme rešavati Srbija i Hrvatska. Što se tiče snaga u Srbiji nenaklonjenih normalizaciji odnosa sa Hrvatskom, mislim da Vučić može da ih zauzda – samo ako hoće. To je njegovo jato.

MONITOR: Vučić je obećao tokom posjete Zagrebu da će će već narednih dana pokušati da promijeni atmosferu u Srbiji kako bi se smirile tenzije između dvije zemlje. Može li u tome uspjeti?
MITROVIĆ: Može, ako naredi ,,ministru za Hrvatsku” Aleksandru Vulinu da se smiri, da obustavi verbalnu paljbu prema susednoj zemlji, i ako isto to naredi njegovim medijima koji Hrvate kao narod izjednačavaju sa ustašama. Oličenje takvih medija je tabloid Informer, Vučićeva omiljena štampana stvar, koji je uoči, tokom i posle njegove posete Hrvatskoj sa svojih naslovnih strana ,,izveštavao” kako se Vučić, odlazeći u Zagreb, izlagao smrtnoj opasnosti. Kako ide tamo gde se horde ustaša spremaju da ga zakolju. To je samo jedna u nizu priča o sada već bezbrojnim pokušajima atentata na Vučića koje plasiraju Vučićevi mediji. Moguće je da će Vučić, radi normalizacije s Hrvatskom, privremeno narediti prekidanje paljbe. Međutim, polarizacija, stvaranje neprijatelja i širenje paranoje su gradivni elementi Vučićevog opstajanja na vlasti, tako da ne verujem da će na duži rok od toga odustati. Ne zna čovek drugačije.

MONITOR: Kakvi su dominantni komentari u Srbiji o Vučićevoj posjeti?
MITROVIĆ: S obzirom na to da je većina medija naklonjena Vučiću, dominantan komentar glasi da je poseta predstavljala izraz njegove državničke mudrosti i njegove želje da region bude stabilan, uz njegovu navodno nedvosmisleno izraženu nameru da štiti prava Srba u Hrvatskoj. Proevropska opozicija ne može reći da je poseta sama po sebi loša, jer i sama, sledeći pored ostalog prioritete EU, ističe stabilnost u regionu i kao sopstveni cilj. Proevropska opozicija je ,,oprezno optimistična”, kao i analitičari, ne računajući krajnje desne.

MONITOR: Da li se sada može pretpostaviti kako će biti dočekana Kolinda Grabar Kitarović ukoliko dođe u posjetu Beogradu?
MITROVIĆ: Biće dočekana bez problema. Iznenadio bih se ako bi bilo nekih incidenata. Za razliku od hrvatske vlasti, srpska je u stanju da kontroliše ekstremističke grupe. To ne znači da je srpska država ,,pravnija” od hrvatske, nego da su te grupe ovdašnjoj vlasti veoma bliske pa mogu to da reše po sistemu ,,ljudi smo, dogovorićemo se”. Ima i mišljenja da su te grupe marionete vlasti što nije nerealno. Spontane demonstracije većeg obima takođe ne očekujem. Razliku između pogleda hrvatske i srpske javnosti na rat 1991-1995. sjajno je opisao jedan tviteraš, izvinjavam mu se jer sam mu zaboravio ime: ,,Hrvatska se ponaša kao da rat još traje, a Srbija kao da rata nije ni bilo”. Zato ovde nema ,,histerije”, sem kad se diriguje.

MONITOR: Komesar EU za susjedsku politiku i proširenje Johanes Han izjavio je prije nekoliko dana da Beograd i Priština sada imaju veliku šansu „da jednom za svagda” pronađu rješenje za kosovsko pitanje. Šta mislite o tome?
MITROVIĆ: S tim u vezi šalju se kontradiktorne poruke. To liči i na ovo ,,jednom za svagda” rešavanje problema imena Makedonije. Vučić je takođe najavio organizovanje referenduma – da građani Srbije donesu odluku o dogovoru s Prištinom. Referendum, naravno, uopšte ne mora da se dogodi, ali ako se dogodi verujem da će ishod biti još jedno istorijsko ,,ne”, što bi vodilo daljem stanju zamrznutog konflikta kao u slučaju Kipra, ali uz bitnu razliku – ništa od ulaska Srbije u EU. Srbija verovatno očekuje neku kompenzaciju za ,,priznavanje realnosti” o Kosovu. Navodno obećanje EU da će Srbija ući u EU 2025. teško da može biti prihvatljiva kompenzacija.

MONITOR: Saša Janković, lider Pokreta slobodnih građana, tvrdi da je slijepa podrška Brisela aktuelnom režimu u Srbiji olakšala da svesrdno ruši evropske vrijednosti u Srbiji. Vaš komentar?
MITROVIĆ: Ne može opozicija u Srbiji samo da se vadi na podršku Evropske unije Vučiću. Činjenica je da EU podržava Vučića – pre svega zbog očekivanja da će on rešiti pitanje Kosova na način na koji se to od njega očekuje – ali ne bih rekao da je ta podrška slepa. Srbija je u neprestanoj izbornoj kampanji otkako je Vučić 2012. zavladao, a opozicija još nije uspela da dođe do zajedničke strategije, zajedničkog jezika, da bar na nekim izborima pobedi. Sećam se kako smo kukali krajem devedesetih kako je opozicija Miloševiću bila razjedinjena – a imali smo, zapravo, samo s jedne strane DS i grupe oko nje, i s druge SPO. A sada u Srbiji cveta hiljadu opozicionih cvetova. Možda nije ključ u nekakvoj sabornosti i jedinstvu, ali tolika diverzifikacija svakako nije od koristi. Vučić, naravno, urušava evropske vrednosti. Ali imate i opozicione lidere, na primer, koji ratuju protiv ono malo preostalih medija koji su za njih otvoreni. Valjda zato što ih ne podržavaju dovoljno. To je mentalitet po kojem se ne razlikuju od Vučića.

MONITOR: Nedavno su u Beogradu ekstremne desničarske organizacije održale miting podrške saradniku nacističke Njemačke Milanu Nediću, čiji je proces rehabilitacije u toku. Ima li u Srbji snaga da spriječe jačanje desnice i rehabilitovanje ratnih zločinaca?
MITROVIĆ: Izgleda da su te snage sve tanje. Nažalost, takav trend se širi Evropom. Sećam se da se Ivica Dačić, kad je bio premijer, bunio protiv Nedićeve rehabilitacije. Sad se, kao šef diplomatije i verni Vučićev saradnik, nešto ućutao. Zato se proslavio nedavnom izložbom o Jasenovcu u UN. Izložba je legitimna stvar, ali biće da je na delu opet želja da se čiste tuđa dvorišta, dok se sopstveno zapušta.

Staljingradska bitka za Beograd

MONITOR: Kako teče izborna kampanja u Beogradu i ko će pobijediti?
MITROVIĆ: Jedna opoziciona liderka nije mnogo pogrešila kad je kampanju za Beograd uporedila sa Staljingradskom bitkom. U tome je sve rečeno – teče brutalno. Hvala Bogu, za razliku od onog pravog Staljingrada, bez ljudskih žrtava. Za demokratiju u Srbiji bilo bi dobro da Srpska napredna stranka ode u opoziciju. Inače, nastaviće se jačanje partijske države. Ili će se još čekati da opozicija ojača, da dođu neki treći, što je veoma depresivna vizija. Nadam se da će SNS u opoziciju, ali nisam optimista.

Mirino obraćanje Srbiji

MONITOR: Na 15. godišnjicu bjekstva u Rusiju Srbiji sde obratila Mira Marković. Ima li to veze sa ponavljanjem suđenja Miloradu Ulemeku Legiji za ubistvo bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića?
MITROVIĆ: Pustili su je da se obrati. Moguće je da ima veze sa ponavljanjem suđenja. S Mirom Marković i Legijom već zalazimo u apokaliptične slutnje povratka Srbije u najcrnju prošlost, što bi se moglo dogoditi ako na pomenutom mogućem referendumu ili nekom drugom prilikom kažemo opet neko istorijsko ,,ne”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo