Juče sam primio e mail poruku:
Odavno se nismo čuli.
Sutra putujem u Hargesu na nekoliko dana. Imaću priliku da sretnem velikog somalijskog pjesnika Hadravija. Mogućnost susreta sa ovim velikom čovjekom, podsjetila me na jednog drugog velikog čovjeka s kojim se odavno nisam čuo Javi mi želiš li ga nešto upitati ili mu poručiti.
Eto ti sad! Nikada ništa nisam pitao nepoznate ljude, niti sam im nešto poručivao. Pogotovo ne ,,velike ljude”, uključujući i ,,velike pjesnike”. Na aluziju da sam ja onaj ,,drugi veliki čovjek”, osmjehnuo sam se; dobronamjerna dosjetka koju prijatelji razmjenjuju radi štimunga – začin razgovoru. Valjda ne očekuje da ću stvarno nešto poručiti tom Hadraviju ili ga nešto pitati!? Uostalom, nikada nisam ni čuo za njega.
Ne bih se ni potrudio da nešto doznam o njemu, da uz poruku nije bio priključen sajt sa imenom ovog velikog somalijskog pjesnika: Maxamed Ibraahin Warsame ‘Hadrawi’. Kakav ,,Maxamed”, pa još i ,,Ibraahin”?? Mora biti da je Mohammed Ibrahim! Oni koji se drže poslovice da je bolje ne biti suviše radoznao (Curiosity kills the cat!), zaboravljaju da je mačka lovac i da je radoznalost ključ njenog opstanka, osobina koja joj je hiljadu puta spasila život! Još važnije, na početku filozofije stoji čuđenje, a onaj ko je jednom bio profesor, uvijek je rad doznati ono što ne zna Sveznajući Google efendija, potvrdi da je ono ime iz sajta somalijska transkripcija imena Mohammed Ibrahim. Najveći živi somalijski pjesnik. ‘Hadrawi’ znači ,,Maestro” ili ,,Otac govora”. Priloženo je i nekoliko Hadravijevih dugih poema prevedenih na engleski jezik.
Uronim u njegov poetski svijet. Na samom početku poeme Jasnost (možda Jasnoća? – engleski: Clarity), zastanem na prvim stihovima:
,,Još nisam priznao poraz,
niti sam odustao
od onih visokih aspiracija
od onih talenata kojima sam obdaren
(…)
ništa se u meni još nije promijenilo.
Tek, imam nekoliko važnih stvari reći
onima koji šire sumnje.
(…)
Kad god se trebalo boriti
Kada se jurišalo
Ja se nikada nisam uklonio.”
Odnekud mi bi poznato! Blisko, itekako blisko. Ja sam nešto slično rekao! Ne tim riječima, ali sasvim u istom smislu! Znam da mi se to učinilo dovoljno važno, ćak i dovoljno dobro, da ga zapišem. Nekada davno, mnogo prije kompjutera i „pametnih telefona”, nosio sam uvijek neki notes (vademecum). Navirale misli, pjesme, aforizmi, dijalozi, ja zapisivao koliko sam mogao uhvatiti od te poplave ideja i stvarnih razgovora. Nekoliko tih notesa sam izgubio: jedan roman; kapitalnu kulturološku studiju ispisanu sitnim rukopisom na svih 365 stranica, koliko je imao taj notes; dvije drame; tri zbirke poezije.
Ipak, desetak tih bilježnica sam sačuvao. I nađem: prašnjavi, tamno crveni notes iz 1971 godine. Naslov te bilješke glasio je Intervju. Evo i teksta:
,,Gdje ste stali!?” – pita me novinarka, primiče mikrofon, kamera snima.
Gledam je, zamišljen pa kažem:
,,Zastao sam stotinu puta
I još stotinu puta ću zastati!
Ali još nisam stao, niti ću stati!
Izgubio sam stotinu bitaka
I još stotinu ću izgubiti
Ali još nisam poražen, niti ću biti!
Zaboravio sam stotinu mudrosti
I još ću stotinu zaboraviti
Ali još znam ko sam i uvijek ću znati!”
Dok sam čitao ovu bilješku, sjetio sam tog TV intervjua. I lika novinarke koja me je intervjuisala. I prostorije. Nivo senzorne memorije. Dugoročna memorija otkazala je na svim nivoima, i eksplicitniom i implicitnom i semantičkom…Zaboravio sam sva ostala pitanja i sve što sam rekao u tom intervjuu. Samo ono konvencionalno pitanje: ,,Gdje ste stali?”, koje me je u magnovenju suočilo sa mojim istinskim ,,Ja”, i taj svoj odgovor sam zapisao.
Zatvorio sam prašnjavi tamno crveni notes iz 1971 godine. Pun bilježaka, crtica, tekstova dugih po tridesetak i više strana. Ne znam šta sve tamo piše (zanima me, ali ne previše, još nemam želju da listam svoje davne zapise); dovoljno je što znam da sam ono najvažnije pronašao.
Saznanje da se, s vremena na vrijeme, čovjek treba podsjetiti da još nije stao, da još nije poražen, da još zna ko je!
Ferid MUHIĆ