Pojam „teorija zavjere” danas ima izrazito negativnu konotaciju. Vrlo često se koristi od strane vladajućih elita da se argumenti političkih protivnika unize i diskredituju i to bez ikakvih dokaza. To je postao efikasan način da se kritičari vlasti ućutkaju jer biti proglašen za teoretičara zavjere u većinskom javnom mnjenju znači biti naivan, glup ili lud.
Već sama takva postavka pojma i posljedice koje iz nje proizilaze moraju da izazovu sumnju da se radi o planski osmišljenoj manipulaciji. I, zbilja, dugogodišnji američki profesor političkih nauka Lens DeHaven-Smit, u svojoj knjizi Teorija zavjere u Americi, pokazuje da se pojam „teorija zavjere” slabo koristio u javnom diskursu, kao i da je bio bez negativne konotacije, prije ubistva američkog predsjednika Džona F. Kenedija u novembru 1963. godine i izvještaja Vorenove komisije, izdatog godinu dana kasnije, koja je ubistvo pripisala Li Harvi Osvaldu.
Široko nezadovoljstvo valjanošću ovog izvještaja pokrenulo je čitavu lavinu kritičkih istraživačkih članaka i knjiga čiji kvalitet nije mogao da ne zabrine one kojima je iznenadni, tragični kraj Kenedija pogodovao da dođu na vrh američke vlasti, uključujući i novog predsjednika Lindona Džonsona. Očigledno u strahu za svoj politički legitimitet, Džonson je, kako izgleda, aktivirao CIA da osmisli način kako da se kritičari i njihovi argumenti dugotrajno dezavuišu. U skladu sa tim, 1967. godine CIA sastavlja depešu broj 1035-960, koju profesor DeHaven-Smit u cjelosti objavljuje u svojoj knjizi, i koja se može smatrati kamenom temeljcem sadašnjeg negativnog odnosa prema pojmu „teorija zavjere”.
U ovoj depeši, koja je upućena rezidenturama CIA širom svijeta, CIA daje uputstva svojim operativcima kako da komuniciraju sa prijateljski nastrojenim političarima i urednicima u vezi kritika izvještaja Vorenove komisije. CIA objašnjava urgentnost ovih aktivnosti time što već oko 46 odsto američkih građana i građanki sumnja u taj izvještaj, trend koji je u stalnom porastu. CIA stoga zahtijeva od svojih operativaca da u komunikaciji sa političkim i medijskim elitama savezničkih država traže od njih da u svojim javnim nastupima i tekstovima ignorišu dokaze kritičara i fokusiraju se samo na njihove tobožnje motive: političke, finansijske, i lične (psihološke) prirode. U depeši, CIA po prvi put naziva kritičare izvještaja Vorenove komisije „teoretičarima zavjere”, time eksplicitno vezujući taj pojam za postojanje „nezdrave” motivacije koja sama po sebi fatalno kompromituje bilo kakvu objektivnu, dokaznu moć njihovih argumenata.
Vrlo brzo se tekstovi koji u korak slijede uputstva CIA pojavljuju u britanskoj štampi, a onda, što je i bilo glavno očekivanje i cilj (koji CIA nije mogla direktno ostvariti jer joj je zakonski zabranjeno da djeluje na američkom tlu), i u američkoj štampi. Kao rezultat, prema statističkom istraživanju iz knjige profesora DeHaven-Smita, u najpoznatijoj američkoj novini Njujork Tajmsu, se u periodu od 1967. do naših dana, pojam „teorija zavjere” u najvećem broju slučajeva pojavljivao u kontekstu pojmova „paranoidna”, „radikalna”, „psihotična” i „kult”.
Jasno je da se ovakvim medijskom tretmanom guši sloboda govora i istraživanja jer se sve ozbiljnije, sistemske kritike zvaničnih izvještaja i tvrdnji stavljaju u isti „zavjerenički” koš. Time se omogućava imunitet korumpiranim i kriminalizovanim elitama u sprovođenju privatnih interesa na uštrb demokratskih prava, sloboda i javnog interesa svih građana i građanki. Stvara se neodrživa lažna slika da sistem generalno pravilno funkcioniše, a česti opsežni skandali i laži, od Votergejta pa do iračkog oružja za masovno uništenje, se predstavljaju ili kao izolovani incidenti ili se poslije određenog vremena planski zataškavaju, a vinovnici oslobađaju propisanih kazni. Upravo to, a ne „teorije zavjere”, dovodi do ubrzanog rasta nepovjerenja u postojeće institucije i stvaranja podrške za radikalne političke poteze u samoj Americi.
Nema sumnje da će se ovaj pogubni politički trend nastaviti, a s obzirom da je svaki američki predsjednik imao barem po jednu, sada se čeka Trampova velika laž za novi rat. I, naravno, odmah za njom, optužbe kritičarima za „teorije zavjere”.
Filip KOVAČEVIĆ