Nove žrtve u mojovačkoj fabrici oružja. Maksim Vujičić, jedan od dvojice radnika koji su početkom nedjelje teško povrijeđeni u eksploziji u fabrici Tara, podlegao je povredama. Njegov kolega Radovan Čobeljić bori se za život na VMA u Beogradu.
Fabrika je do daljnjeg zatvorena, saopštili su iz njenog menadžmenta.
Iz Vlade premijera Duška Markovića, inače Mojkovčanina, nijesu se oglašavali. Na Vladinom sajtu nema pomena o nesreći. Zato na gov.me, uz pregršt predizbornih obećanja stanovnicima Berana i Ulcinja, možete pročitati kako je 17 migranata zatražilo azil, da je ministar Bodganović dao intervju, da je džudo uveden u sedam škola te je ministar Šehović tim povodom đacima poručio „uvijek igrajte fer”.
Po cijenu da pokvarimo idilu, neko mora i da kaže: ovo je četvrta eksplozija u mojkovačkoj fabrici za posljednje četiri godine. Krvavi bilans bio je, do ponedjeljka, jedna poginula i 14 povrijeđenih osoba. Sve radnici mojkovačke fabrike.
Sveobuhvatna slika kaže kako nesreća u Mojkovcu nije tragičan incident već, prije, nepisano pravilo na crnogorskom tržištu rada. Radnici ginu na radnom mjestu, u prosjeku, makar jednom u dva mjeseca (više od 30 poginulih u proteklih pet godina). Kao da imamo milion zaposlenih.
Radnik iz Kine poginuo je, sredinom decembra, nakon pada sa platforme postavljene uz jedan od nosećih stubova budućeg mosta Moračica na dionici autoputa Bar-Boljare. To je druga žrtva autoputa. I u oktobru je, u tunelu Klopot, došlo do nesreće u kojoj je jedan kineski radnik poginuo dok je drugi povrijeđen.
U decembru je, u kamenolomu Mermera, poginuo dugogodišnji radnik tog preduzeća iz Danilovgrada. Krajem novembra, u Bečićima, jedan građevinski radnik je poginuo, a jedan je teško povrijeđen nakon što se, na gradilištu, na njih obrušila veća količina zemlje. U septembru je, na planini Piševo kod Andrijevice, radnik nastradao dok je izvlačio posječene balvane iz šume. U julu je radnik Crnogorskog elektrodistributivnog sistema podlegao povredama zadobijenim tokom obavljanja radnog zadatka na dalekovodu na Veruši.
Tokom ove decenije radnici su ginuli i u Luci Bar, Jadranskom brodogradilištu, TE Pljevlja, Porto Montenegru, Željezari, na pruzi, tokom rekonstrukcije tunela u Platijama, prilikom polaganja cijevi Regionalnog vodovoda… Povrijeđene je teško i prebrojati. Ranije pomenuta statistika kaže da je, pet godina unazad, na radnom mjestu teške povrede zadobilo više od 160 radnika.
Uostalom, ako je neko zaboravio, radna godina je počela vijestima o eksploziji mine koja je zaobišla kontrole u nikšićkoj Željezari i stigla u peć za topljenje starog željeza. Samo srećom niko od dvadesetak prisutnih radnika nije povrijeđen.
,,Nesreće se uglavnom dešavaju zbog toga što poslodavac krši zakon i propise zaštite na radu, najčešće svjesno, iz želje za većom zaradom uz manja ulaganja ili zbog neupućenosti u propise”, konstatovano je još prije koju godinu u jednom izvještaju Uprave za inspekcijske poslove. Šta se od tada promijenilo?
Izuzev što moćni – od resornog ministra rada i socijalnog staranja do predstavnika udruženja domaćih i stranih investitora – u jedan glas ponavljaju priču o potrebi da se zakonom garantovana radna prava smanje, kako bi se tržište rada učinilo „fleksibilnijim”. U zemlji u kojoj realne zarade stagniraju dok je je svaki peti radno sposobni stanovnik nezaposlen, prilično je lako shvatiti šta to znači.
Radnici mojkovačke fabrike oružja nijesu željeli da, nakon nesreće, razgovaraju sa novinarima. Pojedini su prošaputali, moleći za anonimnost, da ih je strah pojavljivanja u medijima. Mogu izgubiti posao.
Nije lako radnicima ni u Tari ni u drugim firmama da progovore. Ali, ako nastave da šute, sve se može promijeniti – na gore. Povrjeđivaće se, stradaće, a njihove i tragedije njihovih porodica će pratiti tišina moćnika. Njima je zamjenu najlakše nabaviti. Jeftino k’o život.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
