Povežite se sa nama

Uncategorized

LISTA ČEKANJA OSUĐENIH NA PSIHIJATRIJSKO LIJEČENJE: U zatvoru umjesto u bolnici

Objavljeno prije

na

Zatvorenici sa izrečenom mjerom bezbjednosti – obavezno psihijatrijsko liječenje, zbog nedovoljnih kapaciteta Specijalne psihijatrijske bolnice u Kotoru, smještaju se u ZIKS, nedavno je saopštio Ombudsman.

Upozoreno je da se zbog takvog stanja formiraju liste čekanja, na kojima je ponekad i više od 70 osoba. Takvo stanje je zatečeno u decembru prošle godine, naveli su iz institucije Ombudsmana.

Milan Radović, iz Građanske alijanse, koja se već godinama bavi monitoringom uslova u zatvorima, kaže za Monitor da njihove informacije potvrđuju nalazi Ombudsmana: ,,Ono što nas zabrinjava jeste da smo tokom istraživanja i monitoringa ZIKS-a dobili informacije da se takva lica, koja nijesu smještana u bolnicu, nalaze na izdržavanju kazne zatvora u Spužu”.

Ombudsman je upozorio i da izvršenje mjere bezbjednosti, obaveznog psihijatriskog liječenja, ima prioritet u odnosu na izvršenje zatvorske kazne.

Dragan Čabarkapa, direktor ZU Specijalne bolnice za psihijatriju Dobrota, Kotor, u odgovoru na Monitorova pitanja navodi da je i njih zbunila informacija objavljena u medijima da je 70 lica na listi čekanja. On smatra da je vjerovatno u pitanju stari podatak ili se radi o zatvorskim kaznama koje se izvršavaju u ZIKS- u, a ne u Specijalnoj bolnici za psihijatriju Kotor.

,,Trenutno imamo svega sedam pacijenata na listi čekanja na izvršenje mjera bezbjednosti na Odjeljenju za bolesti zavisnosti, jer na drugim odjeljenjima nemamo liste čekanja, ali imamo prebukirana odjeljenja, tako da imamo izražen problem prijema novih pacijenata”, kaže Čabarkapa.

Objašnjava i da je problem prijema i izvršenja mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja zavisnika od psihoaktivnih supstanci i alkoholičara, takozvanih ,,sudskih pacijenata”, veoma izražen. Specijalna bolnica ima ,,Sudsko odjeljenje” koje broji 21 krevet, a u ustanovi se često nalazi još 50-ak sudskih pacijenata razmještenih na druga odjeljenja, objašnjava Čabarkapa.

I Radović smatra da je problematično stanje smještaja zatvorenika sa izrečenom mjerom bezbjednosti posljedica nedovoljnih kapaciteta u Specijalnoj bolnici za psihijatriju. ,,Država treba da ubrza aktivnosti na izgradnji zatvorske bolnice kako bi se stvorili uslovi za adekvatan tretman osuđenika kojima je izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja”, navodi Radović.

Da država mora da se ovome prilježnije posveti smatra i predsjednik Advokatske komore Zdravko Begović. ,,U Dobroti ne postoje minimalni uslovi za smještaj tih osuđenika, iako osoblje, doktori i medicinske sestre, daju sve od sebe i rade profesionalno i požrtvovano. Broj lica kojima se izriče ta mjera je veliki, a nema adekvatnih uslova za njihov smještaj”, rekao je Begović za Monitor.

Da bi se riješio ovaj problem Ministarstvo pravde je, protekle godine, usvojilo Strategiju kojom je predviđena izgradnja i formiranje Specijalne zdravstvene ustanove za izvršenje mjera bezbjednosti pri ZIKS-u. Ministar pravde Zoran Pažin, u decembru 2017, formirao je i radnu grupu za izradu studije izvodljivosti za Sudsku bolnicu.

Čabarkapa kaže da su obaviješteni da tokom 2018. treba da se izradi Projektna dokumentacija za gradnju te ustanove.

A liste čekanja donedavno su bile pravilo i za ostale zatvorenike, pa se na zatvor čekalo po nekoliko mjeseci. Prije par godina advokat Begović je izjavio da su vrlo česte situacije da su službenici zatvora, zbog popunjenosti, vraćali lica koja su se sa sudskim uputom javljala na izdržavanje kazne.

U međuvremenu tu je postignut napredak: ,,Lica koja su pravosnažno osuđena ne čekaju više toliko dugo na izdržavanje kazne zatvora i tu se stanje normalizuje. Tu je stanje sada korektnije i uglavnom je u zakonskim okvirima”, kazao je Begović za naš list.

Odgovore na pitanja koliko osuđenika čeka izvršenje zatvorske kazne, bezuspješno smo pokušali da dobijemo u Direktoratu za izvršenje krivičnih sankcija, Ministarstva pravde. Ostali smo uskraćeni i za odgovor na sljedeće pitanje: ,,Tokom 2014. objavljen je podatak da se čak 1.238 osuđenika nalazi u bjekstvu ili se slobodno šeta Crnom Gorom, odbijajući da se odazove na poziv za izdržavanje zatvorske kazne. Da li imate novije podatke koliko je takvih slučajeva?”.

Zaključak Ombudsmana govori da se stanje u zatvorima popravlja – posebno u pogledu materijalno-tehničkih uslova. Iz ove institucije tvrde da je problem na koji su ranijih godina ukazivali – prenaseljenost zatvora, sada gotovo prevaziđen.

Međutim, iz Građanske alijanse tvrde da su bez obzira što se uslovi u ZIKS unapređuju oni još – loši i nedovoljni. Njihov monitoring, tokom 2017. pokazuje da je nivo popunjenosti bio na granici ili čak prebukiran u pojedinim djelovima zatvora. Radović objašnjava da su u maju 2017. u KPD u Spužu smještajni kapaciteti bili premašeni. Kapaciteti su bili 650, a u tom trenutku je bilo smješteno 661 osuđeno lice.

,,Tokom naših posjeta primijetili smo da u pojedinim sobama, zbog ovog problema, atmosfera i odnosi među osuđenicima nijesu bili dobri. S druge strane, broj službenika, prije svega u obezbjeđenju, nije dovoljan”, naglašava Radović.

Prema izještaju Vijeća Evrope od prije par godina, Crna Gora je bila među evropskim rekorderima kada je riječ o broju osuđenika po glavi stanovnika. Dešavalo se da broj osuđenih na kaznu zatvora premašuje ukupne zatvorske kapacitete koji mogu da pokriju 1.350 lica.

Da bi se riješili brojni problemi u ovoj oblasti, Ministarstvo pravde je krajem 2016. objavilo Strategiju za izvršenje krivičnih sankcija 2017-2021. U njoj se kao jedan od glavnih ciljeva navodi jačanje sistema alternativnih sankcija.

Sudovi su već izrekli kaznu zatvora u kućama i stanovima za 150 osoba.

Problem je u tome što iako je alternativni način izvršenja kazne u prostorijama za stanovanje uveden u krivično zakonodavstvo još 2013. nije bilo uslova za njegovu primjenu. Nijesu bile nabavljenje tzv. elektronske nanogice.

Prema najavama Ministarstva pravde početkom ove godine te kazne, koje se izriču samo do šest mjeseci, trebale bi da počnu da se odslužuju.

,,Nanogice, koje su u zakonu prepoznate već izvjesno vrijeme, zbog manjka sredstava su tek sada počele da se primjenjuju. Međutim, indikativno je da su pojedini sudovi naročito sa sjevera (Rožaje) izricali ovu vrstu sankcije od samog starta iako su znali da se ne može izvršiti”, navodi Radović.

Advokat Veselin Radulović, kaže za Monitor, da pitanje kućnog pritvora nije sporno sa stručnog aspekta: ,,Ali ukoliko to dolazi iz razloga što su zatvori pretrpani i ako je to motiv onda to jeste sporno. To je i nezakonito, da sudije kao motiv određivanja kazne cijene činjenicu da su zatvori pretrpani, pa da se nekom izreče blaža kazna u vidu kućnog pritovora”.

Ostale alternativne sankcije, kao što je rad u javnom interesu, još uvijek nijesu zaživljele. U GA smatraju da je jedan od razloga i slaba informisanost i motivisanost građana kao i obavezna saglasnost okrivljenog za ovu vrstu sankcije. ,,Zbog toga se događa, da iako je izrečena ova vrsta sankcije da se građani ne odazivaju i ne pojavljuju da izvršavaju kaznu, pa se nakon toga ta kazna preinači u zatvorsku”, navodi Radović.

U Crnoj Gori je u poslednjih pet godina postignut inovativan napredak u sistemu izvršenja krivičnih sankcija…, uvodne su riječi pomenute Vladine Strategije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo