Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, osnovan 1993. godine, zvanično je prestao da radi 21. decembra. Glavni tužilac Serž Bramerc poručio je da javnost s pravom očekuje da oni koji su odgovorni za masovne zločine budu krivično gonjeni, a ne da se sa njima postupa kao sa odgovornim sagovornicima.
Povodom zatvaranja Tribunala razgovarali smo sa istoričarima, aktivistima za ljudska prava, profesorima, pravnicima… iz našeg regiona.
„Ako se vratimo u 1993. godinu, mislim da je sud i više nego ispunio očekivanja. Očekivati da će te godine pravosuđe zemalja koje su bile u ratu uspjeti sankcionirati zločine, bilo tuđe, a posebno svoje, bilo je preoptimistično i potpuno nerealno”, kaže Hrvoje Klasić, istoričar iz Zagreba.
Sada, prema njegovim riječima, slijedi korak da se na temelju onoga što je nastalo u Hagu „počne kontekstualizirati priča i pisanje povijesti i ne bi bilo dobro da to bude kao što se do sada radilo – zatvaranjem državnih narativa koji se ne smiju preispitivati”.
Ukazujući na to da će i istoričarima biti dostupna arhiva Haškog suda, Klasić ističe: „Ohrabrujuća je činjenica da ti dokumenti negdje stoje. Nema dileme o tome hoće li se sva dokumentacija naći u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu, jer neće. U državama će se otvarati informativni centri, gdje će moći doći do dokumenata. Za nas povjesničare je to zlatni rudnik i pred njima je pravi posao. Suočavanje s prošlošću mora biti državni projekt, to ne može biti od osobe do osobe”.
Nataša Kandić, koordinatorka REKOM-a, iz Beograda kaže da je zatvaranje Haškog tribunala pokrenulo pitanje nasljeđa, koje političari ocenjuju u skladu sa svojim stavovima o samom sudu i donijetim presudama.
„Tako se iz Srbije može čuti da Tribunal ništa dobro ne ostavlja Srbiji jer je najviše osuđenih Srba, a najmanje se sudilo za zločine prema Srbima. Posle pravosnažne presude Prliću, Praljku i ostalim liderima Herceg Bosne, izrečene uoči zatvaranja Haškog tribunala, zbog osude za udruženi zločinački poduhvat u BiH na čelu s Franjom Tuđmanom, ni hrvatski političari ne gledaju bolje na zaostavštinu Haškog tribunala. Nasuprot ovim političkim ocenama su činjenice koje je Haški tribunal ustanovio i koje zauvek ostaju najjača prepreka proizvodnji novih istina o ratu, počinjenim ratnim zločinima i odgovornosti. Političari ne skrivaju da vode bitke za novu istinu. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić najavljuje novo vreme koje će pokazati da Slobodan Milošević nije grešio. Generali se raduju što je došlo vreme da javno govore i drže predavanja studentima o bitkama za navodnu odbranu naroda Srbije”.
Bitke za novu istinu, nove interpretacije rata, su kratkog trajanja, tvrdi Kandić:
„Dokumenta koje nam ostavlja Haški tribunal nose potpis tih istih generala, a govore ne o ‘velikim bitkama za narod’ nego sadrže naredbe za razdvajanje etničkih grupa, za operacije protiv civila, za otvaranje logora i masovnih grobnica, za skrivanje tragova zločina… Tim dokumentima bavićemo se dugo, dok ne prihvatimo činjenice i razumemo da je nasleđe Haškog tribunala naša šansa za pomirenje. Hvala Tribunalu za ovu šansu”.
Mirsad Tokača, osnivač i direktor Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo, bio je uključen direktno u rad Haškog tribunala kroz ustupanje prikupljene dokumentacije i svjedočenjem u nekoliko slučajeva, ali i indirektno promovišući njegovu ulogu.
„Činjenica da je Tribunal formiran u trenutku kada se rat na prostoru ex-Jugoslavije, a posebno Bosne, zahuktava i odnosi masovne civilne žrtve, nosila je sobom snažnu poruku da zločini neće ostati nekažnjeni. Bio je to trenutak koji u međunarodnu praksu uvodi novi instrument međunarodne pravde čija će dostignuća i iskustva dovesti do formiranja stalnog Međunarodnog krivičnog suda i nade da će civilne žrtve i druge zaštićene katogorije tokom oružanih sukoba, biti zaštićene a mogući počinioci zločina izvedeni pred lice pravde. Važnost formiranja Tribunala je i u činjenici da je on kroz dvadesettrogodišnji rad sakupio dokumentaciju koja sadrži neoborive činjenice o teškim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid, te da, bez obzira na malobrojnost presuda, ostavlja u nasljeđe neprocjenjivu dokumentacijsku osnovu, kao i dokaze koji mogu koristiti domaći sudovi u regionu. Naravno, tu je i neprocjenjiva sudska i tužilačka praksa”, kaže Tokača.
Izuzetan uspjeh Suda su, prema njegovom mišljenju, presude za genocid u slučaju Krstić i ostali učesnici genocida u Srebrenici, kao i prvostepene presude Karadžiću, Mladiću i konačna hrvatskoj šestorki na čelu s Prlićem i Praljkom, kao i presude vezane za silovanja.
„Na ukupnu ocjenu rada Suda negativno je uticalo odsustvo optužnica za generale JNA koji su bili ključ priprema i početka ratova na ex-jugoslovenskom prostoru. Cijenim da je to neoprostiv propust Tužilaštva, jer bi to pokazalo sve dimenzije upletenosti JNA, odnosno Srbije i Crne Gore u agresiju protiv Bosne, prije svega. Uz to, Sud i Tužilaštvo su dopustili da se njihova uloga pogrešno tumači, jer na vrijeme nisu objasnili, čak su takve stavove poticali, kako oni treba do dovedu do pomirenja u regionu. To nije bilo tačno”, napominje Tokača. „Sve me to uvjerava da su Tužilašto i Sud u Hagu velikim dijelom ispunili svoju ulogu i da se može dati prolazna ocjena – na skali od 1 do 5 bila bi to solidna trojka, pod uslovom da i rezidualni mehanizam, u skladu s dokazima kojima raspolaže donese odgovarajuće presude”.
Miodrag Živanović, profesor Univerziteta u Banjaluci, kaže da je o dometima rada Haškog tribunala moguće govoriti iz više uglova i na više načina – od onih kojima se dometi (ne)kritički veličaju, preko teza o političkoj prirodi djelovanja Tribunala, pa do katkad otvorenih a katkad pritajenih sumnji u njegov pravni dignitet.
„Zbog takve raznolikosti gotovo je nemoguće dati opštu ocjenu o tome šta je i kako je radio Tribunal. Dakako, osim znanog ordinarnog iskaza: Tribunal je uradio jedan doista veliki posao. Prethodna tvrdnja nije netačna, ali neće nas odviše približiti dubljem razumijevanju svekolikih percepcija o radu te institucije. Zato mi se ovom prilikom čini primjerenijim dati komentar koji se odnosi na tzv. posljedično pitanje u kojoj mjeri je Tribunal doprinosio i doprinosi jačanju procesa pomirenja i povjerenja među balkanskim narodima, prijeko potrebnoj katarzi, kao i jednoj – više ljudskoj nego li pravosudnoj – valorizaciji odnosa zločina i kazne?”
Što se tiče procesa pomirenja i povjerenja, može se dati ocjena da su etničke distance, dakle, distance među narodima ex Jugoslavije, danas dublje i veće nego li u ratnim godinama, kaže Živković. „Karakteristično je da su i presude Tribunala, u pravilu, takođe doprinosile povećanju etničkih distanci i da su u tu svrhu i korištene, manje ili više brutalno, od strane vrhova domaćih političkih struktura. Naravno, ne ulazim u meritum presuda, nego tek upozoravam na njihov stvarni i mogući uticaj.”
Poznato je, napominje Živanović, da su se, nerijetko, etničke distance na Balkanu, pretvarale i u političke odnosno međudržavne distance. Prema njegovom mišljenju i dalje su oni što su osuđeni za različita zlodjela, za jedne heroji a za druge zločinci: „I jedni i drugi – ne zbore ništa o zločinima. A oni treći, ćute i odlaze sa ovih prostora. Ne samo zbog nedostatka katarze, već još više zbog odsustva nade. Problem je, naravno, i tihi, rafinirani zločin genocida koji se u različitim formama i na različite načine, provodi već skoro tri decenije. Radi se o genocidu što ga čine etno-političke elite nad sopstvenim narodima, držeći ih kao taoce svojih ovakvih ili onakvih politika. Najbolji (ili najgori) primjer tome je, recimo, BiH. Ili adekvatnije reći, narodi koji tu žive upravo kao utamničeni taoci, zarobljenici tri morbidne politike kojima su na volšeban način vraćeni u daleku prošlost. Nedavno sam predložio da svaki narod u BiH podigne tužbu protiv svog političkog rukovodstva za zločin genocida nad sopstvenim narodom”, kaže Živanović.
Obilje (nedovoljno poznate) građe – preko 200.000 sudskih spisa i 2,5 miliona transkripata sudskih postupaka, obavezuje na oprez u davanju ocjena učinka Haškog suda, kaže Budislav Minić, koordinator Udruženja za promociju i zaštitu ljudskih prava i sloboda Pravozastupnik Podgorica
„Nezadovoljstvo je neminovno jer su očekivanja bila nerealno visoko postavljena u odnosu na svrhu i kapacitet suda. Zavisno iz koje sredine ocjene dolaze i o kojim presudama je riječ, Sud je oglavnom doživljavan i kvalifikovan kao antisrpski, antihrvatski ili antibošnjački, nezavisno od činjenica koje su za davaoce ocjena uglavnom nepoznate ili, često, nepriznate”, objašnjava Minić.
Iako je Haški sud, uvjeren je Minić, napravio značajan iskorak u procesuiranju ratnih zločina nije se mogao izboriti sa raznim barijerama. „Političari, posebno oni u vlasti, su jedna od najvećih prepreka suočavanju sa prošlošću, pomirenju, uspostavljanju povjerenja i saradnje u regionu”, kaže Minić.
Naravno, po njegovim riječima, postoji niz opravdanih zamjerki Sudu i sa stanovišta pravne struke, ali se ne može poreći njegov značaj i višeznačan doprinos.
HRVOJE KLASIĆ: Slika nezrelosti
„Haški sud je osnovala i Republika Hrvatska i svojim Ustavnim zakonom ga prihvatila. Kad čujem od naših političara da ne priznaju njegove odluke, to je kao da kažu da ne priznaju odluke Županijskog suda u Zagrebu. To pokazuje da mi na međunarodnu demokraciju i dalje gledamo s figom u džepu. Ono što nam se sviđa prihvaćamo, a ono što nam se ne sviđa, to je protiv nas i produkt nekakve međunarodne zavjere. Ne vidim tu teoriju zavjere. Mislim da to pokazuje našu duboku nezrelost i nespremnost da se suočimo s drugima, ali još više sami sa sobom”.
BUDISLAV MINIĆ: Izazov za eksperte
„U vremenu koje slijedi najizazovnije za eksperte krivičnopravne nauke i prakse biće da sagledaju, prouče i daju svoja stručna mišljenja i ocjene o prvi put tako široko postavljenoj objektivizaciji komandne odgovornosti, opseg i domete ustanovljenog ‘udruženog zločinačkog poduhvata’, razmeđe u tim uslovima subjektivne odgovornosti pojedinca od objektivne odgovornosti širih cjelina državnog organizovanja. Očekujem da bi to moglo da bude značajno i za suzbijanje aktuelnih manipulacija masama na temu “kolektivne odgovornosti”
Veseljko KOPRIVICA
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Polemika4 sedmice
INTERVJU3 sedmice