Čak i ekonomija, samo je posledica jedne dublje, zapravo najdublje krize poznog, ultramonopolističkog kapitalizma. Krize smisla, koja se manifestuje kao sve veća i, za čoveka, biće smisla, sve nepodnošljivija praznina. Kada ne uspe da pronađe nešto drugo, čovek je spreman da ovu prazninu popuni, i sebe „spasi” od nepodnošljivog ništavila, čak i najvećom iluzijom, zločinom i monstruoznošću. U Procesu i Preobražaju, ovaj strašni mehanizam, najbolje je opisao Franc Kafka.
Od svih patoloških oblika opisanog popunjavanja, u našem vremenu, dakle u XX i XXI veku, najrašireniji je agresivni, (samo)destruktivni, bolesni nacionalizam (jer, naravno, postoji i onaj drugi, normalni, pa i pozitini, patriotski, antikolonijalni i antiimperijalistički nacionalizam). On najbolje objašnjava i ovaj zastrašujući muk, koji već toliko dugo prati naš dvostruki, lažni i stvarni državni udar. S tim što je konkretna srazmera, participacija i kombinacija agresivnosti i straha, korupcije i klijentelizma, cinizma i tuposti, obmane i samoobmane, i drugih važnih sastojaka ovog patološkog oblika, uopšte, pa i u našem slučaju državni udar, kod različitih aktera, različita. U nastavku, sledi samo kratka skica, za naša četiri glavna, i to dva vladajuća, i dva opoziciona profila.
Relativno više agresivnosti, korupcije, cinizma i obmane, a manje ostalih sastojaka, ima kod onih jedan (do najviše deset) procenata vladajućih oligarha, posebno onih najkrupnijih, okupljenih oko vrhovnog oligarha.
Obrnuto je kod podložničkih masa. Njihovo ćutanje i odobravanje u mnogo većoj meri je zasnovano na strahu, klijentelizmu, tuposti i samoobmani, nego na visokoj korupciji, cinizmu i obmani.
Bolesnog, prorežimskog, crnogorskog nacionalizma, i njegovog međunarodnog, natomanskog produžetka, ima i u jednom delu takozvane građanske opozicije, i ovaj jednako objašnjava, ćutanje i čekanje do „pravosnažnosti presude” tog dela opozicije.
Ipak, relativno najsloženiji je naš četvrti politički profil. Ostatak takozvane građanske opozicije. Koji ne pati od prorežimskog crnogorskog nacionalizma, ali ima jedan drugi politički problem. Do današnjeg dana, naime, ovaj ne uspeva da napravi važnu razliku, između određenih, pa i bolnih političkih razlika i iskustava sa DF-om, na jednoj, i neophodnosti, pa i bezuslovnosti minimalne demokratske solidarnosti, sa dva optužena lidera DF-a, kada su ovi izloženi ovako teškom, očiglednom i brutalnom političkom progonu, na drugoj strani. (Pogotovo što upravo ovih dana počinje isto tako težak, očigledan i brutalan kvazisudski politički progon trećeg lidera DF-a, Nebojše Medojevića. Uz isto tako zastrašujuće ćutanje takozvane međunarodne zajednice. Sa časnim ali usamljenim izuzetkom Doris Pak.)
Ovakvom stanju unutar opozicije, u poslednjih dve-tri godine, sam DF jeste dao veliki, pa i najveći doprinos. Negativnom političkom hemijom i polarizacijom sa DPS. Stalnim napadima na ostatak opozicije, koji su se po intenzitetu ponekad izjednačavali sa onim na DPS. Kontinuiranom i preteranom putinizacijom dela DF, kojom se takođe objektivno išlo na ruku DPS, u njegovoj agresivnoj i opasnoj natoizaciji. I nizom sličnih nepromišljenosti i neodmerenosti, najblaže rečeno. Ipak, sve ovo nije smeo i ne sme da bude razlog, za izostajanje one neophodne i bezuslovne solidarnosti. Na kraju, i zbog toga što je ono što danas gazi po DF, samo zlokobna najava onoga što čeka sve ostale. Ukoliko se na vreme tome ne suprotstave.
Koliko tesno su isrepletani takozvani unutrašnji i takozvani spoljni (međunarodni) faktori, jasno se vidi i u našem slučaju državni udar. O tome kako se bolesni unutrašnji nacionalizam i opasna međunarodna natomanija međusobno dopunjuju, bilo je naznaka i u ovoj i u prethodne dve Altervizije. Ipak, o tome će najviše reči biti u sledećoj, četvrtoj i poslednjoj kolumni ove serije.
Milan POPOVIĆ