Povežite se sa nama

PERISKOP

Ismar

Objavljeno prije

na

Do devedesetih godina prošloga stoljeća ili, tačnije je kazati, do početka ratova i agresija na Balkanu, poznavao sam, relativno dobro, odnosno imao sam dosta dobar uvid u umjetničku radionicu slikara Ismara Mujezinovića. Taj svojedobni pedagog i na Akademiji likovnih umjetnosti, sarajevskoj, bio je i medijski snažno eksponirana personalnost ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Sloveniji gdje je provodio dio svoga životnog i, logično, stvaralačkoga vijeka.

Nakon rata, sve intenzivnije, gotovo gerilski Ismar se Mujezinović ubacuje u prostore koji graniče sa likovnošću i likovnim izričajem, ali on je sve češće stvaralac koji filmskim jezikom ne samo dokumentarno bilježi njemu interesantna događanja, već se iskazuje kao autentični filmski stvaralac, birajući kutove nevjerojatno angažiranoga pristupa fenomenima umjetnosti u vremenima itekako nenaklonjenim umjetničkom stvaralaštvu.

Neposredno pred obilježavanje stotinu i desete godišnjice rođenja njegovoga oca, velikog jugoslavenskog slikara i revolucionara Ismeta Mujezinovića, Ismar je snimio dokumentarni film o njegovom stvaralaštvu. Tragom moćne crtačke magije Ismeta Mujezinovića odvija se filmska storija o velikom slikaru, ali i borcu u Drugom svjetskom ratu, antifašisti i pripadniku čuvenog predratnog revolucionarnog udruženja Collegium artisticum, po kojem je nazvana poznata sarajevska galerija u sklopu Kulturno-sportskoga centra Skenderija.

Jedan Mujezinovićev crtež velikog formata, tačnije je kazati skica za grandioznu kompoziciju Pano slike (14,5×2,5 m.!), koja je bila uključena u aktivnosti propagandnog karaktera kad je u pitanju podsticanje poljoprivredne proizvodnje, bila je okosnicom umjetničkog događanja kojim je Mujezinović mlađi napravio uvod u ozbiljne artističke događaje, kojima bi i Sarajevo i Tuzla, ali i druga bosansko – hercegovačka kulturna središta trebala obilježiti značajnu obljetnicu Ismeta Mujezinovića, prisutnog prije Drugog svjetskog rata u kulturnim procesima Beča, Zagreba, Beograda i, naravno, matične mu bosanskohercegovačke sredine.

Ismet Mujezinović, koji je studirao i povijest umjetnosti na pariškoj Sorboni, tako je zahvaljujući multitalentiranosti svoga istinskog nasljednika u umjetnosti, sina Ismara, ponovo došao u fokus umjetničkih događanja u Bosni i Hercegovini, u agilnoj sarajevskoj caffe galeriji Zvono, čije sadržaje moderira Aleksandar Saša Bukvić, konceptualni umjetnik rafinirane selektivnosti i jednog pregnantnog kulturologijskoga angažmana.

Ismar Mujezinović, koji se posljednjih godišta ogleda i u književnoj meštriji iskazuje, sve više i sve snažnije, jednu renesansnu energiju polimedijskom stalnom aktivnošću, gotovo, sad, podjednako u likovnoj umjetnost i u prostorima filmskoga izričaja.

Ta renesansnost Ismara Mujezinovića, nažalost, nema odgovarajuću kritičko-valorizatorsku recepciju, a da i ne govorimo o adekvatnoj široj društvenoj potpori. I na primjeru angažiranosti Ismara Mujezinovića zorno se zrcali društvena nebriga vlasti bosanskohercegovačkih za suvremeno umjetničko stvaralaštvo, ali i za kulturnopovijesnu baštinu.

Ipak, sarajevska kulturna pozornica i djelom Ismara Mujezinovića biva konektirana vrlo snažno na europski polimedijski kulturni prostor!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo