Na jednom od portala naišao sam na zastrašujući podatak: sto pedeset hiljada Bosanaca i Hercegovaca iselilo se od 2013. godine do danas iz države Bosne i Hercegovine.
Sam po sebi podatak je takav da bi državne vlasti morale odmah podići uzbunu najvišega stupnja. Ako ovoj zastrašujućoj cifri dodamo broj protjeranih, prisilno u ratu iseljenih te etničkim čišćenjima i humanim preseljenjima unesrećenih ljudi, onda tek postaje alarmantno stanje, ovdje oko nas…
Postavljaju se, naravno, logična pitanja da li su iz Bosne i Hercegovine odlazili samo mladi ljudi vođeni logikom sadržanom u staroj sintagmi trbuhom za kruhom?
Nisu, naravno da nisu, odlazile su cijele obitelji, dakle ljudi svih generacija, a nedavno je jedan analitik tačno primijetio da se iseljava gospodski, s određenom pripremom promjene mjesta boravka, a u slučaju Bosne i Hercegovine bježi se glavom bez obzira.
Brojni su razlozi iseljavanja, dominantni su oni ekonomske prirode, a kad je u pitanju raseljavanje, onda tu pojedine fašizmu sklone i na fašističku logiku naslonjene stranke humanim preseljenjima hoće zaokruživati nacionalne feude.
Bilo kako bilo, ljudi cure iz Bosne i Hercegovine, a nesposobne i u kandže nacionalizma ukotvljene političke stranke ništa ne čine na pokretanju gospodarskih kapaciteta i zapošljavanju… Dapače, u najboljim slučajevima mirno promatraju, reklo bi se sa strane ovaj stravični civilizacijski ponor u koji, iz dana u dan, Bosna i Hercegovina ne klizi nego galopira.
Niti jedno obećanje glede zapošljavanja i to u velikim ciframa aktualna nacionalistička vlast nije ispoštovala, a do kraja mandata stanje će biti još katastrofalnije. Apokalipsis se nudi Bosancima i Hercegovcima umjesto napretka u svim oblastima života, a, što je najtužnije, niti vladajuća desnica, a niti pretendenti za njihove nasljednike ljevica, koja stalno obećava a nikako da se ujedini, ne nude rješenja po pitanju zapošljavanja i rješavanja krupnih ekonomskih i poglavito socijalnih pitanja.
Prevlađujuće beznađe je stanje duha u cijeloj Bosni i Hercegovini, kako u Republici Srpskoj, jednako u Federaciji BiH.
Mnogo su, i vladajući i njihovi oporbeni kolege, izobećavali radnicima stotina posrnulih fabrika i preduzeća, pa radničkoj klasi, masovno izvaranoj, ostaje samo putovanje preko granice.
Kompleksnost situacije sa iseljenjem pojačava se činjenicom da ni bivše vlade niti ova recentna nisu uspostavile pravu vezu sa dijasporom, a poznato je da su neke susjedne države poput Hrvatske i u ratu i u poraću svoj razvoj bazirale upravo na snažnom uticaju svojih iseljenika.
Odsustvo senzibilizacije za stvaranje ministarstva za dijasporu pokazuje nedoraslost ovih ,,vlasnika sudbi Bosanaca i Hercegovaca”, ali i nevjerojatnu dozu sediranosti pučanstva, dakle onih o čijim sudbinama se odlučuje, koji ničim ne pokazuju nikakvu mjeru prosvjedne logike, a kamo li sposobnost za neke ozbiljnije masovne proteste.
Raseljena i iseljena Bosna i Hercegovina jednostavno šuti.
Dokle, tko to zna?
Gradimir GOJER