Proveo sam nekoliko dana u Bukureštu, kao gost tamošnjeg Festivala nacionalnog teatra, ali i kao član Osnivačkog komiteta i matičar Akademije Balkanike Europeane. Dani zlaćane bukureštanske jeseni pokazali su mi rumunjsku i svjetsku metropolu u svjetlu koje govori o snažnim procesima europeizacije u svim sferama gospodarskog života Rumunije.
Ipak, ovaj Periskop posvećujem najvećim dijelom teatarskim dešavanjima u zemlji iz koje su potekli i Jonesko i Karadjale, ta dva istinski velika, u europskim razmjerama, dramatičara… Tri događaja zaokupila su moju pažnju snagom artističke emanacije. To je, prije svih, predstava nacionalne Opere Rumunije Evgenije Onjegin, potom kompleksna, ultramoderna, istraživačka postavka scenskog eseja o Šekspirovom Hamletu i spektakularna izvedba Rambuku teatralaca iz Temišvara…
Predstava Hamlet, collage kanadskog redatelja Roberta Lepaža, pokazala je, možda je tačnije kazati ukazala na to kojim putevima se danas kreće teatar u svijetu. Golemim prisustvom tehnologijskih elemenata, svođenjem glumačke i opće emotivnosti na najmanju moguću mjeru jasno je izražen trend poništavanja glumačkog personaliteta a radi trijumfa tehnicističke logike u kazalištu. Ma koliko vizualno atraktivna, ova Lepažeova, više scenska studija o kompleksu Hamlet nego li predstava, ubija elementarna ljudska osjećanja ustuknuvši pred kompleksnom scenskom mašinom za proizvođenje scenskih atrakcija.
Dirigent Jurij Florea s odličnim solistkinjama i solistima, među kojima posebno ističem Andreu Ifimesku, mezosopranisticu genijalnog glazbenoga registra i čudesnog raspona glasa, ostvarili su glazbeno virtuoznu a otmjenu i u pojedinim masovnim prizorima spektakularnost čarobnog spoja djela Puškina i Čajkovskog, u operi Evgenije Onjegin.
Apsolutno sve u predstavi u svojoj rafiniranoj redateljskoj ruci drži Jon Karamitru, režiser iznimno bogate karijere (režije Arbuzova, Soreskua, Mocarta, Artura Milera…) koji je ovoj operi dodao puno toga što je korespondentno dramskom teatru, sa snažnim izbjegavanjem operske izvještačenosti u bilo kojem obliku. Radi se, ukratko, o predstavi iznimne ekspresije i lirskog suptiliteta…
Poslije svojedobne postavke glazbeno-baletnoga spektakla po glazbi Karla Orfa Carmina Burana u sarajevskom Narodnom pozorištu, kad sam u svojim teatarskim kronikama zabilježio da „zvijezde nisu daleko…”, konačno sam naišao na apsolutno savršen teatarski akt Rambuku Nacionalnog teatra Mihail Eminesku. Predstava režisera Mihaila Maniutiua rijetko poetičnim sklopom muzike pokreta, male količine teksta Jona Fossa donosi na pozornicu genijalnu razgalicu, istinsku gozbu za znalce teatarskih suština, poglavito…
Dane bukureštanske pamtit ću i po osnivanju Akademije Balkanike Europeane. Originalnu nadnacionalnu akademiju stvorili su znanstvenici i umjetnici iz Rumunije, Bugarske, Makedonije, Grčke, Bosne i Hercegovine, Crne Gore… Hoću da vjerujem da će ova akademija unijeti stanoviti dinamizam i novine u tretmanu životnih, povijesnih te prirodnih fenomena.
Gradimir GOJER