Bivši radnici fabrike celuloze i papira zatražili su od državnih organa da saopšte šta se desilo sa finansijskom dokumentacijom tog preduzeća za period od 1963. do 2004. godine. Oni su podsjetili da je Opština Berane ranije prijavila Upravi policije da su iz bivše upravne zgrade nestala kompletna dokumenta, među kojima su se nalazile i platne liste koje služe za popunjavanje obrasca M4 prilikom odlaska radnika u penziju.
Bišvi radnici ističu da slučaj nije rasvijetljen ni do danas i da se oni zbog toga suočavaju s ozbiljnim problemima. Tvrde kako imaju saznanja da su ,,određena lica” svu dokumentaciju natovarila na kamion i pod velom noći otjerala u nepoznatom pravcu.
,,Pouzdano znamo da su određena lica, iz njima poznatih razloga, uzela dokumentaciju iz upravne zgrade i natovarila na kamion. Postoji verzija da je ta dokumetacija kasnije završila na smetlištu, dok neki tvrde da je prodata otkupljivačima starog papira u Podgorici. Bilo kako bilo, radi se o kriminalu, jer je to, sigurno, smišljeno urađeno nakon usvajanja Zakona na osnovu kojeg bivši radnici propalih preduzeća penziju mogu da ostvare s navršenih 30 godina radnog staža”, pričaju bivši radnici.
Prema njihovim riječima, to je smišljeni udar na nekadašnje radnike fabrike celuloze i papira koji su potpuno obespravljeni i poniženi upućeni na biro rada.
,,Zato pozivamo nadležne da se ozbiljnije suoče s ovim problemom i utvrde ko je vinovnik ovog krivičnog djela, jer nam je na ovaj način onemogućeno da dođemo do obrazaca M4 i na taj način ostvarimo svoja prava u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osuguranju”, kažu radnici.
Nestanak obimne dokumentacije prvi je prijavio Mikan Dabetić, knjigovođa koji je u posljednjih trideset godina bio radno angažovan da bivšim radnicima izdaje neophodne papire.
,,Bio sam zaprepašćen kad sam vidio da je sva finansijska dokumentacija fabrike celuloze i papira za period od četiri decenije nestala iz upravne zgrade. Nijesam mogao da vjerujem da se neko drznuo da odnese tako vrijednu papirologiju koja je od izuzetnog značaja za bivše zaposlene”, priča Dabetić.
On dodaje da je slučaj odmah prijavio nadležnim organima u nadi da će se preduzeti efikasne mjere kako bi se nestaloj dokumentaciji ušlo u trag, ali da ima utisak da se to zataškava, kao da se radi o potpuno nevažnoj stvari.
Dabetić tvrdi da ga svakodnevno presrijeću bivši radnici tražeći svoje dokumente koji su im neophodni za regulisanja penzije.
,,Bivši radnici su nakon zatvaranja fabrike, radi regulisanja penzije, godinama dolazili i tražili platne liste koje su im služile kao dokaz za popunjavanje obrasca M4. Sada su mnogi ostali uskraćeni za tu mogućnost, jer se neko usudio da iz upravne zgrade ukloni sva raspoloživa dokumeta. Zato bivši radnici opravdano protestuju jer ne mogu da ostvare svoja prava. Svakodnevno me zove veliki broj ljudi pitajući šta da rade, a ja prosto ne znam šta da im kažem”, jada se Dabetić.
Iz policiju ranije su saopštili da su slučaj nestanka arhivskog materijala iz nekadašnje fabrike celuloze i papira predočili Područnom organu za prekršaje i da je nakon toga, na osnovu Zakona o arhivskoj djelatnosti, radi daljeg postupanja predmet proslijeđen Državnom arhivu. Kazali su da je procedura u toku i da se preduzimaju ,,određene mjere” za rasvjetljavanje ovog slučaja.
Iz lokalne uprave ističu, međutim, da još nijesu dobili nikakve povratne informacije o ovom problemu i da ne znaju šta se desilo sa tako vrijednom dokumentacijom.
Kažu i da su u međuvremenu formirali komisiju koja je uspjela da spasi i arhivira samo neznatan dio dokumenata o kojima je riječ.
,,Mi smo preduzeli sve odgovarajuće mjere i radnje kako bi se ustanovilo šta se desilo s dokumentacijom bivše fabrike celuloze i papira. Stvar smo prijavili policiji, ali još nijesmo dobili odgovor na pitanje ko je i gdje uklonio platne liste bivših radnika i ostale vrijedne papire. U međuvremenu smo formirali ekipu koja je pretraživala bivšu upravni zgradu fabrike i sakupila dokumentaciju koju je našla. Ta dokumentacija je sklonjena u opštinsku arhivu. Radi se, možda, o nekih pet odsto od ukupne dokumentacije koja je pripadala ovoj fabrici, dok je sve ostalo nestalo”, kažu u Opštini Berane.
Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, bila je prva žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi s manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi.
Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, a njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je, pred izbore 1997. otvoren papirni blok i zaposleno oko dvjesta radnika.
Samo sedam godina kasnije, polovinom 2004. i ova fabrika je uvedena u klasični stečaj. Imovina knjigovodstveno vrijedna dvanaest miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću Tigoimpeks zvanično za 999.573 eura.
Budući da je beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović i sam bio povjerilac, a uz to dobio i odlaganje plaćanja nekih drugih povjerilaca, preko računa preduzeća prošlo je samo oko dvjesta do dvjesta pedeset hiljada eura.
To je bilo direktno u suprotnosti s kupoprodajnim ugovorom koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan”.
Od silnih obećanja o pokretanju proizvodnje i velikim planovima za ovu kompaniju, koje je kao maglu sijao po raznim institucijama skupljajući kredite i poklone, nije bilo ništa. Fabrika papira u vlasništvu Gomilanovića proizvela je svega dvije hiljade tona papira, što bi značilo da je u kontinuitetu radila svega mjesec-dva.
Ovaj biznismen se brzo oslobodio radnika, a potom rasprodao svu pokretnu imovinu, vrijedne mašine i opremu. Samo kratko vrijeme prostorije su bile pod obezbjeđenjem. Onda je i obezbjeđenje ukinuto.
Navodno je fabriku preuzeo neko treći, ko je možda i od početka bio pravi vlasnik. Sada u krugu fabrike pasu goveda, a i u prostorije može proći ko god hoće.
Da li je neko ušao s namjerom da uništi arhivsku građu koja je bila u upravnoj zgradi, ili je nemar u pitanju? Arhive više nema niti pisanog traga o tome kako je kroz ovu kompanju za četiri decenije prošlo skoro petnaest hiljada radnika. Mnogi neće moći da ostvaruju neka elementarna prava ako je dokumentacija uništena ili joj se ne uđe u trag.
Tufik SOFTIĆ