Povežite se sa nama

Uncategorized

Pavle Mijović o Božidaru Vukoviću

Objavljeno prije

na

Od Gutenberga, štamparija je postala rizničar i knjižničar ljudske empirije. I Crnogorci su shvatili njen značaj, Makarije i njegovi slovoslagači ostavili su svijetu bogato nasljeđe. Ta slova i ti znakovi i simboli poređani u nizu, omogućili su protok artikulisane misli ali je i zaključali od zaborava.

Tim stopama zagazio je i Božidar Vuković, značajni Crnogorac i Podgoričanin u ,,paralelnom” svijetu štamparstva, kasnije stanovnik, ugledni stvaralac i biznismen Prijestonice tog novoga svijeta – Venecije. Za Pavla Mijovića, najpreciznijeg hirurga našega kulturnog identiteta, Vukovićevo renesansno djelo je jedan od najznačajnijih dometa crnogorske kulture. U tekstu, tačnije izlaganju sa simpozijuma iz 1983, Mijović vrši kritiku dotadašnjeg (a s ove distance možemo reći i dosadašnjeg) odnosa naše nauke prema Vukoviću, ali i ostalim crnogorskim štamparima, u prvome redu Zaguroviću i Paltrašiću. ,,Božidar Vuković je jedan od naših najuglednijih, ali našom nemarnošću, moramo priznati, i najmanje cijenjenih humanista, što, na žalost, neće biti demantovano ni utvrđivanjem mjesta Božidara Vukovića u suvremenoj istoriografiji. Osim biografskih podataka (najviše o njegovoj vojvodskoj tituli), ukazivanja na književne odlike Vukovićevih predgovora i pogovora i na etimologiju njegovih italijanskog imena, na ovom simpozijumu se raspravlja još i o Vukovićevoj knjizi kao predmetu istraživanja primijenjene umjetnosti i kao – trgovačkoj robi. S tim pitanjima se, naravno, ne iscrpljuje sva ona problematika Vukovićevog djela i njegova zastupljenost u našoj humanistici”.

Mijović zatim nudi nove interpretativne i metodološke horizonte koje treba primijeniti u proučavanju ličnosti i djela Božidara Vukovića, i to: Vukovićeva štampana knjiga kao nastavak Crnojevićeve štampane knjige; kompletiranje Vukovićeve štamparske i trgovačke djelatnosti sa izdavačkom, uključujući tu i knjige koje su preštampavali i iznova štampali njegovi nasljednici i drugi koji su se bavili izdavanjem slovenske knjige u Veneciji; tu djelatnost treba posmatrati u okviru opštih humanističkih stremljenja i razvoja robne proizvodnje, a ne samo kao predmet štampanja i rasturanja knjige. Mjesto i značaj Vukovićeve (i Zagurovićeve) slovenske knjige u venecijanskoj štamparskoj djelatnosti (u kontekstu s knjigama na latinskom, među njima i paltašićevskih) i romanskim jezicima i jezicima ,,levantinskih pisama”, ponajprije grčkom; Uloga štampane knjige u buđenju i odražvanju narodne svijesti. I najzad: kulturni udio crnojevićke i vukovićevske štampane knjige u Gutenbergovoj galaksiji.

Mijović je podvukao ključna polazišta na kojima treba graditi buduća istraživanja – kontekstualizovati crnogorsko štamparstvo i povezivati ga s tadašnjim trendovima u svijetu, čime bi se izbjeglo lokalizovanje tako značajnog poduhvata na ovome prostoru. I drugo – crnogorske štampare u svijetu posmatrati kroz prizmu uticaja njihove djelatnosti na jačanje narodne svijesti, što znači – dati im mjesto koje zaslužuju u utemeljivanju crnogorskoga nacionalnoga identiteta.

O tome svjedoči i sljedeća Mijovićeva opaska: ,,današnji naš sastanak (misli na simpozijum posvećen četiristogodišnjici osnivanja Cetinja – B.B.) nije morao proteći baš u znaku prenaglašavanja imena i ličnosti Božidara Vukovića kao Podgoričanina (!), jer se on, osim tako, nazivao i Zećaninom (!), a postao je i misionar južnoslovenskog prosvjetiteljstva”.

Mijović pokazuje značaj posmatranja kulture kao kumulativnog procesa iskustava, spajanja, prožimanja i uticaja, čime naše štamparstvo brani od tumačenja koje ga svodi na ,,slučajnu pojavu”, ,,bljesak” ili ,,rekvijem pred sahranu”, čime mu se umanjuje civilizatorski nivo i čime se ono ostavlja ,,na ničijoj zemlji” te neośetno otima od crnogorske kulturne baštine. Hvatanjem niti sa srednjovjekovnim skriptorijumima i veoma bogato iluminiranim knjigama od ovih renesansnih do Miroslavljeva jevanđelja unatrag, bogatom ikonopisnom tradicijom medievalistike, shvatamo da je crnogorsko štamparstvo logičan nastavak kulturološke transferzale ovoga prostora.

Odatle treba kretati u nova istraživanja i dopunjavati police naše kulture artefaktima koji su s nje otuđeni u potonjih šest vjekova. Đe ćete veći dokaz o reperkusijama koje se dešavaju zaobilaženjem staza koje je proprtio Mijović na našu spoznaju o istoriji, kulturi i identitetu, od toga što se u višetomnoj Istoriji Crne Gore koje je reprintovana prije desetak godina crnogorsko štamparstvo naslovljava kao – prva srpska ćirilska štamparija!?

Metodološki zaokret Pavla Mijovića valjalo bi prenijeti na sve oblasti naše kulture.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo