Počelo je sa rehabilitacijama pojedinih četničkih vojvoda, imenovanjem ulica po ustaškim ideolozima i izvođačima praktičnih radnji krvništva, a eto stižemo do preimenovanja ulica i trgova… Kako u Srbiji, jednako u Hrvatskoj, a nedavno se jedan esdeaovski junoša zaleti da će on i bratija mu mijenjati naziv središnje sarajevske prometnice koja nosi ime Josipa Broza Tita. Pa onda na sve to vlada umivenog hadezeovca Andreja Plenkovića ostavi ploču sa stravičnim ustaškim pokličem: Za dom spremni! I to gdje, na najvećem stratištu nevinih ljudi, onom jasenovačkom…
Naravno, ne bilježim ovdje brojna okupljanja i taborovanja četničije po Bosni i Srbiji niti spuštanje čamcima niz Neretvu onih koji i danas zazivaju duh Ante Pavelića… Kad dodamo otvoreno četničko zapjevanje po srpskim varošicama i obožavanje obožavatelja ustašije od strane predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarević dičnog Tompsona, vidi se da režimi na ovim prostorima i kroz estradne deračine pomno njeguju povratak fašizma u ovaj dio svijeta.
Sve to i još mnogo šta čini ambijent našeg balkanoidnog življenja iznimno surovim, gotovo bezizglednim i nimalo blago asocirajućim na devedesete godine prošloga stoljeća…
Duh fašizma i opće fašizacije društva vratio se u naše krajeve. Nažalost, to ne vide oni koji upravljaju Srbijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, a što je možda i najgore previđaju to i njihovi europski mentori, oni koji su demokratski blagosiljali a poneki i aktivno poduprli mandate i Vučića i Plenkovića, Izetbegovića, Ivanića, Čovića, Dodika… Žmiri gospođa Europa sva ogrnuta u totalno desničarske halje na oba oka… Bojim se čak da je nekim liderima te stare dame Europe i drag taj povratak fašizma na balkanske prostre.
Nadirući fašizam itekako je podstican i iz klerikalnih krugova svih konfesija, njegovi protagonisti vareni su i pečeni sa vjerskim vođama i poglavarima. Sve to mirno, šutke i gotovo sa blagom simpatijom gledaju policija, tužilaštva i sudovi.
Pitam se, nerijetko, u trenucima vlastitih rezignacija u šta smo svi mi iz moje i starijih generacija straštili godine, desetljeća gdje se djenuše, tone suza prolivenih na Titovoj sahrani, da li su lažne bile i one suze na poljudskoj ljepotici nogometaša Hajduka i Zvezde ili smo svi negdje prevareni od povijesti koja nam nije nikad niti bila učiteljicom.
Gledam u svojoj radnoj sobi ono revolucionarno špansko NO PASARAN i razmišljam da li će se opet u našim zemljama rađati neki čestiti ljudi ili je sve ovo uzalud…
Gradimir GOJER