Primjer nije jedan od načina uticanja na druge ljude. Primjer je jedini način. Da nije malo pretjerana ova tvrdnja? Pitam se šta je sa odgojem, obrazovanjem, treningom, šta je sa podmićivanjem i prinudom, nagradom i kaznom, zar to nisu načini uticanja na druge, sastavni dio života svakog društva, i uz to, vrlo efikasni načini!?
Kad bolje razmislim, one prve tri riječi (odgoj, obrazovanje, trening), nisu forme uticanja na druge, nego sistemi njihovog formiranja, odnosno, sticanja znanja i razvijanja određenih fizičkih sposobnosti, socijalne prakse koje ne određuju način ponašanja ljudi. Nagrada i kazna, omiljeni instrument međunarodne politike poznat kao “mrkva ili štap”, kontroliše ponašanje, ali ne utiče na stavove ljudi.
Samo primjer ima snagu da izazove unutrašnju promjenu, preobraćenje, prosvjetljenje. Samo primjer može ono što ne može nikakva tehnologija ponašanja – otvoriti oči za cijeli život, stvoriti novu etičku ličnost.
Ova razmišljanja prethodila su ideji da sam potražim neki primjer koji će uticati na mene, i ujedno, bila su presudna što sam taj primjer našao u putovanju Alberta Švajcera u Lambarene. U svojoj tridesetoj, godine 1905, Albert Švajcer je otišao u Lambarene, tadašnja Ekvatorijalna Afrika, danas Gabon. Iako je tada već bio afirmisan kao teolog, muzikolog i filozof, originalan interpretator Bahove muzike, završio je i studije medicine i dobio odobrenje da o svom trošku, otvori malu bolnicu u džungli Ekvatorijalne Afrike.
Uvjerenje da je lični primjer jedini pravi način pozitivnog djelovanja na druge ljude, smatrao je da će svojim prisustvom, postupcima, liječenjem, dati očigledan primjer lokalnom stanovništvu i pozitivno uticati na njihovo duhovno i moralno prosvjetljenje – bio je njegov prvi razlog. Put u Lambarene imao je za Alberta Švjacera i jedan striktno lični motiv: iskupiti tuđe grijehe. Zgrožen zločinima koje su evropske kolonijalne sile počinile nad autohtonim stanovništvom Afrike, smatrao je da će taj lični čin nesebičnog pomaganja tim istim ljudima, pročistiti njegovu savjest kao pripadnika kolonijalnih naroda (Albert Švajcer je imao najprije njemačko, a kasnije francusko državljanstvo). Konačno, već tada je doktor Švajcer u osnovnim crtama formulisao svoje glavno filozofsko djelo Poštovanja života (Ehrfurcht vor dem Leben), a njegova potpuna predanost liječenju ljudi udaljenih 14 dana plovidbe uzvodno rijekom na splavu do najbliže civilizacije, bila je evidentan akt maksimalnog poštovanja života u najčišćoj formi.
Sa prekidima, Albert Švajcer je do kraja života ostao vjeran svojoj misiji u Lambareneu . Poslije dobijanja Nobelove nagrade 1952, upravo za navedeno djelo (u engleskom prevodu Reverence for Life), najveći dio novčane nagrade uložio je u proširenje tamošnje bolnice. Tamo je i umro 1965. godine u svojoj devedesotoj godini.
Prije ili kasnije, u životu svakog čovjeka nastupi trenutak kada se ona unutrašnja vatra počne gasiti, kada razbuktani plamen pređe u treperavo tinjanje, prijeteći da će svakog trenutka sasvim utrnuti. Od gašenja je može spasiti samo susret sa nekim ko u sebi nosi iskru da ponovo rasplamsa našu vatru.
Tako sam krenuo za Lambarene.
Kraj bolnice je njegov nadgrobni spomenik, do njega spomenik njegove žene Helene Švajcer (datum smrti 1957 godina). U radnoj sobi nobelovca, filozofa, teologa, humaniste, majstora za sviranje i gradnju orgulja, na prašnjavom stolu njegove okrugle naočale, osvjetljene suncem, do njih otvorena futrola; tu su i jedna pinceta, otvorena sveska, nekoliko epruveta.
Napolju apatična mlada djevojka, sjedi na trotoaru. Uz nju djevojčica i dječak; po glavi, licu, nosićima prošeta im po koja muha, oni ni rukom da mahnu. Sjede i gledaju u neodređenu daljinu, na vrućini od koje zrak titra. Primjer je bio tu. Od 1905 do 1965: punih 60 godina. Možda je uticao na nekoga – na ovu djevojku, curicu i dječaka, na jednog mršavog adolescenta koji sjedi na starom biciklu poduprt na zid kuće preko puta – sigurno nije.
Možda na mene? A možda će baciti iskru koja će razgoriti vatru što se počela gasiti u nekome od vas, dok ovo čitate i planirate svoj put u Lambarene!?
Ferid MUHIĆ