MONITOR: Vaša biografija svjedoči o životu posvećenom muzici. Dirigentica i profesorica muzike – koliko se razlikuju, a koliko preklapaju Vaša dva poziva?
ĐUROVIĆ: Najprije sam završila odsjek Opšte muzičke pedagogije, a potom dirigentski. Dakle, sve ove godine moja je profesija profesorice muzike, a već dvadeset godina sam i dirigentica hora Srednje muzičke škole ,,Vasa Pavić” u Podgorici. Škole u kojoj sam, pored osnovne, učila oba stupnja – dakle, osnovni i srednjoškolski. Pedagoški rad jednostavno obožavam, volim raditi sa tom divnom djecom, bolje reći omladinom, učiti ih, zajedno sa njihovim roditeljima kako da postanu dobri ljudi, da se razviju u prave profesionalce i da ovu predivnu ,,rabotu”, narodski rečeno, unaprijede što više, kako bi joj jednom, kad stasaju u umjetnike, dali i svoj pečat. A dirigovanje – to je moja prva i najveća ljubav. Volim da, zajedno sa svojim ansamblom, koje god vrste bio, rađam neko novo, drugačije čitanje nekog muzičkog djela. Neprocjenjiv je osjećaj kad, poslije dugih mjeseci napornih proba, djelo dovedete do onog stadijuma kad mu samo preostaje da ga izvedete i publiku koja ga sluša uvedete u te čudesne odaje gdje je muzika univerzalni i jedini gospodar, a vi njen odani, vjerni i najvoljeniji pratilac.

MONITOR: Predajete u Srednjoj muzičkoj školi ,,Vasa Pavić” u Podgorici, koju ste i sami pohađali. Koliko se ona razlikuje sada u odnosu na vrijeme kada ste bili učenica?
ĐUROVIĆ: Naravno, drugačijim očima sam posmatrala ovu moju divnu školu kao đače. Ali kao i u svakoj obrazovnoj sferi, aršini znanja i ocjenjivanja nisu isti kao nekad. To je, nažalost, proizvod nekih tužnih vremena i okolnosti, koje, bojim se, još traju, a koje ne nameću znanje i rad kao prave vrijednosti, naprotiv, nego neke druge, veoma loše primjere i načine sticanja nekih ,,znanja i zvanja”. Ipak, ja sam nepopravljivi optimista i beskrajno se nadam da ćemo mi, čija je misija da usmjeravamo mlade ka pravim načinima dostizanja znanja i shodno tome, mjestu na koje treba doći po stvarnim zaslugama, dakle, da ćemo zajedno sa tom našom omladinom, uspjeti u svom plemenitom naumu.

MONITOR: Vaši učenici svjedoče da pored muzičkog i te kako posvećujete pažnju opštem obrazovanju i vaspitanju. Koliko je to teško u današnjem školstvu gdje se posebno vaspitna uloga sve više zanemaruje?
ĐUROVIĆ: Tip sam profesora koji nikad nije bio mišljenja da djecu treba učiti samo poslu i znanju određene struke. Kako i može neko biti samo tako usko usmjeren, kad ta zanimljiva i divna stvorenja jedva čekaju da čuju i neke druge, životne stvari, nešto što će im osvijetliti put kako da formiraju neke svoje stavove, kako profesionalne tako i životne. Nikako u tome ne treba umanjivati i ulogu roditeljskog vaspitavanja. Mada, svjedoci smo činjenice da danas mnogi roditelji, u trci za obezbjeđivanjem egzistencije svojoj porodici, nemaju vremena da se djeci posvete onoliko koliko to roditeljska uloga traži. Zato mislim da su nastavnici ti koji treba da preuzmu dio te misije. Onaj kolega pedagog, koji nije tog mišljenja, treba duboko da se zamisli da li radi pravu stvar u životu.

MONITOR: Bili ste dirigentica brojnim horovima koji su osvojili mnogobrojne nagrade. Koji su danas, nakon ogromnog iskustva, izazovi u toj vještini?
ĐUROVIĆ: Svoj dirigentski debi imala sam sa svojim voljenim horom ,,Stanko Dragojević”, u svojoj nenavršenoj devetnaestoj godini, na pozornici pod nebom ispod Orlovog krša. Izvodili smo Devetu rukovet Stevana Mokranjca, obrade pjesama iz muzičke tradicije naše nam Crne Gore. Ipak, najveće uspjehe doživjela sam sa horom Srednje muzičke škole, najveća priznanja i najveće radosti. Posljednje djelo koje smo izveli u martu mjesecu, mjesecu Dana škole, je MISA CRIOLLA (Kreolska misa), argentinskog kompozitora Ariela Ramireza. To je bilo prvo izvođenje ovog veoma zanimljivog i za uho čak i muzičkih laika, veoma pitkog djela. Mješoviti hor, solisti, klavir, kvartet gitara, kontrabas, flauta i udaraljke autohtonog porijekla. Iako je to bio zajednički projekat učenika i profesora škole, moram odati priznanje tim mladim ljudima koji su uspjeli iznijeti i uznijeti ove note i melodije koje su bile pred njima. Meni su izazovi da izvodim djela koja nikako nisu lagana za uzrast koji imam u ansamblu i upornost da ostvarim nešto što bi na prvi pogled mnogima izgledalo neostvarivo. Ne volim predvidivost ni u čemu, pa tako ni u svom poslu.

MONITOR: Od 1989. do 1992. godine živjeli ste u Mostaru. I tamo ste sa Gradskim horom „Abrašević”, kao dirigent, osvajali odličja. Kakve su uspomene na taj period?
ĐUROVIĆ: Uvijek kad govorim o Mostaru, oprhrvaju me razna pomiješana osjećanja, to je bio jedan od najljepših životnih perioda moga dosadašnjeg bivstvovanja. Da, tamo sam, poslije svega pola godine od dolaska, onako mlada, postala dirigent hora ,,Abrašević “, veoma poznatog ansambla, kojim su dirigovali naši poznati drigenti Abid Kusturica i moj veoma dragi i omiljeni mi maestro Julio Marić. Tada sam osvojila i prvo mjesto u Natjecanju horova Hercegovine (odakle imam i gene po baki ). Veoma zanimljiv projekat koji je uslijedio nakon te nagrade je i pozorišna predstava LULU, kao jedna vrsta parodije na istoimenu operu Albana Berga, a u kojoj je bilo muzičkih odsjeka. Bio je to jedan divan multimedijalni projekat u režiji hrvatskog reditelja Branka Brezovca, sa kojim je zaista bilo poučno i čast raditi. Eto, to je kratka priča o mojoj divnoj, ratom prekinutoj, mostarskoj životnoj epizodi.

MONITOR: Javnosti ste poznati i kao članica kvarteta Veselice, sada ste član vokalnog sastava Alata. Koju vrstu muzike najradije izvodite? Kakva su iskustva rada u ženskim vokalnim sastavima?
ĐUROVIĆ: Bila sam oko dvanaest godina članica divnog i kultnog ženskog vokalnog sastava Veselice, sa kojim sam doživjela mnoge divne trenutke i u profesiji i u životu. Danas sam Umjetnički vođa i članica takođe ženskog vokalnog sastava, poznatijeg kao klapa Alata. To je sastav od šest profesorica muzike, koje vrijedno i predano rade na nastavljanju tradicije mnogih muzičkih žanrova, počev od crnogorske tradicionalne muzike, muzike nekadašnjih naših republika – nama vrlo bliske i drage, zatim klapske muzike, kao i evergrina. Rad sa ženskim sastavom je veoma zanimljiv, pogotovo ako uz sebe imate članice sa kojima se lako dogovarate, koje dobro znaju posao koji rade, koje su pune ideja i koje imaju anđeoske glasove. I, naravno, koje puno volite. Vjerujte, to je jako važno u našem poslu – osim što obožavate ono čime ste obilježili sopstveni život, voljeti i ljude sa kojima dijelite ljubav prema muzici.

MONITOR: Primjetno je da muzičara skoro da nema u sferi politike. Šta je razlog tome?
ĐUROVIĆ: Mislim da muzičari i ne treba da se petljaju u politiku! Ne kažem da se ne razumiju, ne mislim da ne bi mogli, ali nekako mi to nikako ne ide jedno s drugim. Kad ste svom svojom dušom posvećeni muzici, onda tu divnu umjetnost ne treba ružiti i izdati nečim hladnim i proračunatim (jer tako treba) kao što je politika. Mislim da stvarno treba konačno da stvorimo uslove i ambijent da se svako bavi poslom u kojem je najbolji, u kojem se dobro osjeća i u kojem može dati dobre rezultate (vidite, čim se izmaknem od muzike, postajem drugačija, zvanična i hladnjikava, a ja mogu biti sve, ali to nikako).

MONITOR: Kako ocjenjujete muziku kojom nas elektronski mediji ,,bombarduju”?
ĐUROVIĆ: O tome sam baš mnogo govorila, gdje god sam imala priliku. Moram istaći da sam umjetnička direktorica Festivala dječje pjesme Naša radost, koji promoviše pravu dječju muziku i tekstove primjerene tom uzrastu. Ono čime nas elektronski mediji bombarduju, bez znaka navoda i izvoda, ja nikako i nikad neću nazvati muzikom, bez obzira na to što ona nosi to sveto ime. Nikad neću prihvatiti da ima bilo kakav pozitivan uticaj na bilo koga, pogotovo ne na mlade ljude, koji iz tekstova i kvazi melodija ne mogu ništa lijepo naučiti, niti postaviti i slagati na temelj svog obrazovanja. Spoznavši da neki meni veoma dragi, poštovani ljudi uživaju u ovakvoj vrsti zabave, veoma sam se razočarala u njih i njihovo dotadašnje djelanje. No, to je samo moje mišljenje i ne mora nikome biti reper za bilo kakve stavove. Ipak, plediram na malo razmišljanja.

MONITOR: Mnogi od Vaših učenika nastavili su da se bave muzikom. Šta im savjetujete?
ĐUROVIĆ: Da, ne samo mnogi, nego veliki procenat naših đaka je nastavio da se bavi muzikom, neko kao instrumentalista, neko kao pedagog, neko kao vokalni solista, neko kao kompozitor ili aranžer. Kao što vidite, mnoge su dimenzije i mogućnosti ove naše struke. Savjetujem im jedino što je smisleno i moguće – da uvijek budu veliki profesionalci, da vrijedno i predano otkrivaju tajne muzike, jer njih uvijek ima, da nema improvizacije (osim ako to zahtijeva muzički pravac, kao npr. džez), da se svom pozivu predaju svom svojom dušom i znanjem i da ga ne varaju ničim što bi umanjilo i ponizilo njegovu ljepotu. Nekako mislim da bi to bio pravi recept za uspjeh.

MONITOR: Da li se adekvatno njeguje i promoviše crnogorsko muzičko nasljeđe? Koje su specifičnosti ovdašnje izvorne muzike? Šta bi se trebalo uraditi da tretman i promocija budu bolji?
ĐUROVIĆ: Crnogorsko muzičko nasljeđe je, bez obzira na to što mnogi ne misle tako, vjerovatno iz, razumljivo, nepoznavanja činjenica, veoma veliko. Nije to samo dio srednje i sjeverne Crne Gore, već i veliki broj melodija sa našeg primorja koje su sakupljali poznati etnomuzikolozi, među kojima se izdvaja Čeh Ludvik Kuba. Festival klapa u Perastu se uspješno bavi očuvanjem i vraćanjem u život muzike iz ovog kraja, stare čak nekoliko vjekova. Nekoliko renomiranih vokalnih sastava, koji djeluju u našoj zemlji, kao i mnoga poznata imena koja su svojim nezaboravnim interpretacijama, melodije sa ovog našeg krševito-morskog područja učinile besmrtnima, a oni koje imalo zanima i ovaj segment naše tradicije, znaće na koga mislim. Naravno, mislim da se institucije i ljudi koji treba to da rade, trude da ovu našu lijepu muziku nikako ne prepustimo zaboravu, pogotovo pred najezdom svakojakih nepogoda koje neki nazivaju muzikom. Ipak, uvijek može i mora biti više i bolje! Muzika je potrebna kao vazduh, pogotovo ona što grije dušu i pomjera emocije i odakle god dolazila, uvijek je dobrodošla. Na ovom čudesnom malom, a tako velikom i bogatom dijelu svijeta, naše male-velike razlike i sličnosti u običajima, dijalektu, jeziku, a najposlije i muzici, nama bi morale biti najsvetije. A ono što je sveto, mora se čuvati od svake pošasti i zaborava.

Predrag NIKOLIĆ