Povežite se sa nama

INTERVJU

IRENA ŠKORIĆ, REDITELJKA: Oda antifašizmu

Objavljeno prije

na

U okviru regionalne selekcije nedavno završenog osmog UnderhillFesta prikazan je film Neželjena baština Irene Škorić. Stominutna priča govori o sudbini vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu

MONITOR: Film “Neželjena baština” govori o društvu koje se odreklo svoje istorije. Kad ste odlučili da snimate ovaj filma i šta je presudilo?
ŠKORIĆ: Vidjela sam srušena remek-djela naše umjetnosti. U hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Filmska vrpca je način na koji oni zauvijek mogu ostati sačuvani, usprkos barbarima koji su ih željeli zauvijek izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Nekako u to isto vrijeme poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio je knjigu – monografiju Spomenik, čije fotografije NOB spomenika diljem bivše Jugoslavije su preplavile sve svjetske medije. Spomenici su za mnoge bili senzacija. Svojom modernošću i talentom autora izazvali su pozornost širom svijeta. Tada su i hrvatski mediji reagirali i gotovo da nije bilo tiskanog i internetskog medija koji nije objavio vijest o “prekrasnim, začudnim, NLO-ovskim spomenicima”. Trebalo je stranac doći i ukazati nam da je naša spomenička baština prekrasna i jedinstvena po svojoj modernosti i kreativnosti. Najzanimljivije od svega mi je bilo što stranci raspravljajući o prelijepim spomenicima iz naše baštine više uopće ne prevode riječ “spomenici” u “monuments”, sad ih svi zovu “spomeniks”.

MONITOR: Da li ste odmah odabrali da ćete ispričati priču o pet spomenika i koliko ste se tokom snimanja držali scenarija ili ste ga mijenjali?
ŠKORIĆ: Nekad davno, željela sam snimiti dokumentarni serijal od 15 epizoda u kojem bih obuhvatila sve najvažnije i najljepše spomenike NOB-u diljem bivše Jugoslavije. Na žalost, kod nadležnih za film za to nije bilo sluha. I ovaj je film prošao bez njih.

Nije bilo financijskih sredstava da se dokumentira rušenje svih važnih spomenika iz NOB-a. Zato, odlučila sam pokazati meni osobno pet najzanimljivijih hrvatskih spomenika. Svi su pretrpjeli razaranja, a činila su mi se važnim zbog svoje nekadašnje ljepote i iznimne umjetničke vrijednosti. Osim toga, svaki od njih nosio je neku autentičnu priču. Ti su spomenici, osim što su bili vrijedna umjetnička djela, bili i turističke destinacije, posjećivali su ih učenici, političari, obitelji. Mnogim su ljudima dio pamćenja, sadrže ih mnogi obiteljski albumi.

Fascinantno je da netko tako sistematski ruši spomenike vrlo visoke umjetničke vrijednosti, radove naših kipara koji spadaju u red najboljih europskih kipara. Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor vrijednosti antifašizma. Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, želim ispričati priču o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, ovo je priča o društvu i vrijednostima koji su se urušile. “Glavni glumci” moga filma su , Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori , Spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, Spomenik narodu heroju Slavonije kod sela Kamenska, Ustanak u Brezovici, te Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Veljunu. Petrova Gora je pokradena i oštećena, Kamenska je uništena do temelja, Spomenik Stjepanu Filipoviću je srušen, ali kip trenutno čeka sredstva za restauraciju, Ustanak u Brezovici je pokraden, ali pronađeni su dijelovi, i također čeka sredstva za restauraciju, dok su spomen ploče u Veljunu obnovljene najviše privatnom inicijativom.

Scenarij za dokumentarni film je živi organizam koji se razvija svakim danom snimanja. Podsjeća na grad u nastajanju u kojem stalno niču nove, zanimljive ulice. U tome leži prava ljepota čistog autorskog nezavisnog dokumentarnog filma. U radu na filmu, stalno sam saznavala za nove činjenice, slagala mozaik naracije svjedoka i povjesničara umjetnosti. Priča o Veljunu, Kamenskoj, i ostalim spomenicima poput je torte u više slojeva, a trešnja na vrhu ove moje torte je definitivno priča o Stjepanu Filipoviću.

MONITOR: Sagovornici u filmu su razni eksperti, umjetnici, političari, građani, ali i oni koji su građu spomenika prodavali. Kako ste birali sagovornike i koliko vam je trebalo da ih pridobijete – da progovore?
ŠKORIĆ: Jedan crnogorski kolega me na Underhillu nakon odgledanog filma upitao slično pitanje i u šali zamolio da li bi mogla nagovarati sugovornike i razgovarati s njima u njegovom novom dokumentarnom filmu.

Možda je čudno za povjerovati, ali u svih mojih 20 dokumentarnih filmova nikad niti jedan sugovornik, tj. “protagonist” nije odbio sudjelovati u mojem filmu ili odgovoriti na bilo koje moje pitanje. Možda tajna mog “uvjeravanja” leži u stalnom kontaktu s „protagonistima”, od prvog telefonskog poziva, prvog susreta, pa sve do finalne faze snimanja i same premijere filma. S mnogima sam nastavila kontaktirati i nakon toga pa smo i dan danas u prijateljskim odnosima. Valjda je to razlog što mi ljudi vjeruju i opuste se pred kamerama. Kao da zaborave da ih se snima. Snimanje im dođe kao prirodan nastavak mnogih prethodnih razgovora. Evo jedan mali filmski kuriozitet. Lastana tj. Rudija Aljinovića iz mog filma Dragi Lastane! sam nagovarala na sudjelovanje u filmu gotovo tri godine. On nikad to nije odbio, nego je samo rekao da ćemo snimati “jednom kad dođe vrijeme i pravi trenutak za to”. Bila sam uporna, nagovarala ga i paralelno tražila i proučavala ostalu građu potrebnu za film. Jednostavno sam znala da ću taj film kad tad snimiti.

U Neželjenoj baštini sam imala 30 sugovornika. Posebno su zanimljivi povjesničari umjetnosti Zvonko Maković, Zlatko Uzelac i Snješka Knežević, kipar Miro Vuco, bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, stogodišnji partizan Juraj Hrženjak, političar i čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac, unuka kipara Vojina Bakića Ana Bakić, partizan i antifašist Ivan Fumić, povjesničar Tvrtko Jakovina. Svi su suglasni da je vrhunska umjetnička djela trebalo zaštititi i sačuvati od vandala. I spriječiti potpuno propadanje onih koji su devastirani te ih restaurirati. Treba ih obnoviti, i radi njihove ljepote, i radi vrijednosti koje simboliziraju. Najviše me se dojmila izjava kipara Mire Vuce, autora spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu koji kaže: “Oni koji su ubili spomenik ubili su i mene. Ja sam autor i dao sam sebe. Rušiteljima spomenika promaknuo je jedan detalj, nisu srušili klupu na kojoj je stajao heroj, nisu znali da je ona instrument hrabrosti ovog partizana. Ako se nikada ne vrati spomenik, klupu bi trebalo zaštititi. Na neki način ona je meni sjajna, tamo u tom nekakvom prostoru kao da čega Filipovića da se popne na nju, u svoju vječnost.”

MONITOR: Kako publika reaguje?
ŠKORIĆ: Film Neželjena baština svoju svjetsku premijeru imao je prošle godine pred prepunom kino dvoranom 22. Sarajevo Film Festivala. Atmosfera na festivalu kao i na projekciji je bila savršena, Sarajevo je cijeli tjedan živjelo za film. Projekcija Neželjene baštine bila je danima prije rasprodana. Posebno su me ganule reakcije publike, kao i kolega nakon filma. Svi se slažu da je riječ o originalnoj temi, da je svojevrsna oda antifašizmu i da otvara teška pitanja odnosa koje hrvatsko društvo ima prema Drugom svjetskom ratu, bivšoj Jugoslaviji i simbolima tog vremena. Zanimljivo je da publika dosta emotivno reagira na ovaj film, te su suze dosta česta reakcija.

Film je izvrsno prošao na hrvatskoj premijeri na ZagrebDoxu, zbog velikog interesa čak je imao i reprizu. Prikazan je i u Hong Kongu, Portugalu, Los Angelesu, Parisu, Beogradu, San Diegu, Houstonu, Stockholmu, Italiji. Očekuje ga uskoro još nekoliko festivala. Posebno mi je drago kad film razumiju i prihvate stranci. Festivalski žiri u Švedskoj obrazložio Nagradu za najbolji dokumentarni film riječima – “Film koji navodi na razmišljanje o velikim pitanjima koja dotiču mnogo više od povijesti Balkana i tiču se svih nas. Kako se treba odnositi na nedavnu povijest i na njene spomenike? To je veliko pitanje za mnoge koji su se rodili u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. Spomenik naravno nije, samo komad materijala već umjetničko djelo i dio kolektivnog sjećanja.”

Posebno je zanimljivo da su sve četiri nagrade koje sam dobila za ovaj film inozemne nagrade. I to nešto govori… Eto, jučer je stigla i vijest o Nagradi za najbolji dokumentarni film na Ischia film festivalu u Italiji, četvrtom priznanju za Neželjenu baštinu nakon nagrada u Stockholmu, San Diegu i Houstonu.

MONITOR: Zanimljivo je da je muziku komponovao bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Kako je došlo do te saradnje i da li je ovo Josipovićev početak karijere – da komponuje muziku za film?
ŠKORIĆ: Nekako mi se činilo logičnim da skladatelju koji modernizmom svoje glazbe korespondira spomenicima o kojima govori moj film, ujedno i političaru koji se dosljedno zalaže za vrijednosti antifašizma, ponudim da radi glazbu. Uz to, jedan je od sugovornika u filmu, i kao glazbenik, i kao političar. Njegova glazba, kao i spomenici o kojima govori film, nije konfekcija, već autentična umjetnost.

U Neželjenoj baštini je debitirao kao filmski skladatelj. Kaže, toliko mu se svidjelo raditi muziku za film da će nastaviti, čak i napraviti svoj mali studio. Možda je to bio početak jedne dobre karijere filmskog skladatelja .

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, PROFESOR ISTORIJE I POLITIČKI ANALITIČAR: Partijski  „predizborni brakovi“  zbog straha od izbornog kraha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naravno da će  rezultati izbora u Podgorici  biti na svoj način i ” lakmus papir ” stanja na republičkom nivou.  No, očekujem, ovi izbori neće baš u potpunosti razbistriti  podgoričku političku scenu

 

MONITOR: Bliže se podgorički izbori. Kako vidite saveze koji su za tu utrku napravljeni i kampanju koja je u toku?

PEPIĆ: Ovi  vanredni podgorički izbori privukli su najveći broj učesnika do sada . Primijetno je i  da u njima učestvuje najviše predizbornih koalicija. Naravno, one su legalne i legitimne, u nekim situacijama moglo bi se reći i poželjne, ali mislim da su ove i ovakve koalicije ” predizborni brak” većini političkih subjekata koji sačinjavaju, spas od njihovog političkog kraha . Prije da se udružuju zbog straha od birača. Slobodan sam reći, da se ove koalicije  stvaraju najviše iz ličnih razloga. Ako su već, kako nam se prikazuju, toliko  uvjereni  u svoje vizije i misije , dobro bi bilo da samostalno učestvuju, pa da se vidi koliko je onih koji ih podržavaju. Ovako,  kada se postigne neki izborni rezultat, na scenu  stupa njihovo pregovaračko i ucjenjivačko umijeće.
Što se tiče kampanje između učesnika , ona može da djeluje žestoko. Ali, ja sam očekivao još žešću. Poznato je da su ove podgoričke izbore  proizveli ne međupartijska  već unutarstranačka prepucavanja. Oni koji su se do nedavno kleli u ” vječna prijateljstva i saradnju ”  imaju i imali bi što reći jedni o drugima. Ostaje utisak bez obzira na ponekad žešću retoriku i prepucavanje , da i nijesu baš spremni da iznesu sve jedni o drugima. Drago mi je što su , bez obzira na prepucavanja političara , građani  sve imuniji na te pojave . Neka se taj i takav trend i nastavi.

MONITOR: Jesu li izbori u Podgorici „sve samo ne lokalni“, kako je kazao Saša Mujović, ministar energetike koji predvodi kampanju za PES i Demokrate?

PEPIĆ: Pa dobro, zbog broja birača izbori u Podgorici, nemaju samo lokalni  već  širi značaj.   Podsjećam  da su  vanredne izbore u glavnom gradu  proizvela unutarpartijska pucanja u PES- u. Ovi izbori su poseban  test za PES , i tu sam saglasan sa g. Mujovićem. Mislim da je onaj prošlogodišnji uspjeh na junskim republičkim izborima  dobrano uzdrman.  Predviđam  da će PES izgubiti značajan broj birača na ovim podgoričkim izborima. Ne samo zbg nekih pogrešnih političkih poteza, već i zbog primjetno iznevjerenih očekivanja i nejasnoća oko primjene i programa Evropa sad 2.
Naravno da će  rezultati izbora u PG biti na svoj način  lakmus papir stanja na republičkom nivou. No očekujem da ovi izbori neće baš u potpunosti ” razbistriti ” podgoričku političku scenu. Smatram da bi bilo jako dobro da pokret Preokret  postigne dobar rezultat. Iskreno mislim da je Srđan Perić daleko najbolja ponude za ove izbore!

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RASTKO MOČNIK, SOCIOLOG IZ LJUBLJANE: Završetak rata u Ukrajini je u interesu Njemačke, ali o tome neće odlučivati ni EU ni Njemačka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada je Zapad potkopao rusko-ukrajinski sporazum, rat je poprimio svjetsko-političke razmjere. A igrači koji odlučuju na tom planu su Kina, BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i SAD

 

 

MONITOR: Njemački kancelar, Olaf Šolc, smatra da je neophodno brzo sazvati novu međunarodnu mirovnu konferenciju o prestanku rata u Ukrajini, ali na kojoj bi sada učestvovala i Rusija. Mogu li se predvidjeti rezultati tog novog pokušaja, s obzirom na Vaše stanovište da Rusija sada ratuje za novi svjetski poredak a ne – kao na početku, za „novu sigurnosnu arhitekturu u Evropi“?

MOČNIK: Izgleda da su ratni ciljevi Ruske federacije na početku bili da brzim udarom sruši režim u Kijevu, postigne neutralnost Ukrajine, zaustavi širenje NATO pakta i osigura ugodno rešenje za pobunjene oblasti na istoku Ukrajine. Režim nije pao, ali su se Rusi na pregovorima sa njegovim predstavnicima u Istanbulu početkom marta 2022. dogovorili više-manje u tom smislu. U tom trenutku je Zapad (tj. SAD sa saveznicima) hitno intervenisao preko Borisa Džonsona, zabranio ukrajinskoj vladi da se bilo šta dogovara sa Rusima i verovatno obećao izdašnu pomoć Ukrajini da protera rusku vojsku sa svoje teritorije. Evropska unija se smesta – i protiv svojih interesa – svrstala uz SAD i uključila u njihov „posrednički rat“ protiv Rusije. To je gurnulo EU u recesiju, a posebno je pogodilo Nemačku i njenu strategiju uvoza energenata i sirovina iz Rusije i izvoza visokotehnoloških proizvoda u Rusiju i Kinu. Nemačka sada vojnom industrijom pokušava da spase svoju privredu, pa nameće svoje oružje saveznicima, ali to nije dovoljno. Završetak rata u Ukrajini je u interesu Nemačke, ali o tome neće odlučivati ni EU ni Nemačka. Šolc rešava spoljnopolitički i unutrašnjepolitički debakl svoje vlade. Ali sumnjam da će uspeti. Kada je Zapad potkopao rusko-ukrajinski sporazum, rat je poprimio svetsko-političke razmere. A igrači koji odlučuju na tom planu su Kina, BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i SAD.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. septembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Sjaši Kurta, da uzjaše Murta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakodnevna politička praksa  pokazuje da su političke partije interesne grupacije kojima je prva rupa na svirali lični interes njihovih rukovodstava i prvih ešalona klijenata, a javni interes ona deveta. Vezivno tkivo u takvim interesnim grupacijama mogu biti i nacionalna, religiozna i ko zna još kakva osjećanja, ali ona su tu da zamagle suštinu.  To je malograđanska politička šema koja sve više udaljava Crnu Goru od ideje građanske države

 

 

MONITOR: Boris Raonić opet je izabran na poziciju generalnog direktora RTCG. Očekivano?

VUKOVIĆ: Da, nažalost, opet ćemo na neodređeno vrijeme imati nezakonito izabranog generalnog direktora nacionalnog javnog medijskoj servisa i, sljedstveno, nezakonite ishode svega što on bude činio, čak i ako to, nekim čudom, na dobro izađe. I ko zna koliko dugo će trajati to neodređeno vrijeme – možda onoliko koliko je Borisu Raoniću trebalo da okonča studije prava na crnogorskom državnom univerzitetu. (Pohvalno je što Raonić nije kupio diplomu, nego je marljivo godinama učio i spremao se za ovako odgovornu funkciju.)

Raonić i njegovi politički mentori skrivaju od javnosti da je ovdje riječ o namjeri da se obori neki Ginisov rekord. Red bi bio da nam makar kažu koji rekord napadaju.

Da li je bilo očekivano? Naravno da je bilo. Organizovanu grupu lovaca na Ginisove rekorde nije mogla omesti javna kritika niti sudske presude. Za njih ne važe pravila ni zakoni. Oni uvode revolucionarne novine u naš pravni sistem i društveno-politički život. Ej, za revolucionare važe samo zakoni koje oni vaspostavljaju.

MONITOR: Kako vidite stanje RTCG nakon avgusta 2020.?

VUKOVIĆ: Sjaši Kurta da uzjaše Murta… To bi, u najkraćem, bila slika medija koji je u javnom vlasništvu i od koga građanke i građani (koliko god da ih ima s pravom da se tako zovu) očekuju da bude nezavisan, u njihovoj službi i radi u njihovom interesu. Od nove vlasti se očekivalo da ne ponavlja loše prakse svojih prethodnika i ona je tako nešto i najavljivala, ali se vrlo brzo viđelo da od suštinskih promjena na bolje neće biti ništa. Kada je u pitanju RTCG, to je odmah bilo vidljivo kroz kadrovsku politiku koja je vonjala na partijske katakombe. Novi, nezakonito izabrani, menadžment je nastojao da zasjeni navodnom otvorenošću, povećavajući u programima politička laprdanja na entu, a zanemarujući suštinske novinarske sadržaje koji bi trebalo da svestrano, produbljeno i kritički izvještavaju o svemu što se tiče života i perspektiva obične crnogorske čeljadi.

Novi menadžment nije, čak, promijenio ni glupi redosljed informacija u meteo prognozi, koji je naslijedio od prethodnika, a po kome ispada da je publici RTCG važnije da prvo čuje kakvo će vrijeme biti u Skandinaviji nego u Crnoj Gori. Time se, valjda, zaklinje da se neće skrenuti s euroatlantskog puta. Sprdnja!

Posebno je indikativno to što Skupština, kao formalni osnivač RTCG, nije našla za shodno da otvori debatu povodom sudski potvrđenog kriminalnog ponašanja menadžmenta nacionalnog javnog emitera. Sve partije, izgleda, od toga imaju neke koristi.

MONITOR: A generalno, rezulatate vlada koje su se izmijenile nakon pada DPS-a? Nedavno je obilježeno četiri godine od tog datuma.

VUKOVIĆ: Jedini rezultat koji je vrijedan pažnje je nova politička dinamika koja, na duži rok, možda izrodi neke pozitivne rezultate. Promućkali smo političku retortu i sada nam preostaje da čekamo i vidimo krajnji rezultat toga procesa.

MONITOR: Vidite li promjene?

VUKOVIĆ: Suštinske ne, a jedino su one važne. Suštinske u smislu da se uspostavi sistem institucija koje će garantovati ostvarivanje strateških ciljeva, zapisanih u Članu. 1 Ustava – „Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine. Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava“.

MONITOR:  Bliže se podgorički izbori. Kako vam izgledaju svakodnevne međusobne optužbe većine političkih aktera u ovoj skoroj utrci?

VUKOVIĆ: Nedavno sam na svome FB profilu, inspirisan aktuelnim političkim dešavanjima, napisao da su naši političari članovi legalizovanih bandi od kojih društvo, za sada, nema efikasnu zaštitu! Moja FB prijateljica i koleginica je rekla da je to definicija za udžbenike. Možda je ovo pregruba definicija, ali svakodnevna politička praksa – i ne samo kod nas – pokazuje da su političke partije interesne grupacije kojima je prva rupa na svirali lični intres njihovih rukovodstava i prvih ešalona klijenata, a javni interes ona deveta rupa. Vezivno tkivo u takvim interesnim grupacijama mogu biti i nacionalna, religiozna i ko zna još kakva osjećanja, ali ona su tu da zamagle suštinu.  To je malograđanska politička šema koja sve više udaljava Crnu Goru od ideje građanske države. Tako kontaminirana politička podloga je prirodno tlo za ogovaranja i svađe, a te svađe odličan predložak za svakodnevno palanačko ispiranje usta, koje dodatno podstiču mediji i društvene mreže.

MONITOR: Koliko je često ugroženo funkcionisanje institucija zbog političkih borbi unutar vlasti?

VUKOVIĆ: Mi imamo fasadne institucije i one su takve zahvaljujući malograđanskom shvatanju politike koja zanemaruje javni interes i opštu dobrobit.

MONITOR: Šta  to govori?

VUKOVIĆ:  Da mi tek treba da izgradimo institucije koje će biti armatura na kojoj počiva društveni dogovor o onim ciljevima koji su definisani na početku aktuelnog Ustava.

MONITOR: Popis, odnosno nacionalni identitet i jezik i dalje su teme koje su u fokusu i koje dijele crnogorsko društvo.  Kada ćemo izaći iz tog narativa?

VUKOVIĆ:  Nesporno je da je pitanje identiteta važno. Takođe je nesporno da u Crnoj Gori žive ljudi koji se različito nacionalno samoidentifikuju, pri čemu nacionalna binarnost (dvojediničnost) nije karakteristična samo za ljude koji pripadaju tzv. pravoslavnom korpusu (Crnogorci/Srbi) već je ima i u grupaciji koja se samoidentifikuje preko islama (Bošnjaci/Muslimani). Nesporno je i to da politička klasa ova pitanja posmatra iz malograđanske perspektive koristi i štete, i njima manje ili više vješto manipuliše.

Bojim se da nećemo ni brzo ni lako izađi iz te i takve priče. Preduslov za izlazak je napuštanje neustavnog modela koji podsjeća na takozvanu konsocionalnu demokratiju, karakterističnu za Liban, gdje se političke funkcije popunjavaju na osnovu vjerske pripadnosti. Preduslov je, takođe, bataljivanje priče o potrebi pomirenja, pri čemu se prvenstveno misli na mirenje Crnogoraca i Srba. Pojam pomirenja je manipulativan, samim tim što nikada nije postojao nacionalni sukob između Crnogoraca i Srba, pa se čini da se ovdje četništvo potura crnogorskim Srbima, a partizanstvo vezuje za Crnogorce ili – da odemo dalje u prošlost – bjelaštvo vezuje za Srbe, a zelenaštvo za Crnogorce. Pomirenje bi trebalo da znači traganje za zajedničkim imeniteljem, za kolektivnim MI koje će afirmisati sve, a neće unižavati nikoga. To kolektivno MI treba da bude izraženo i kroz naziv jezika i kroz državne simbole.

MONITOR: I dalje slušamo optimistične najave zvaničnka da bi mogli uskoro ući u EU. Krećemo li se suštinski ka društvu evropskih vrijednosti?

VUKOVIĆ: Jedina vizija koju dijeli naša politička klasa sastavljena od predstavnika svih nacija i konfesija je ulazak Crne Gore u Evropsku uniju, ali nikada nije jasno objašnjeno ni analizirano u čemu se tačno sastoji korist od toga ulaska i je li ta korist taktička i kratkoročna ili strateška i dugoročna. Sada, recimo, na primjeru odnosa prema Srbiji kada je u pitanju rudarenje vidimo da EU, tačnije jedna od njenih viđenijih članica (Njemačka) gleda na Srbiju iz perspektive kolonizatora. Da li to znači da bi sjutra, kada Crna Gora postane članica EU, naša politička klasa lakše pretvorila planinu Sinjavinu u vojni poligon ili u najveće balkansko pasište za preživare?  Bojim se da bi se prije desilo ovo prvo, ako geopolitički interesi Brisela i NATO-a budu to zahtijevali.

Kada je ova vizija artikulisana, EU je djelovala kao nešto što je vječno i u stalnom napredovanju. Sada je ta iluzija razbijena – EU ne izgleda ni vječno niti je u napredovanju. Prije bi se reklo da je riječ o ozbiljnom nazadovanju. To bi podrazumijevalo strateško preispitivanje odnosa Crne Gore prema EU, ali tako nešto se od ove i ovakve političke klase ne može očekivati.

„Proces pridruživanja EU na kraju može razočarati javnost“, skorašnja je izjava bivšeg euroatlantiste i doskorašnjeg ’sve i svja’ Crne Gore Mila Đukanovića.

Kada govorimo o evropskim vrijednostima, treba vidjeti da li je sadašnja EU na tragu vrijednosti koje mi podrazumijevamo kao evropske. Naša mila Evropa je kao kolonizator pljačkala druge kontinente, dva svjetska rata je zametnula, genocidom je rješavala jevrejsko pitanje, a onda, perući savjest, zajedno sa Amerikancima, otela Palestincima dio teritorije i darovala ga Jevrejima, koje sada podržava u njihovom genocidnom pohodu na Palestince.

Mislim da je Ustav Crne Gore pisan u duhu najviših civilizacijskih, što znači i evropskih vrijednosti. Na nama je da tu ustavnu formu ispunimo sadržajem. Ako mi nijesmo za to sposobni, ne očekujmo da će nam taj sadržaj oktroisati Brisel i njegova plutokratska birokratija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo