Povežite se sa nama

tcom

Kompanjero

Objavljeno prije

na

„Neću izbore – hoću psa da šetam po šumi, bez tabla NVO i evropskih fondova. Nek ih zabiju duboko u debele guše jebeni demagozi od Francuske buržoarske. Neću izbore, hoću autobuse za Finsku da pošteno primam nadoknadu za nezaposlene, a ne mekine i brašno za izbore, koje razvozi moj komšija, koji ih prije izbora psuje gore od mene, a na izbore zadužuje uniformu i djela po pravilu Službe. On je Srbin i on ih ne glasa, kaže, ali razvozi radi plate. On je Bošnjak, on ne glasa vlast, nego interese svog naroda. On je Crnogorac, bivši liberal, i glasa interese svoje zemlje… I šta onda ja da glasam? Da prekrižim listić? Da im napišem da se svi zajedno tjeraju u četiri majčine? Da odem malo preko grane kao afrički emigranti i uzmem tuđe ime, naciju, vjeroispovijest? Da se uključim u opoziciju koja ne smije da preuzme vlast, i onda se kune u opstrukciju? Da uđem u poziciju koja će me slikavati kao lovački trofej i okačiti kao vepra na zid? Hvala. Idem u kriminal i korupciju, jer kako drugačije da platim račune? Kakve svrhe više imaju sudovi kad sprudovi maliih i nagomilanih bezveznjakovića, tetkića glavnog i kumića sporednog, sprovode zakone…” – rekao je i umro Kompanjero prvi sa crne liste dobrih, što su ih kao ciste operisali hirurzi iz mjesnih zajednica, jer tamo je bila i smrt za „dž” ako si imao vezu da ne platiš.

A sve se desilo kao u filmu. Kompanjero je pijan, i sjeban do posljednje pare, najbliže držao u Trebjesi kao taoce i prijetio da će sina da ubije, jer ne želi da rovi kao svinja kontejnere i služi seljobere što frljaju padeže, a od partije se tresu kao posljednje suknje! I nema te sile da će da ljubi u skuta nadležne babaroge i rogonje, koji radna mjesta ne zovu „poslovi”, nego plate. Pljuvao je Gaja Glavonju što mu nije refinansirao kredit da spasi đedovu kuću koju je još otac dao na doboš da Kompanjeru izvadi gelere iz glave, jer je ratovao za svoj crni obraz „Negdje u Donji Vakuf” i bankare što sad slave mir do iduće krize. Potom je pocijepao ženinu diplomu, sinov i svoj izvod iz matične knjige, jer samo će od sada groblja da ih vide, a ne birokratizovane administracije… I u svakoj trećoj riječi nabijao na žilu tzv. režim. „A šta je režim?” upitao sam, naivan ko NVO. „Ono što te čini pijanim, a ne trijeznim!”, rekao mi je Kompanjero, a to nijesu definisali svi analitičari od AB revolucije naovamo.

Urlala je čitava ulica. I smijala su se keramička i slomljena zubala, dok je Kompanjero ljubio rodnu svetu kličevsku zemlju i zaklinjao se da će iz kaveza doći opet, ali u šumu, i onda će Gaja Glavonju i taj jajara omlet pospremi u istoriju, pa makar zaglavio metak – ali više nikad neće dati da ga biju po bubrežnim i moždanim vijugama.

Za neupućene – Gajo Glavonja je glavni u banci u kojoj se štancaju franci, euri i ostale funte od ljudi. Ondulira brkove i bradu, jer je kosu izgubio u ratu, koji je bio duži i teži od francusko-engleskog stogodišnjeg. Voli da galami na žene i otpušta menadžere higijene i šefove kuhinja. Ne voli da čita i ima uzrečicu da ga zabolje k.., jer dušu ništa ne grije kao produhovljeni eur. Za Jesenjina taj probušeni dolar misli da je rusko godišnje doba, a Ibzen da je skandinavski snjegočistač. Isto kao što se čudi zašto se ,,crveni turski Pamuk” ne prodaje u buticima, nego u knjižarama?

Naš komšija Sulejman Prvi i potonji od tufakija, kako ga zove čaršija, i on sebe otkad je prvi burek i đevrek zamijesio na našem korzou – kune se u recept za tufakije o kom se u Istanbulu priča više nego o Ataturku, da je Gajo sotona pretvorena u ljudskog vepra, i da svinja nikad nije platio račun, a zna ga još kad je bio prase – sve dok ga Kompanjero gospodar štrase naše nije uhvatio za kragne i rekao (Alaha mi, kune se Suljo): ,,Glavonja, pizdo, hajde da platiš i moj račun, jer časni Tufakija plaća tebi porez, jeb’o te onaj koji te izabrao!”, i onda mu zavardao forhend od kojeg i danas nosi parcijalnu po desnoj bandi. I žene je Gajo jurio kao kuckov, ali tuđe, i kleli su mi se da je osuđen za silovanje ima taj zeman. I svi smo znali, ali smo ćutali kao zaliveni, gorda nacija koja ne voli da špija, pa ni sudovima nadležnim, da dan ne prođe kad u svojoj banci radnike ne izvizita – za koga su, i ako nijesu, onda se otkaz pita, jer radnik voli čvrstu ruku i kult još od druga Tita. I ako ne bude tako onda će narod promijeniti, a ne banku, jer profit je bitan, a ne neki smiješni ljudski poriv za egzistencijom.

Kompanjero je pucao sebi u glavu. I sjebao krvlju ženinu plavu košulju. I sinov kožni prsluk – rođendanski poklon za mladog bajkera, koji mu neće skinuti ni pokrov. Nije legenda da su skitnice počele smjesta da viju kao vuci, a vuci da laju u kijametu od betona. A kako i ne bi kad je dijelio sa njima posljednju koru i paru, Kompanjero šantavi, koji je živio za slavu i pravdu, a oni su mu došli glave. Svoju je vjeru dobrotom zvao, a popove je jurio što narod deru za slave i pomene kao bog đavola, i krst sotonu. A tek pandure kad dođu da peru ulice od bezakonja za one što drve o moralu, a krst im je zlatan a ne drven, a obraz opanak debeo i crn kao guma od honde, koju je Kompanjero prvi digao na zadnji točak i ušao u urgentni da mu izdaju amin da je lud crno na bijelo. Dali su mu od straha, jer Kampanjero bio ona brutalna, a ne fiktivna varijanta Džems Dina. Onda je Gaju Glavonji iz odmazde pregazio džipa ,,Jer honde su br’te, zvijeri koje umiru od ljepote”

Ali, avaj… Uspomene su za žene u našoj ulici bile do tada. Kompanjero je mrtav i tiho se priča. Samo ga sin kori pred nama što krijemo suze, i šmrčemo ko pišne, što, pička, nije ubio drugog no sebe!? I to onaj mali što mu je istetovirao auspuh od honde i ime kvarta. Neka zna ko je i odakle, jer ne postoji ta plata koja može da kupi prađedovsko groblje… Potom su se pogasila svijetla i muzika u kvartu. Neko je prošaptao kao u transu: ,,Adio hombre!”. I onda je čitav grad zapjevao u istom taktu: ,,Adio hombre! Adio hombre!”

Samo je ćutao Gajo Glavonja masni. Srećan i miran, jer odlazi opasnost. Odlazi onaj kome je sirotinja bila sveta. I čim svane jeb’o je majku svakom ko je plakao i skandirao: ,,Adio hombre! Adio hombre!”

Ali dan će doći obećao je Kompa – kletva će ga stići. I govnjave metle. I banke će gorjeti kao svijeće. Jer odavno ovaj horor strašni na Balkanu, u tranziciji… nema veze sa životom.

Obrad NENEZIĆ

Komentari

tcom

Ako za tako dugu ljubav život ne bude kratak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stih iz soneta Luisa De Camoesa uzeo sam kao naslov kratke natuknice o pjesnicima, kulturama i narodima. (više…)

Komentari

nastavi čitati

tcom

Izbori u BiH: za koga (ne)ću glasati?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ključno pitanje, u Bosni i Hercegovini, u izborno predvečerje glasi: šta su izbori? Ono određuje životni, ljudski i politički smisao odgovora na drugo, mučno pitanje ovog bh. trenutka: Za koga (ne)ću glasati? (više…)

Komentari

nastavi čitati

tcom

Da li obrazovni sistem ima dobrobiti od reformi obrazovanja?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnjem sistemu obrazovanja nametnuta je potreba za približavanjem Evropskoj Uniji kako bi se naš sistem aktivnije uključio u evropske tokove obrazovanja i znanja. Obrazovanjem direktno oblikujemo uslove našeg kulturnog, društvenog i ekonomskog rasta. Upravo zbog toga, neophodno je unutar države usaglasiti temeljne ciljeve i vrijednosti koje bi bile dio obrazovnog sistema. Obrazovni sistem bi morao motivisati mlade ljude da svojim angažovanjem doprinesu kvalitetnijem kulturnom, društvenom i ekonomskom rastu. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo