Povežite se sa nama

INTERVJU

LUKA KORTINA, REDITELJ: Pozorište njeguje inteligenciju naroda

Objavljeno prije

na

Premijera predstave Mamu mu jebem ko je prvi počeo nedavno je izvedena na Sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta. Predstavu je režirao Luka Kortina, italijanski reditelj sa makedonskom adresom. Ovim projektom studenti glume cetinjskog FDU, u klasi Branimira Popovića, diplomirali su i to na dan kada je ovaj kultni komad Dejana Dukovskog praizveden prije dvije decenije u Makedonskom narodnom teatru u Skoplju. Predstava je uvrštena u redovni repertoar Crnogorskog narodnog pozorišta u okviru Scene Akademija. Kortini ovo nije prvi angažman u našem nacionalnom teatru. Režirao je Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja.

MONITOR: Predstava je diplomski rad studenata treće godine glume, a prvi put je na repertoaru crnogorskog pozorišta. Komad predstavlja dubok krik za osvješćivanjem čovjeka, za suočavanje sa samim sobom. Šta Vas je najviše privuklo njemu?
KORTINA: Vaše pitanje je ljepo pa ga ne bih pokvario odgovorom. Rekli ste tačno šta smo namjeravali s našom predstavom. Nego, iskoristio bih priliku da kažem o novoj generaciji glumaca koja se sa ovom predstavom pojavila na crnogorskoj sceni. Imao sam sreće da sa njima sarađujem. Njihova posvećenost je rijedak dar, a htjeli smo svi da proces rada bude hrabar u namjeri da se istraže novi lični doživljaji u tekstu Dukovskog. Princip rada predstave, u kojem šest glumaca igraju sve uloge i sve vrijeme su na sceni, bio je usvojen i kreativno iskorišćen od glumaca, jer su u različitim scenama uspjeli da povežu posebne priče. Saradnja je bila sjajna, jer smo se sreli u jednoj ideji pozorišta šta je igranje. Proces rada je bio obilježen otvorenošču i slobodom, u kojem smo željeli naći naše veze sa materijalom. Mislim da Crnogorsko narodno pozorište dobija snažnu, obrazovanu i kreativnu generaciju, a odluka direktora Branimira Popovića da se predstava uključi u repertoar CNP-a će sigurno pomoći da njihov razvoj bude genijalan.

MONITOR: Dukovski je tekst pisao početkom devedesetih godina. Izjavio je da je na neki način to bila reakcija pogleda na rat iz blizine. U scenama likovi se konfrontiraju u situacijama u kojima nema izlaza. Koliko je ovaj komad aktuelan danas?
KORTINA: Drama Dukovskog Mamu mu jebem ko je prvi počeo nudi tu rijetku mogućnost da pričamo o nečemu šta ćemo uskoro, opet, doživjeti. Tu ne mislim samo na rat, što je u devedesetim godinama bio direktno prepoznatljiv kontekst drame. Nakon dvadeset godina i nakon drugih životnih priča, činilo nam se važnijim da pričamo o raspadu odnosa među ljudima, o stanju i životu ljudi u kojem je sve postalo nemoguće – nemoguće strasti, nemogući odnosi, nemogući ideali. U tome, ima jedna tragična ironija, a javlja se u svakoj sceni, u svakom odnosu.

MONITOR: Predstava pokazuje iskrivljeno doživljavanje svijeta u kojem živimo, ali ostavlja nadu. Koliko je važno da pozorište bude angažovano, da opominje i ukazuje na stanje u društvu?
KORTINA: Jedinstvena je uloga pozorišta, neka vrsta socijalne službe. Mislim da jedna civilizacija, jedna sredina kad odlučuje da ima pozorište, bar teoretski, njeguje inteligenciju svog naroda. U pozorištu se postavljaju pitanja na koja svako sam treba da nađe odgovor. Predstava je uspješna ako izazove debatu.

MONITOR: Rođeni ste u Firenci. U Vašoj biografiji stoji da ste nakon studija srednjovjekovne književnosti i pozorišta otišli u Skoplje i tamo završili režiju. Najviše ste radili na prostoru bivše Jugoslavije. Djeluje kao da Vam je Balkan inspirativan za rad, za razliku od mnogih koji decenijama odlaze odavde. Volio bih da nam ukratko kažete o toj Vašoj odluci i interesovanju za ove prostore?
KORTINA: To je život, kako drugo da kažem. Postoji priča kako sam jedno jutro, prije trinaest – četrnaest godina, ušao u Metastasio – gradsko pozoriše gdje sam živio. Moram priznati, ušao sam da bih se poslužio toaletom. Tada me je sreo organizator pozorišta, koga sam dobro poznavao jer sam cijelog života bio okružen pozorišnim svijetom – od dječije radionice do dramske sekcije, amaterske i profesionalne predstave… Čak sam sa 20 godina sa drugarima ,,okupirao” jedno pozorište u predgrađu Prata. Organizator me zamolio da dođem kasnije na radionicu reditelja Paola Mađelija, koji se posle dugo godina vratio u taj grad, gdje je inače rođen. Zbog otkazivanja jednog glumca, nisu uspjeli da popune predviđena mjesta za radionicu, a to bi bio organizacijski propust. Kasnije sam otišao na tu radionicu i pitali su ko želi da se bavi režijom. Nepromišljeno sam digao ruku. Deset dana kasnije, saopštio sam Mađeliju da stvarno hoću da režiram. On mi je rekao da bježim iz Italije i da nađem neku akademiju na Balkanu. Tragao sam po internetu koje su akademije na Balkanu. Našao sam da u Skoplju postoji akademija i rekao sebi – idem ovdje. Ovo su fakti, a onda sam otkrio da je Unkovski profesor u Skoplju, taj Unkovski za koga sam znao da je radio na Harvardu. Kasnije sam otkrio da je Popovski iz Skoplja, taj Popovski čija mi je Dantonova smrt ostavila tako snažan utisak da sam tada poželio da radim u pozorištu. Tako je sve krenulo, i četiri mjeseca kasnije sam se preselio u Skoplje. Ovo je ta priča… Ne bih ovo smatrao neobičnom pričom. Čudnije mi je kako ljudi razmišljaju da ovo nije moja kultura, ovo nije moja država, kako su se ljudi ubijedili i zatvorili u kategorije granica i nacija. Jebote to je život. Moraš jednostavno da slijediš instinkt, dah što se javlja, neku sreću i onda se razvije život. Volim Balkan, ovdje sam studirao, ovdje sam oblikovao svoj slobodni život, i normalno je da imam ovdje više posla. Balkan ima neko autentično ludilo, neke su stvari jasnije. I kad su mutnije jasno je da je mutno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Sjaši Kurta, da uzjaše Murta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakodnevna politička praksa  pokazuje da su političke partije interesne grupacije kojima je prva rupa na svirali lični interes njihovih rukovodstava i prvih ešalona klijenata, a javni interes ona deveta. Vezivno tkivo u takvim interesnim grupacijama mogu biti i nacionalna, religiozna i ko zna još kakva osjećanja, ali ona su tu da zamagle suštinu.  To je malograđanska politička šema koja sve više udaljava Crnu Goru od ideje građanske države

 

 

MONITOR: Boris Raonić opet je izabran na poziciju generalnog direktora RTCG. Očekivano?

VUKOVIĆ: Da, nažalost, opet ćemo na neodređeno vrijeme imati nezakonito izabranog generalnog direktora nacionalnog javnog medijskoj servisa i, sljedstveno, nezakonite ishode svega što on bude činio, čak i ako to, nekim čudom, na dobro izađe. I ko zna koliko dugo će trajati to neodređeno vrijeme – možda onoliko koliko je Borisu Raoniću trebalo da okonča studije prava na crnogorskom državnom univerzitetu. (Pohvalno je što Raonić nije kupio diplomu, nego je marljivo godinama učio i spremao se za ovako odgovornu funkciju.)

Raonić i njegovi politički mentori skrivaju od javnosti da je ovdje riječ o namjeri da se obori neki Ginisov rekord. Red bi bio da nam makar kažu koji rekord napadaju.

Da li je bilo očekivano? Naravno da je bilo. Organizovanu grupu lovaca na Ginisove rekorde nije mogla omesti javna kritika niti sudske presude. Za njih ne važe pravila ni zakoni. Oni uvode revolucionarne novine u naš pravni sistem i društveno-politički život. Ej, za revolucionare važe samo zakoni koje oni vaspostavljaju.

MONITOR: Kako vidite stanje RTCG nakon avgusta 2020.?

VUKOVIĆ: Sjaši Kurta da uzjaše Murta… To bi, u najkraćem, bila slika medija koji je u javnom vlasništvu i od koga građanke i građani (koliko god da ih ima s pravom da se tako zovu) očekuju da bude nezavisan, u njihovoj službi i radi u njihovom interesu. Od nove vlasti se očekivalo da ne ponavlja loše prakse svojih prethodnika i ona je tako nešto i najavljivala, ali se vrlo brzo viđelo da od suštinskih promjena na bolje neće biti ništa. Kada je u pitanju RTCG, to je odmah bilo vidljivo kroz kadrovsku politiku koja je vonjala na partijske katakombe. Novi, nezakonito izabrani, menadžment je nastojao da zasjeni navodnom otvorenošću, povećavajući u programima politička laprdanja na entu, a zanemarujući suštinske novinarske sadržaje koji bi trebalo da svestrano, produbljeno i kritički izvještavaju o svemu što se tiče života i perspektiva obične crnogorske čeljadi.

Novi menadžment nije, čak, promijenio ni glupi redosljed informacija u meteo prognozi, koji je naslijedio od prethodnika, a po kome ispada da je publici RTCG važnije da prvo čuje kakvo će vrijeme biti u Skandinaviji nego u Crnoj Gori. Time se, valjda, zaklinje da se neće skrenuti s euroatlantskog puta. Sprdnja!

Posebno je indikativno to što Skupština, kao formalni osnivač RTCG, nije našla za shodno da otvori debatu povodom sudski potvrđenog kriminalnog ponašanja menadžmenta nacionalnog javnog emitera. Sve partije, izgleda, od toga imaju neke koristi.

MONITOR: A generalno, rezulatate vlada koje su se izmijenile nakon pada DPS-a? Nedavno je obilježeno četiri godine od tog datuma.

VUKOVIĆ: Jedini rezultat koji je vrijedan pažnje je nova politička dinamika koja, na duži rok, možda izrodi neke pozitivne rezultate. Promućkali smo političku retortu i sada nam preostaje da čekamo i vidimo krajnji rezultat toga procesa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, LONDONSKI UNIVERZITETSKI KOLEDŽ: UK pokazuje da može odbiti da slijedi američku politiku kada su osnovni principi u pitanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što će Netanjahu rado zamijeniti domaću optužnicu za korupciju sa međunarodnom optužnicom za ratni zločin, možda govori o tome koliko je međunarodno krivično pravo cijenjeno u svijetu

 

MONITOR: Ujedinjeno Kraljevstvo od skoro ima vladu laburiste Kira Starmera. Zbog loše ekonomske situacije, rezultat julskih izbora je bio očekivan. Premijer Starmer, međutim, kao da ne očekuje brze promjene. Da li bi ljudima u UK bilo lakše da su ostali dio EU?

GORDI: Vodi se velika rasprava o tome da je finansijska situacija u državi slabija nego što se verovalo pre izbora, što znači da će nova vlada biti primorana da odloži neke projekte i da produži osteritet koji je ostao od prethodne vlade. Mnogi glasači koji su podržali laburiste u nadi da će izvesti značajne promene-naročito u socijalnoj politici, razočarani su zbog toga. Istovremeno neki ljudi, pogotovo iz levog krila stranke, postavljaju pitanje da li je premijer Starmer odveo stranku previše na desno, tako da nije u stanju da se suprotstavi ekonomskoj doktrini konzervativaca, koja je uglavnom ideološkog karaktera.

Od samog početka svoje administracije Starmer i ministar inostranih poslova David Lammy pokušavaju da poboljšaju odnose s EU s akcentom na boljoj političkoj i ekonomskoj saradnji, kao i na smanjenju prepreka trgovini. Još nisu išli tako daleko da pričaju o obnovi carinske unije ili o ponovnom članstvu, ali nije nemoguće s obzirom na to da bi javno mnjenje sada verovatno podržalo ponovno članstvo i laburisti imaju dovoljno veliku većinu u parlamentu da bi mogli izglasati promenu politike. Ipak ne verujem da će promena doći uskoro. Starmer je oprezan i umeren političar i nema apetit da još jednom otvori raspravu koja je otkrila velike podele u društvu.

Ostaje pitanje koliko može približavanje EU pomoći sa ekonomskom krizom. Jasno je da postoji značajna šteta zbog izlaska iz Unije, ali je šteta od ideološke ekonomske politike veća-i po tom pitanju se laburisti neće mnogo razlikovati od konzervativaca.

MONITOR: Posle Bregzita, Škotska je najavljivala novi referendum o nezavisnosti. Vrhovni sud Velike Britanije je 2000. jednoglasno odlučio da je to nemoguće bez dozvole britanskog parlamenta. Tadašnja škotska premijerka, Nikola Stardžon, obećala je „faktički referendum“ na sljedećim izborima. Može li doći do promjene škotske pozicije, sa Laburustuma?

GORDI: Pitanje nezavisnosti Škotske je manje aktuelno nego ranije, uglavnom zbog toga što je Škotska nacionalna stranka, koja se najviše zalagala za referendum i nezavisnost, u velikoj krizi, a druge stranke neće da potenciraju to pitanje. Da su održali novi referendum neposredno posle Bregzita možda bi većina glasala za nezavisnost zbog neslaganja s potezom koji dramatično menja poziciju Škotske bez njenog pristanka. Verovatno je prošao taj val energije. S londonske strane, nijedna stranka ne vidi dobit od novog referenduma, a naročito nijedna od njih nema želju da se referendumska drama ponavlja svakih deset godina.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Crna Gora nema umne političare, nego političke šalabajzere

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije

 

 

MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?

GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.

Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.

Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta.  Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?

GRAHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako  o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.

Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili  i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.

Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.

MONITOR: Sukobi aktera koji drže vlast vidljivi su ne samo na nivou institucija, već i u predizbornim kampanjama, te u nemogućnosti uspostavljanja vlasti u lokalnim samoupravama. Kuda  to vodi?

GRAHOVAC: Pored ocjene koju sam iznio da je najveća garancija da je država spašena onda kada vlast udara na vlast, još tri parametra govore o pozitivnom smjeru u kojem Crna Gora ide. Ta tri parametra su: prvo, građani Crne Gore imaju političku svijest, što se dokazuje time kada se god pojavi novi politički subjekt, građani mu ponude šansu; drugo, građani su pokazali da imaju građansku hrabrost, jer očigledno žele da mijenjaju svaku vlast, koja nije ispunila njihova očekivanja; i treće, u Crnoj Gori je vidljiva sloboda medijskog djelovanja i sloboda djelovanja nevladinog sektora. Sve su to parametri koji govore da je država, uz sve muke, na pravom putu.

MONITOR: Otkud ovolike muke?

GRAHOVAC:  To treba posmatrati i sa istorijskog, i sa naučnog aspekta. Vladika Petar I Petrović Njegoš se mučio sa sličnim problemima, pa je izučavao situaciju koja je pratila stanje u antičkoj Grčkoj. Riječ “pizma” je riječ upravo iz te antičke Grčke, a u prijevodu znači zloba, zavist i netrpeljivost. To je u Crnoj Gori poprimilo mentalitetsku odrednicu. Umjesto da se ovim problemom bave sociolozi kulture, ova ozbiljna stvar je prepuštena, rekao bih, čaršiji.

Pshologija dokazuje da onaj, koji razmišlja unazad, koji govori unazad i koji radi unazad, on je vječiti nezadovoljnik. Takvog čovjeka niko ne može učiniti srećnim. Neko drugi mu je uvijek i za sve kriv. I ovo je u Crnoj Gori postala mentalitetska odrednica.

Kada u Crnoj Gori nekome iskažete stav da nešto treba uraditi, najčešći su odgovori “može li to kasnije”, ili “što mora sad”. Sociologija kulture objašnjava to na sledeći način – uspješan čovjek rješava problem ili izvršava bilo koju obavezu kada se pojavi prva šansa za njeno rješavanje, a nikako se ne čeka posljednja nada da bi se ista riješila. Umjesto sociologije kulture, u Crnoj Gori to objašnjava narodna izreka, koja glasi “nikad u dom”.

Ovo su milenijumski problemi i sa njima se treba suočiti. Da zaključim: Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije.

MONITOR: Mnogo kritika upućeno je na račun rekonstrukcije Vlade. Kako vidite taj model?

GRAHOVAC: Crna Gora je sve probala, pa neka proba i ovaj model. Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati i sve ostale manjinske etničke skupine su pokazale da su pouzdan državotvorni subjekt Crne Gore. Politički subjekti koji su uvedeni u Vladu će, siguran sam, ili držati Vladu na pravom kursu, ili će oboriti Vladu, ukoliko ona krene pogrešnim putem. I jedno, i drugo je dobro za državu.

MONITOR:  Nakon donošenja Rezolucije o Jasenovcu, te reakcije Hrvatske da zabrani ulazak Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću i Aleksi Bečiću, dio crnogorske vlasti se nedavno, na godišnjicu Oluje, neizbalansiranim izjavama upustio u provociranje Hrvatske. Posljedice?

GRAAHOVAC: I ovaj slučaj pokazuje da Crna Gora u vlasti nema umne političare, nego političke šalabajzere, koji su opsjednuti ličnim vladanjem i ličnim materijalnim dobicima. Poslije prve note koju je Hrvatska uputila Crnoj Gori, da ima zrelih političara kao što ih nema, trebalo je uzvratiti notu hrvatskoj Vladi sa jednom rečenicom, koja glasi: “Kakve veze ima današnja Republika Hrvatska sa koncentracionim logorom Jasenovac?”. Poslije ovakve note, Vlada Republike Hrvatske bi bila u problemu. Ako bi odgovorila da ima veze, eto za nju problema, a ako bi odgovorila da nema veze, onda se postavlja pitanje zašto su slali prvu notu. Vlada Hrvatske bi se izblamirala i kod domaće, i kod inostrane javnost. Rezolucija o Jasenovcu je više od igre. Odrađen je prljavi posao za srpske klerofašiste i srpske naciste. Ne treba biti naivan, pa pomisliti da takvih u Crnoj Gori nema.

Pljevlja, Nikšić, Berane i Andrijevica se konačno moraju suočiti sa srpskim klerofašizmom i neonacizmom, pa makar oni bili i u pojedinačnim slučajevima. To je bespuće koje vodi u nestanak srpskog etnosa.

MONITOR: Kako vidite uticaj Aleksandra Vučića, vrha SPC i Milorada Dodika na region i Crnu Goru?

GRAHOVAC: Javno ponavljam da je SNS klerofašistička partija iznikla iz Šešeljevih radikala, da je SPC klerofašistička organizacija, da su Dačićeva i Vulinova partija nacističke partije, i da su svi nabrojani vlasnici svih zločina koje su Srbi počinili na eks-Ju prostoru poslednje četiri decenije.

Što se Dodika tiče, on vodi banditsku politiku vođenu malograđanskom sitnosopstveničkom psihologijom, ličnog šićardžijskog interesa.

Svi oni uvode Srbiju u problem sa izvjesnom mogućnošću da se u Srbiji desi antifašistički ustanak naroda, a u tom raspletu najveći stradalnik će biti Srbija i srpski etnos.

MONITOR: A reakcija u Crnoj Gori na taj odnos?

GRAHOVAC: Mnogi u Crnoj Gori priželjkuju da “srpski svet” u regionu još više ojača, nesvjesni da je to klerofašistička doktrina u nestanku i Srbije, i Srba.

MONITOR: Proces suočavanja sa prošlošću kao da nije mrdnuo sa mjesta. Šta je lijek za Crnu Goru i region?

GRAHOVAC: Lijek je da se eks-Ju države oslobode ratnih partija. U Srbiji je to SPS, Pokret socijalista A. Vulina (JUL Mire Marković) i SNS kao klon Šešeljevih radikala. U Hrvatskoj je to HDZ. U BiH su SDA, SDS, čiju politiku je preuzeo Dodikov SNSD i sve varijante HDZ, a u Crnoj Gori su to DPS i NSD Andrije Mandića, i sve njemu bliske partije, koje baštine vrijednosti svesrpskog sabora. Bez udaljavanja od vlasti svih njih, rat u produženom trajanju će trajati, a pomirenja i suočavanja sa prošlošću biti neće. Te partije vode rat u produženom trajanju trovačkim sredstvima, što ostavlja teže posljedice od onih oružanim sredstvima.

MONITOR: „Lijek“ koji je uspostavio Đukanović, a koji pobjednici nijesu promijenili?

GRAHOVAC: Mnogi građani Crne Gore godinama čekaju da li će i kada će DPS uzeti otklon od pogubne politike, koju su decenijama vodili. Oni su vlasnici (naglašavam: vlasnici) ratnih zločina: koncentracionog logora Morinj (vađenje na JNA pravno i moralno nije korektno, jer komandovanje Teritorijalnom odbranom je bilo u inokosnoj nadležnosti Republike Crne Gore); etničkog čišćenja Bukovice i deportacije Muslimana-Bošnjaka. DPS je vlasnica moralnog i pravnog sunovrata Crne Gore, oličenog u korupciji i ogranizovanom kriminalu, te kroz brojna nerasvijetljena ubistva.

DPS ima i strategijske zasluge za Crnu Goru. Izvlačenje države iz zone ruske mitomanije i njeno usmjerenje u prostor gdje geografski i civilizacijski i pripada, a to je Evropa; otklon od politike zločina koju je personifikovao Slobodan Milošević; samostalna i nezavisna država Crna Gora; priznanje samostalnosti i nezavisnosti Kosova, te učlanjenje države u savez odabranih društava, a to je NATO. Kada DPS sve to prizna i uzme otklon od politike i od ličnosti zbog kojih se građani Crne Gore srame, tada će građani Crne Gore javno iskazati poštovanje prema onim pozitivnim rezultatima, koje je DPS postigla. Ovo je veoma važno, a reformisana DPS je itekako potrebna međunarodno nezavisnoj, građanskoj, sekularnoj, antifašističkoj i evroatlanskoj Crnoj Gori.

Građani Crne Gore svih vjera i nacija imaju sve razloge da žive i vole svoju matičnu državu Crnu Goru.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo