,,Ni jedan roditelj ne želi zlo svom djetetu, tako da ih ne udajemo iz loše namjere, već da im obezbijedimo ono najbolje – ugovarajući im brak u dobroj porodici. Smatramo da je bolje da ih udajemo kod naših poznanika, prijatelja nego da se same udaju mlade za nekoga ko nije iz dobre porodice, zbog čega će se brzo pokajati”, priča šezdesetsedmogodišnji Hasan Saiti. Rodom je iz Peći ali je odrastao u Podgorici. Na Koniku živi sa suprugom od 1970. godine.
Oženio se priča, kada je imao 24 godine. Supruga je imala 19 godina. Iako je bio punoljetan, u odabiru nije odlučivao sam, pa je po običajima suprugu morao da plati i kupi joj ono što je ona željela – zlato, vjenčanica, haljine, suknje, obuća koja ide uz to.
Saiti objašnjava da se po tradiciji ugovorenih brakova, išlo kod prijatelja i pitalo, da li je kćerka iz te kuće slobodna ili je nekome obećana. Ukoliko je bila slobodna davao se kratak rok za odgovor o pristanku prijateljstva: ,,Pojedini nijesu gledali na pare koliko na dobro prijateljstvo. Bitnije je bilo da su kćerke ispraćene bez uzimanja novca u dobroj porodici”, priča on. ,,Ranije smo mladi postajali očevi i majke. Čim bi napunuli 14 ili 15 godina, roditelji bi nas pripremali za brak”, kaže Saiti.
Naš sagovornik objašnjava da su probleme na koje su ranije nailazili mladi bračni parovi rješavali roditelji, dok ih sada rješavaju sami. Ipak, primjećuje da se stvari nijesu u potpunosti promijenile. Zakoni su donešeni, ali ga pojedini ne poštuju, već i dalje poštuju običaje i tradiciju, primjećuje. „Većina iz zajednice zna da su ugovoreni dječiji brakovi zakonom zabranjeni, ali se ne obaziru na to. Smatram da bi policija i druge institucije koje se bave ovom problematikom trebale mnogo više da se posvete kako bi se ovom problemu stalo na put”, poručuje.
Sonja Bigović, samostalna savjetnica u Vladinoj kancelariji za Borbu protiv trgovine ljudima, za Monitor objašnjava da je izmjenom Krivičnog zakonika 2013. godine sklapanje nedozvoljenog braka svrstano u oblik krivičnog djela trgovine ljudima. Ona objašnjava da se do tada to posmatralo kao dio tradicije romske zajednice ili se u rijetkom broju slučajeva procesuiralo kao vanbračna zajednica sa maloljetnikom.
,,To je, međutim, vrlo kompleksan problem i ne možemo ga izdvojeno posmatrati i rješavati tako što će se samo naša Kancelarija boriti protiv tog problema. Mora biti uključen veći broj institucija. Mi smo tu kao neko ko koordinira”, dodala je ona. Pored institucija tu su, kaže, nevladine i međunarodne organizacije.
Ako se zanemari tradicionalno-običajno pravo, najveći problem je, kaže ona, slabo i loše obrazovanje romske populacije: ,,Zato smo i direktno išli u naselja gdje smo djelili razne materijale, razgovarali sa zajednicom i promovisali ono na šta imaju pravo u djelu borbe protiv sklapanja nedozvoljenog braka, porodičnog nasilja i slično”, objašnjava Bigović. Ona smatra da ne treba, međutim, u rješavanju problema raditi samo sa predstavnicima romske i egipćanske zajednice, već sa cjelokupnim društvom. „Svi treba da imamo povećan nivo svijesti o tome šta možemo da uradimo i pomognemo. Treba svi da se dobro upoznamo sa tim kroz šta sve prolaze djevojčice koje prisilno bivaju uključene u takav jedan oblik sklapanja nedozvoljenog braka”.
Kancelarija je u 2015. godini imala četiri potencijalne žrtve trgovine ljudima, odnosno slučajeve sklapanja nedozvoljenog braka. „U 2016. godini imali smo dva slučaja, a tokom ove godine smo već imali dvije osobe. Slučajevi iz 2015. godine uglavnom su procesuirani kao vanbračna zajednica sa maloljetnim licem”, izjavila je Bigovićeva.
,,Imali smo kaznene politike za roditelje tako što je u više slučajeva bilo ograničeno roditeljsko pravo, a u jednom slučaju i oduzeto to pravo”, ističe Bigović. Posebno naglašava problem nedovoljne edukacije predstavnika institucija.
Arton Jašaraj je dvadesetdvogodišnji Rom koji živi na Vrelima Ribničkim. On kaže da je u sedamnaestoj godini pobjegao sa svojom šesnaestogodišnjom suprugom. Tvrdi ipak da je u odnosu na ostale ugovorene dječije brakove, njihov brak bio drugačiji.
,,Za vrijeme školovanja od prvog do šestog razreda bili smo samo drugari, a od šestog razreda se zbližili i bili nešto više. Veza je trajala tri godine, a onda sam odlučio da je oženim”, priča Jašaraj dodajući da im je veza bila tajna. Brak nije bio ugovoren već je sam izrazio želju za ženidbu. Ističe da se oženio kako bi ispoštovao tradiciju a i formirao porodicu i posvetio se njoj. Objašnjava da se time zaštitio lošeg puta i društva.
Nije bilo lako, prisjeća se. Nailazio je na probleme jer su njeni roditelji bili protiv njihove veze.
,,Nakon što smo završili osnovnu školu, saznala je njena porodica, a u međuvremenu sam i ja informisao moju i naglašavao im da je volim. Moji roditelji su tada otišli kod njenih da je zaprose, ali oni nijesu pristali. Po običajima smo je tri puta prosili, ali ipak nijesu pristajali. Poslali su je na Kosovo gdje je bila tri mjeseca. Za to vrijeme bili smo u kontaktu i dogovorili se da zajedno pobjegnemo”, priča Jašaraj.
Pomirenje kao i prijateljstvo koštalo je 1.700 eura. Arton tvrdi da do sada nije imao problema u braku. Nesporazume kaže, rješava razgovorom. ,,Naše porodice se ne mješaju i sve što imamo rješavamo sami. Imamo dvoje djece i živimo srećno”, priča ponosno.
Mnogi mladi Romi, međutim, bivaju primorani na ugovoreni brak. Rijetki uspiju i da se suprostave. V.H. je srednjoškolka i jedna od rijetkih Romkinja koja je čvrstim stavom odbila prosce. Ona kaže da se jedino obrazovanjem može stati na put ugovorenom braku. Naša sagovornica je istrajala u namjeri da ne želi da se uda i nastavila je školovanje u jednoj od podgoričkih srednjih škola.
,,Neki su ljudi zakucali na vrata naše kuće i došli da me zaprose. Moj ih je otac primio i razgovarao sa njima, nakon čega su tražili da me vide. Iz poštovanja prema njima moj otac nije htio da ih odbije pa je zahtjevao da se pojavim. Bila sam u drugoj sobi i nijesam htjela da prihvatim. Nagovarali su me da izađem i obećali da me neće udati već da ih po običaju poslužim nečim i vratim u sobu. Nijesam izašla, jer poznavajući tradiciju znala sam šta bi me čekalo”, nerado se prisjeća naša sagovornica, dodajući da nije znala kome da se obrati i da je pomoć zatražila od tetke gdje je ostala naredna tri dana.
,,Rekla sam roditeljima da nijesam spremna za brak i da ne želim biti jedna od onih djevojaka koje se ne školuju zbog tradicije, već da budem primjer time što ću ostvariti svoje ciljeve”, priča djevojka. Kaže da želi da upiše Pravni fakultet i postane advokat.
Da se suprostave tradiciji, ne uspjeva svima. Avdija Malešaj, kog su roditelji oženili, nije mogao, priča, pružiti otpor. Oženili su ga kaže, kada je imao 17 godina, dok je njegova supruga bila tri godine mlađa.
,,Nijesam bio zainteresovan za ženidbu, pogotovo kada sam saznao da ima 14 godina. Moj otac je govorio da ne brinem i da će sve biti u redu. Mnogo sam razmišljao o tome, ali sam bio nemoćan da to spriječim”, priča devetnaestogodišnji Avdija.
Kaže da se mlada ubrzo preselila i živjela u kući gdje i njegova porodica. ,,U početku je sve bilo čudno ali i zanimljivo. Par mjeseci je bilo dobro, ali nakon osam mjeseci braka nijesmo se mogli sporazumijeti, nakon čega smo se i razveli”, kaže razočarano. Malešaj smatra da su i njeni roditelji uticali na njen izbor, jer da je samovoljno htjela da se uda za njega, kaže, da do razvoda ne bi došlo.
Nakon razvoda, roditelji maloljetne djevojčice nijesu imali mogućnosti da, kako to običaj nalaže, vrate novac koji su uzeli, ali su obećali da će vratiti kad je ponovo budu udavali.
,,Kada ponovo budem htio da se ženim, ugovoren i priseljen brak ću zamjeniti sa brakom iz ljubavi”, kaže Avdija.
Priče su različite, ali je zakon jasan. Još da se sprovede.
Enis EMINOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice