Kolašinac Boško Rakočević više od tri decenije bio je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Tako dugo je tražio posao, tvrdi, jer su sugrađani imali jake predrasude prema njegovom invaliditetu. Sada je zaposlen u preduzeću Grinič trejd, čiji je vlasnik Zoran Rajković i ubijeđen je da je među rijetkima iz kategorije ,,lica s invaliditeom” koji u Kolašinu radi. Rakočević je, kaže, svjestan da je zakonski okvir koji reguliše odnos poslodavaca prema invalidima solidan. Imao je priliku da se uvjeri i koliko ga oni koji zapošljavaju izbjegavaju, pa čak, kako kaže, nekad i na svoju štetu.
,,Meni je bilo neshvatljivo, da ne kažem i neljudski, da su neki kod kojih sam tražio posao pristali da radije plaćaju državi ,,kaznene poene” u vidu posebnih doprinosa, nego da me gledaju na radnom mjestu. Nikad nijesam tražio nešto što ne bih mogao da radim, već samo ono što bih solidno obavljao i bio adekvatno plaćen. U tom nastojanju prošle su 32 godine, mijenjale se vlasti u Kolašinu, gasila i osnivala nova preduzeća, a za mene, osim sporadično, posla nije bilo. Uvijek sam odbijan uz isprazne birokratske odgovore”, kaže Rakočević za Monitor.
Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom, poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan je da zaposli najmanje jednu osobu s invaliditetom. U preduzećima s više od 50 zaposlenih trebalo bi da bude najmanje pet odsto invalida u odnosu na ukupan broj zaposlenih.
Poslodavci koji su to izbjegli da učine, dužni su da uplate poseban doprinos za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida.
,,Kako sam ja izračunao, umjesto da veći dio zarade dobiju od države, oni koji su odbili da zaposle mene ili nekog drugog sa sličnim problemima, plaćaju za to dopriose Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica s invaliditetom. Zakon se primjenjuje već devet godina i zanimljivo bi bilo i na nivou države provjeriti koliko se njegove odredbe stvarno poštuju. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je poslodavaca pristalo da zaposli osobe s ograničenim radnim sposobnostima. Tek tada bi bilo jasno gdje smo i kakva nam je svijest”, kaže Rakočević.
Tražio je posao i u privatnim firmama i u lokalnoj upravi, odnosno javnim preduzećima. Posebno je bio razočaran, kaže, kada su ga odbili u Vodovodu i Opštini. On smatra da bi upravo oni na vlasti trebalo prvi da pokažu društvenu odgovornost. Tada bi, ubijeđen je, i privatnici razmišljali drugačije.
,,Razočarenja je bilo puno. Dobijao sam odgovore da sada nije prilika za zapošljavanje, da sačekam…Čekao sam sve dok Rajković nije pristao da mi ponudi posao. Radim kao prodavac namještaja i zadovoljan sam. Iako, prema zakonu, imam pravo na asistenta za onaj dio posla koji zbog invaliditeta ne mogu da obavim, tu mogućnost nijesam koristio. Vlasnik preduzeća u kojem radim često mi i rado pomaže. Nadam se da je i on zadovoljan i da se nije pokajo što me je zaposlio. U svakom slučaju, pokazao je svojim primjerom da je daleko iznad preovlađujućeg nivoa svijesti u Kolašinu”, govori o svom iskustvu u Grinič trejdu Rakočević.
Zakonom obezbijeđene subvencije poslodavcima koji zapošljavaju ljude s invaliditeom su brojne. Među njima su, mogućnost korištenja kredita pod povoljnim uslovima za kupovinu mašina, opreme i alata potrebnog za zapošljavanje tih osoba, učešće u finansiranju ličnih troškova njihovih asistenta i najavažnije, subvencije zarade. Učešće države u plati zaposlenih iz te kategorije iznosi i do 80 odsto.
,,Mislim da je neophodna i edukacija poslodavaca, drugim riječima, da ih neko detaljno upozna sa svim olakšicama koje im država garantuje. Možda bi to pobijedilo i predrasude i nedostatak društvene odgovornosti. Možda treba da prvo krenemo da mijenjamo svijest. Naučiti ljude da su i njihovi sugrađani s ograničenim radnim sposobnostima vrijedni zapošljavanja i da mogu biti dobri u poslovima, koji su prilagođeni njihovom problemu. Ne znam koliko tačno ima na evidenciji kolašinskog Zavoda za zapošljavanje ljudi sličnih meni, ali znam da ih nećete vidjeti u preduzećima ili lokalnim i državnim institucijama”, tvrdi Rakočević
Podatke o broju ljudi s invaliditetom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, nije bilo moguće dobiti do zaključenja ovog broja. Iz nekoliko kolašinskih preduzeća odbili su da pričaju o razlozima zbog kojih ne žele zapošljavati sugrađane s invaliditetom. Izuzimajući Rakočevića, niko od invalida nije želio gvoriti o svom iskustvu, uglavnom, višegodišnje neuspješne potrage za poslom.
Stanje u toj oblasti, ipak bi moglo biti uskoro promijenjeno projektom, koji, uz podršku Zavoda za zapošljavanje, sprovodi lokalna NVO Natura. I u toj organizaciji bili su svjesni da je osobama s ograničenim radnim sposobnostima teško do posla, pa će ih narednih mjeseci obučavati, a zatim pokušati i da zaposle.
,,Projektom će biti obuhvaćeno najmanje šest naših sugrađanki i sugrađana. S njima smo obavili pripremni razgovor, a u narednom periodu treba da se dogovorimo o koji su to poslovi koje bi željeli, odnosno mogli da obavljaju. Slijedi, zatim, obuka. Oni s kojima smo razgovrali i koji će, vjerovatno, biti uključeni u obuku, rekli su nam da je to prvi put da im je neko pokušao pomoći”, objašnjava Mikan Medenica, izvršni direktor NVO Natura.
On je siguran da je projekat potpuno opravdan i neophodan Kolašinu. U Naturi očekuju još zainteresovanih za obuku, ali i za kurseve engleskog jezika, koji su neizostavan dio projekta.
U narednom periodu ta će se organizacija pozabaviti i poslodavcima. Medenica kaže da je svjestan predrasuda, ali i činjenice da oni koji su u prilici da primaju nove radnike nijesu upoznati s detaljima subvencioniranja.
,,Moramo biti svjesni da sugrađanima s ograničenim sposobnostima treba dati šansu. Takođe, ti ljudi moraju znati da imaju pravo na rad, ali i da je dosta poslova koje mogu kvalitetno obavljati, uz pomoć ili bez asistenata. Ovo što ćemo mi raditi jeste početni korak, ali nadam se, da će imati dalekosežne efekte”, očekuju u Naturi.
Aktivisti te NVO narednih mjeseci radiće i na prevazilaženju arhitektonskih barijera za lica s invalditom. Do nekih važnih institucija, ustanova ili službi oni koji se otežano kreću još ne mogu dospjeti, iako je i taj problem, da je poštovan Zakon, davno trebalo da bude riješen.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ