MONITOR: Vaš novi roman Šetači po mjesecu okarakterisan je kao crna hronika jedne mladosti. Individualna priča se širi i na tragediju grada, države društva, koja od ’90-ih traje do danas. Kako bi Vi opisali roman?
NENEZIĆ: Postoji rečenica u jednom mom djelu, koju izgovara rezigniran lik: Tranzicija je pojela mnoge ljude, ali i sve što je ljudsko. Crnogorsko društvo, kultura, privreda, ljudi na kraju, teško su doživjeli i preživjeli tranziciju, a agonija je nastavljena u posttranziciji. Govorim o običnom narodu, odakle ja dolazim u svijet stvaralaštva. Ja jesam njihov hroničar u sukobu sa lažnim moralom, kvazielitizmom, malograđanštinom, politikantstvom i ostalim devijacijama društva. Nije nov pristup stvaralaca da preko jednog čovjeka ili familije govori o gradu ili državi. Ne mislim da je sudbina Crne Gore ,,tragična” posljednjh decenija, to iziskuje velike ratove, prolivenu krv, srušene gradove. Ali je teška da ne može biti teža za dobar dio stanovništva, pogotovo ako nijesu na ,,pravoj” strani. Ima i sa te druge strane onih koji savršeno balansiraju, šićare u podjelama, koje nikako ne daju Crnoj Gori da spremno i zajedno upali motore ka nekom blagoslovenom stanju. Skoro sam čuo podatak da preko 50 odsto mladih želi da ode iz zemlje. Ne smijem ni da pomislim koliki je postotak iz nerazvijenih djelova. Postoji li veći alarm za jedan sistem od toga? To je par ekselans romaneskna tema. To su Šetači po mjesecu. Mladi gubitnici koji ne umiju da se snađu u tranziciji i posttranziciji, a imaju velike snove kao i svi tinejdžeri. Dakle, Šetači po mjeseci su pjesnički rečeno ,,balada o gubitnicima” ili crna hronika jedne mladosti.

MONITOR: U romanu slikovito opisujete prožimanje politike I kriminala. I to je konstanta koja nas prati posljednjih decenija.
NENEZIĆ: Nijesam otkrio toplu vodu ako kažem da se čitaoci i gledaoci mijenjaju. Njih interesuju savremene teme. Kriminal se danas samo drugačije zove. Pogledamo li istoriju koja je nadahnjivala djela velikih pisaca, od kojih učimo, pronaći ćemo i tamo nebrojene primjere sprege kriminala i vlasti. U Šetačima po mjesecu sam pokušao da prepoznam subkulturu koja se javlja kao surogat politike i kriminala. Dosta sam o tome pisao i u kolumnama koje sam objavljivao u vašem nedjeljniku uporedo sa pisanjem romana. Na taj način sam osjećao kako diše društvo iz dana u dan i pokušao da te damare i otkucaje prenesem u roman. Tako sam obogatio svoj proces rada i učinio ga neponovljivim, da uporedo stvaram djelo, a kao neki istraživač objavljujem rezultate u časopisu koji je živ. Što se tiče politike tu nijesam rekao sve. Vjerujem da je posljednjih tri decenije izvanredan majdan. Naredne godine ću posveti tom djelu. I nadam se da mi neće trebati decenije da ga završim kao Šetače po mjesecu.

MONITOR: I umjetnici su uvučeni u tu igru moći, pa je sve očitija podjela na one koji podržavaju vlast i one koji joj se protive ili se drže po strani.
NENEZIĆ: To je, valjda, prirodno, kod nas a mislim da ni u svijetu nije mnogo drugačija slika. Umjetnik je čovjek koji je doveden na margine društva i egzistencije. Ljudski je popustiti pod teretom. Ljudski je i ne popustiti. To je individualno. Jeste da smo naučili da umjetnici imaju drugačiju ulogu, da prepoznaju, ukazuju i prozivaju devijacije ili dobra u društvu… Ali, mi učimo od malobrojnih. Gdje su svi oni ešaloni koji nijesu preživjeli nezgodno vrijeme. Ovo je prilično grdno vrijeme za umjetnike i mnogi su primorani da zatvore oči. Ne želim nikog da osuđujem, niti mi to pravo pripada. Neka svak radi onako kako misli da je za njega, a pogotovo njegovo djelo, najbolje. Ja imam svoj put – čini mi se ispravan. Ne mogu mijenjati vječne motive stvaranja, a među prvima su nepravda i pravda, izdaja i osveta, ljubav i mržnja bez obzira koliko to kome smeta. To je suština mog rada. Pisati o vječnim motivima koji su preživjeli i pismo, i film, i televiziju, i internet, i digitalni teatar. Ne vjerujem da će se čovjek pretvoriti u robota u digitalnom dobu. To je samo izgovor za onu vječnu pohlepu koju nosi u sebi. Digitalno doba će iskoristiti loši ljudi, kao što koriste ratove, samo da se obogate materijalno, uz izgovor da se bogate za opšte duhovno bogatstvo.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o angažovanosti umjetnika u društvu?
NENEZIĆ: To je sve stvar profila i stila umjetnika. Ja sam od onih koji se ne libe angažovanosti, i to mi pričinjava izazov i zadovoljstvo. Za razliku od stava u životu, nikada u stvaralaštvu nijesam davao lične ocjene o nekim istorijskim dešavanjima, posebno savremenim, ali moji likovi raspravljaju o tome. Sasvim slobodno izražavaju svoje mišljenje, što nije i moje, jer mene interesuje sukob između njih, njihova dosljednost, ili još bolje opravdan preokret u njihovim stavovima. To što se neko pronađe u tim likovima još i bolje. Dakle, lik živi svoj život u čitalačkoj percepciji. U svom romanesknom naratorskom pristupu namjerno miješam autorovo i naratorovo, što je manir postmoderne književnosti. Takav godarovski pristup volim i u filmu. Pošto nemam mnogo šanse da se autorski ogledam u tom mediju, onda to primjenjujem u književnosti i pozorištu. Takođe, jedna vrsta angažovanosti, da se slobodno izrazim, jeste korespodencija sa današnjim vremenom kad radim (para)istorijske teme. Čak se uzima i kao greška ako neko djelo iz davne prošlosti ne korespondira sa današnjim vremenom. Ne treba biti isključiv, pogotovo ne danas, kad imamo pravi vatromet od pravaca i škola umjetnosti, gdje je svaki autor pravac za sebe.

MONITOR: Podnijeli ste tužbu protiv Nikšićkog pozorišta. Dokle je došao taj slučaj?
NENEZIĆ: Osnovni sud u Nikšiću je proglasio odluku tzv. Pozorišnog savjeta nezakonitom da izaberu mog protivkandidata. Dalje šta je bilo ne znam i ne interesuje me. Ukazao sam sistemu na grešku, a valjda postoje ljudi koji će da ispoštuju sudske odluke. To je nešto o čemu ne volim da govorim. Ja živim povučeno, daleko od skandala, pa i svako pojavljivanje u medijima meni je stresno. Pogotovo te vrste.

MONITOR: Kod nas i u regionu političari nameću preispitivanje prošlosti. A prvi na udaru su se našli veliki pisci, pa se razne etikete lijepe Njegošu, Andriću, Ćopiću… Vaš stav o tome?
NENEZIĆ: Mislim da tome ne treba davati značaj. U podijeljenom društvu ne preza se ni od čega, pa ni od takvog neznanja. Znamo da je Njegoš čitao antičke velikane, jer je očigledno u Gorskom vijencu da je poznavao pravila pisanja drame. U temi, kao što je – istraga poturica, jednostavno je greška da ratnici govore jezikom ljubavnika, ili slatkorječivih trgovaca, priprostih kočijaša i sl. Oni moraju biti riješeni ratnici i dosljedni u tome. Tu nastaje tek, onda, otvoreni sukob. Likovi moraju pokazati riješenost da bi doveli dramu, a ne rat, do kulminacije i kraja. U dramskom smislu – ovo je savršen sukob, a ranije sam naveo da bez velikog sukoba nema velikog djela po mom mišljenju. Veliki je sukob i ljubav, a tek rat. Imajući ovo u vidu više je nego jasno da Njegoš može izazivati estetske, filozofske, poetske ili dramske polemike, ali ne, nikako, politikantske. Tako mislim i o ostalim velikanima…

MONITOR: Po vašim tekstovima snimljeno je nekoliko filmova. Najavili ste snimanje filma o Ljubu Ćupiću. Ima li tu nekih pomaka?
NENEZIĆ: Skoro sam sa nekim prijateljima razgovarao o tome i rekao sam u šali da se bojim da je to ono djelo koje umjetnik nikad ne završi, a najviše želi. Svaki stvaralac ima to neko djelo. Uvijek se sjetim koliko je Nikola Popović, čuveni crnogorski i jugoslovenski producent, potrošio vremena da snimi film o Jeleni Savojskoj i nije uspio, a bio je mnogo, mnogo sposobniji producent od mene. I uz sebe je imao jednu ozbiljnu kinematografiju kao što je bila jugoslovenska. No, vjerujem i u sudbinu djela, odnosno da svako djelo ima svoj trenutak. Nadam se da ću i ja dobiti šansu da snimim tu ratnu dramu. Opet napominjem da je to ratna drama, a ne filmski spektakl kao što mnogi misle i zato je neophodno nešto manje od pola miliona, a ne milioni kako licitaraju neupućeni. Ekipa koja radi na tom projektu pokušava da zainteresuje neke strane producente, ali još smo u pregovorima.

MONITOR: Na čemu trenutno radite?
NENEZIĆ: Za jednog ozbiljnog crnogorskog producenta adaptiram moju dramu u stihu Jelena Savojska koja je objavljena u izdanju Nikšićkog pozorišta (2005), i dobitnik je nagrade Zaloga, a inspirisana je legendom o zabranjenoj ljubavi knjaginjice Jelene Petrović i crnogorskog perjanika. Ovaj autorki projekat ću raditi sa mladom ekipom crnogorskih glumaca i saradnika, a vrlo brzo će biti objavljeno u medijima, pa da ne prejudiciram. Radujem se procesu rada koji je nevjerovatno težak, jer se radi o stihu, ali neponovljiv jer donosi nevjerovatno čistu i bezvremenu teatarsku i poetsku estetiku. Imam namjeru da još nekoliko crnogorskih legendi o tragičnim ljubavima napišem i insceniram. A prva je bila Sveti i prokleti, inspirisana knezom Vladimirom i Kosarom koju sam prošle godine inscenirao za Barski ljetopis.

Predrag NIKOLIĆ