Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE: DECENIJA I PO OD UBISTVA BRAĆE MARTINOVIĆ: Godine zaborava

Objavljeno prije

na

„Padala je neka sitna kiša. Spustio sam nisko kišobran i gledao samo stope pred sobom”, prisjeća se slučajni prolaznik. Tačno kod kuće Martinovića, preko puta zgrade bioskopa, odjednom je nešto puklo i neka strahovita sila odbacila ga je u stranu.

„Mislio sam da je grom. Kada sam se okrenuo, vidio sam da je velika kuća Martinovića sravnjena sa zemljom”, kaže čovjek koji je zadobio teške povrede glave.

Sjećanja očevidaca sve su rjeđa. Već više od deceniju i po prašina zaborava prekriva stravični zločin. A ne bi smjelo tako biti. Ko ima pravo da stavi tačku na ovaj slučaj i da ga arhivira?

Nevjerovatno snažna eksplozija koja je probudila grad i do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru, odnijevši u smrt šest ljudi, dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru.

Osim Duška Martinovića (36) i njegovog rođenog brata Milutina (31), stradali su i njihov brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama.

Nekim čudom ovu eksploziju preživo je jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.

,,To je bila nestvarna scena. Iz ruševina kojima jedno vrijeme niko nije smio da se približi zbog naknadnih detonacija od eksploziva, odjednom je izronio čovjek. Nevjerovatno kako je ostao živ. Bio je u potkrovlju, i na njega nije imalo šta da se sruši”, pričaju neki od Beranaca koji su bili među prvima na mjestu zločina.

Sreću nije imao konobar Igor Cimeša. On je bio izbjeglica i radio je kao konobar u kefeu Martinovića.

,,Toga dana trebalo je da radi popodne, ali je mijenjao smjenu. Splet nesrećnih okolnosti odveo ga je u smrt”, svjedoče oni koji su dobro bili upućeni u čitav slučaj.

Sudbina je pokazala svoje zlo lice i prema pomoćnoj radnici Biljani. Toga jutra ustala je u pet da očisti dva poznata beranska lokala prije otvaranja. Završavala je posao kod Martinovića i praktično je bila na polasku kući.

,,Bila je već na izlaznim vratima kada je odjeknula eksplozija i odbacila je nekoliko metara do zida bioskopa, s druge strane ulice. Preminula je na mjestu. Priča se da je bila u drugom stanju i da je njeno dijete u stomaku praktično sedma žrtva ovog zločina”, ispričao je jedan istražitelj.

Istraga je dugo tapkala u mjestu, dok nije sklopljen mozaik za verziju, koja se u prvom sudskom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice, na po maksimalnih četrdeset godina robije. U drugom postupku dobili su po ptenest godina. U trećem sudskom postupku, Savičić i Đukić su oslobođeni u nedostatku dokaza.

Prema prvoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Milovan Đukić. Za taj posao unajmio je nekog u koga će Martinovići najmanje posumnjati, Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.

Nekoliko mjeseci prije eksplozije Srđan Stamenković je našao utočište u Andrijevici, pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i dilovanja droge. U toj malenoj varošici vješto se skrivao predstavljajući se nadimcima Boban ili Japanac.

Druga dvojica, Savičić i Stevančević, stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor.

Savičić je prethodno iz Bosne na Kosovo došao da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. U Bosni je ostao poznat pod nadimkom Elvis, jer je, kažu, bez milosti ubijao Bošnjake, pa su ga njegovi drugovi, kao u crnom humoru, prozvali tim imenom, koje često daju muslimani. Ova dvojica su našla utočište u Beranama, kod Martinovića.

Istraga je, navodno, ,,pouzdano” utvrdila da su se naručilac i izvršioci okupili u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Da odrade najprljaviji mogući posao trebalo je da dobiju tadašnjih petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada.

Savičić, Stevančević i Stamenković su potom došli u Berane u ranim jutarnjim satima 29. januara. Kao skrovište poslužio im je podrum obližnje zgrade, gdje su sačekali da se kafić otvori. Bili su toga dana prvi i poslednji gosti.

Navodno su eksploziv u lokal »Holivud« u prizemlju kuće Martinovića, unijeli Stevančević i Stamenković. Izvori iz istrage pričali su da je bilo ukupno osam kilograma razornog plastičnog eksploziva, koji je postavljen vješto uz noseće stubove kuće u suterenu.

Bez odgovora je ostalo pitanje da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, kako se vjerovalo, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom jugo pećkih tablica za Beograd.

Prizor koji je uslijedio, očevici kažu da nijesu gledali ni u filmovima. Naprije je odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Višespratna kuća kao da se na trenutak podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao da su od karata.

U zatvoru se, nakon istrage, jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao.

Savičić je odmah pobjegao i šetao se po Doboju gdje je bio vlasnik lokala na vrhu tamošnje zgrade »Beograđanka«. Dva puta je hapšen u vezi sa tim, ali je na kraju odbijen zahtjev za njegovu ekstradiciju, dok na kraju nije oslobođen.

Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je koje se poslije sedamnaest godina opet nameće. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu.

Već na početku istrage mogle su se čuti verzije koje su ubistvo Duška Martinovića dovodile u vezu sa uklanjanjem tragova i nezgodnih svjedoka puteva oružja i droge, na kraju svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Šta je razlog da se vojnicima, koji su u to vrijeme bili stacionirani na beranskom aerodromu, i koji su među prvima došli na mjesto tragedije, ne dozvoli da odmah otpočnu sa raščićavanjem ruševina i potragom za preživjelima? Navodno je postojala opasnost od naknadnih detonacija eksploziva, odnosno oružja i municije koji su kasnije zaista pronađeni u podrumu.

Na tom mjestu tragova više nema. Bageri su zatrpali i poravnali suteren, a Duškov i Milutinov nesrećni otac David, nakon što je ostao bez djece, od tuge je prodao atraktivni plac. Preminuo je od jada prije šest godina. Dok je bio živ još se neko makar interesovao za to da se dođe do istine o stravičnom zločinu. Od tada slučaj se samo povremeno aktuelizuje i problematizuje u medijima.

Za sudove je ta priča završena. Zoran Stevančević je odležao svojih petnaest godina. Milovan Đukić je, nakon što je oslobođen, živio na relaciji Andrijevica – Podgorica. Ubijen je ispred svoje kuće u Podgorici prije dvije godine. O Savičiću se mnogo toga može pronaći i pročitati na internetu. Navodno se priključio ruskim nacionalistima u Ukrajini. Nastavio je da ratuje.

Hoće li se ikada sa sigurnošću utvrditi šta se zapravo desilo toga nesrećenog jutra, 29. januara 2001. godine u Beranama. Šestostruko ubistvo zaboravljeno je kao gotovo nevažan zakonski prestup.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRŽAVNE INISTITUCIJE BEZBJEDNOST NOVINARA: Lijepa obećanja i nerazjašnjeni napadi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brojni slučajevi ukazuju na ozbiljne sistemske probleme u zaštiti novinara u Crnoj Gori, kao i na nedostatak efikasne pravde za počinioce ovih zločina. Neefikasnost istraga i nekažnjivost su postali ključni problemi koji ugrožavaju slobodu medija u zemlji

 

 

U Crnoj Gori se od 2004. godine dogodilo na desetine napada na novinare i novinarke. Od prijetnji, preko verbalnih i fizičkih napada, a svi oni uslijedili su nakon neriješenog ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića. Samo mali broj je riješen, što jasno ukazuje na izražen problem neadekvatne zaštite i nekažnjivosti zločina nad novinarima. Iako je postojala inicijativa o formiranju posebnih jedinica koje bi pomogle u rasvjetljavanju ovih nepočinstava, ona još nije zaživjela.

Istina, u okviru Sektora za borbu protiv kriminala Uprave policije imenovana su tri inspektora koji se bave slučajevima napada na novinare,  ali za sada nema javno dostupnih podataka da je njihov rad na bilo koji način doprinio pomacima kod  neriješenih slučajeva.Međunarodna praksa pokazuje da specijalizovane jedinice, imajući u vidu specifičnu prirodu slučajeva napada na novinare, mogu efikasnije sprovoditi istrage i procesuirati počinioce.

Medijski ekspert Mark Gruber kaže da bi uvođenje takve prakse bilo odlično pod uslovom, kako je naveo, da se uzme u obzir i opšti kontekst: obučenost policijske jedinice, saradnja s medijima i s tužilaštvom, možda s mehanizmom “brzog odgovora”.

Nekoliko napada na novinare u Crnoj Gori izdvajaju se kao posebno komplikovani – zbog brutalnosti, dugotrajnosti istraga i izostanka pravde.

Istraga o surovom ubistvu Jovanovića traje preko 20 godina i problematična je, jer odgovornosti izmiču ne samo naručioci, direktni izvršioci već i oni koji su je neuspješno vodili. Za saučesništvo u ubistvu osuđen je jedino Damir Mandić, kome je Apelacioni sud u aprilu 2017. potvrdio presudu na 19 godina zatvora, koji se okončava sredinom naredne godine.

Ranjavanje novinarke Olivere Lakić ispred njenog stana 2018. godine, izazvalo je veliku zabrinutost za njenu bezbjednost, ali i bezbjednost svih istraživačkih novinara i novinarki u Crnoj Gori. Ni u tom slučaju pravda nije postignuta, iako je Više državno tužilaštvo (VDT) dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv nekoliko osoba. Lakić je i ranije bila napadnuta i prijećeno joj je.

Novinar iz Berana Tufik Softić bio je takođe meta dva napada – 2007. i 2013. godine. Prvi put je palicom pretučen ispred kuće, dok je drugi put bomba postavljena ispred njegovog automobila. Istrage su dugo trajale, ali slučajevi su ostali nerazjašnjeni i zatvoreni zbog nedostatka dokaza.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVI STRATEŠKI PLAN RAZVOJA KOLAŠINA: Prepisivanje spiska želja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgradnja autobuske stanice, tržnog centra sa pijacom i podzemnom parking garažom, rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka… To su samo  neki od projekata koji su iz dva prethodna prepisani u novi Strateški plan razvoja

 

 

Kolašinci već 15 godina nemaju  autobusku stanicu, a toliko dugo slušaju i obećanja lokalnih vlasti da će je dobiti.

Završetak davno započetih radova obećavali su učesnici svih kampanja za lokalne izbore tokom minule decenije i po. Predlog  Prostorno-urbanističkog plana (PUP), na čije se usvajanje još čeka,  dao je formalno mogućnost da se to stanje promijeni. Još nema konkretnih najava na koji način bi se i za koliko vremena taj projekat mogao okončati.

Lokacija na koju svraćaju pojedini međugradski autobusi u stvari je samo stajalište. Prostor koji se u tu svrhu koristi neuređen je, sa dotrajalim asfaltom, bez potrebene infrastrukture i mobilijara, pa ga izbjegavaju mnogi prevoznici. Zbog toga, putnici često čekaju autobus na improvizovanom stajalištu kod starog motela, na magistrali.

Privatno preduzeće Županovac, prije mnogo godina, započelo je gradnju objekta Autobuske, ali nije uspjelo da nađe način da nastavi radove. Izgradnju je omela, kako je ranije saopštavano, prvo ekonomska kriza, a zatim i činjenica da se objekat nije uklapao u predviđene planske dokumente, jer je za sprat viši.

Nakon što je izgorjela stara zgrada, Županovac je 2008. godine na istoj lokaciji započeo gradnju objekta, “koji je podrazumijevao sve karakteristike moderne autobuske stanice sa brojnim sadržajima”. Od svega toga, do sada je ozidana samo višespratna zgrada površine 2.000 metara kvadratnih. Putnicima je na raspolaganju nekoliko drvenih klupa postavljenih napolju, tik uz objekat u izgradnji.

U međuvremenu, inspekcija rada stavila je plombu na vrata trafičice u kojoj su se mogle dobiti informacije o redu vožnje. Telefon za informacije premješten je u obližnju kafanu, pa putnike o vremenu dolasaka i polaska autobusa obavještavaju zaposleni u tom ugostiteljskom objektu. No, ni to nije obaveza preduzeća “Županovac”, s obzirom na to da zvanično Autobuska stanica ne postoji.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAPLIJENE MARIHUANE NE PRESTAJU: Šverceri rade prekovremeno 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako je samo u nekoliko akcija na ilegalnim prelazima u Gusinju i Plavu zaplijenjeno preko stotinu kilograma marihuane, i nekoliko stotina na obalama Skadarskog jezera, nameće se pitanje – koliko onda narkotika tim putevima svakodnevno ulazi u našu državu

 

 

Kada je prije nekoliko dana Uprava policije saopštila da je Granična policija iz Ulcinja pronašla je oko 66 kilograma skanka, a dvije osobe pobjegle ka Albaniji, aktuelizovano je pitanje ilegalnih puteva kojima se marihuana i skank prebacuju u Crnu Goru.

Ovih 66 kilograma pronađeno je u rejonu ulcinjskog sela Sukobin.

Ne tako davno u priobalnom dijelu Skadarskog jezera, na obali kanala riječe Morače, u blizini željezničke stanice Zeta, pronađeno je 57 kilograma marihuane. Pretragom medijskih arhiva, može se pronaći još veliki broj policijskih saopštenja o zaplijenama marihuane koja se iz Albanije unosi ilegalno u Crnu Goru.

Iz policije je saopšteno da su postupali po operativnim saznanjima da se u prostoru sela Sukobin, iz Albanije u Crnu Goru krijumčari opojna droga skank.

“Pretragom terena od strane policijskih službenika i upotrebom službenog drona, policijski službenici su 27. septembra, u ranim jutarnjim časovima pronašli tri torbe sa 119 pakovanja, težine oko 66 kilograma, u kojima se nalazila biljna materija zelene boje nalik na opojnu drogu skank. Policijski službenici su na licu mjesta uočili dva nepoznata lica koja su se dala u bjekstvo u pravcu Republike Albanije”, navedeno je u saopštenju UP.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo