,,Iako su pokajničke izjave korisne, mislim da jedino procesuiranje zločina koji su izvršeni na širem području Dubrovnika može da pokaže istinsku spremnost države da se suoči sa zločinom, da ga zvanično kvalifikuje kao zločin umjesto nekakve nepromišljenosti zbog koje može samo da se žali. Stradali su ljudi, bila je opšta pljačka, uništavano istorijsko, civilizacijsko nasljeđe. Nije to uopšte bila bezazlena politička konfuzija, kako mnogi arhiviraju napad na Dubrovnik, već nezakonita vojno- policijska operacija koja je ostavila za sobom civilne žrtve, materijalnu i moralnu štetu od koje će se stidjeti generacije”, ovim riječima na početku našeg razgovora Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA) objašnjava zbog čega su se ona i HRA sjetili da pomenu i obilježe 25 godina od napada na Dubrovnik.

MONITOR: Kako objašnjavate selektivnu „zaboravnost” onih koji su tu agresiju planirali i u njoj učestvovali?
GORJANC-PRELEVIĆ: Podsjećanje na taj suludi ratni pohod smatram djelom građanske higijene, čiji je cilj da spriječi da se slično (samo)uništavanje ikad više ponovi. Interesantno je da nažalost, još uvijek nijedna državna ustanova ne obilježava ovu godišnjicu iako je doskorašnji premijer Crne Gore jasno rekao da je opsada Dubrovnika 1991. godine bila sramota za Crnu Goru. Izgleda da to još samo on pamti, a da se ostali ustručavaju.

MONITOR: Zaboravljene su i ovdašnje žrtve – mobilisani rezervisti iz Crne Gore – ranjeni, poginuli ili nestali u tim operacijama. Kako gledate na taj „nemar”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Nažalost nema zvaničnih informacija o tačnom broju stradalih crnogorskih rezervista na dubrovačkom ratištu, valjda u pokušaju da i oni budu izbrisani iz pamćenja zajedno s tim događajem. To je krajnje nepošteno, posebno ako se ima u vidu da su oni tamo organizovano upućeni, a prethodno obmanuti ratnohuškačkim novinarstvom. I zbog toga bi trebalo da odgovara nekolicina majstora koji su svjesno lažirali informacije vodeći ljude u smrt.

MONITOR: Četvrt vijeka kasnije, oružje je i dalje aktuelno. Upravo je donijeta prva presuda protiv učesnika šesnaestooktobarskog državnog udara Mirka Velimirovića. Da li je osuđeni zaslužio dodijeljenu uslovnu kaznu ili, kako je sam zatražio u svojoj odbrani, „najveću medalju koju Crna Gora ima”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Iskreno, još uvijek ne znam. Kada bude objavljena i ta presuda i rezultat ostalih suđenja koja će se valjda desiti, moći ćemo da analiziramo uverljivost ostalih dokaza pored priznanja. Posle neuvjerljivih dobrovoljaca koji su se prijavili za napad na direktora Vijesti Željka Ivanovića, preko onoga koji se lažno optužio da je prijetio Oliveri Lakić, do vozača ministra Numanovića, i slično žrtvovanih u slučaju Ramada i torture nad Martinovićem, naivan je svako ko ne posumnja u one koji se pojave da priznanjem riješe stvar i pri tom prođu vrlo povoljno.

S druge strane, ambijent populističkog nacionalističkog anti-NATO bratstva jeste odličan milje za ovakve paravojne izlete, ali isto tako je istina i da su za sada plasirane samo vrlo tanke priče o samom državnom udaru. Hoću da naglasim da nema mjesta ljutnji prema onima iz publike koji baš ne stanu u stav mirno i ne salutiraju zvaničnoj verziji. Kao i svi drugi, očekujem suđenje i presude da bismo mogli da realno procijenimo šta se desilo.

MONITOR: Kako gledate na ponašanje institucija pravosuđa i izvršne/zakonodavne vlasti tokom i nakon „državnog udara”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Saopštenje koje je državno tužilaštvo dalo usred izbornog dana bilo je veoma političko – sadržalo je informaciju o sumnji da je neko došao da uhapsi ili otme premijera i proglasi izbornu pobjedu nekih političkih partija. Težina krivičnih djela o kojima su vanredno obavijestili javnost i jasno povezivanje opozicije sa terorističkim aktima nesumnjivo je uticalo na tok izbora. Pitanje koje se sad opravdano postavlja je da li je tužilaštvo imalo opravdan razlog da se na ovaj način umiješa u izbore ili ne. Kao što vidimo, za tvrdnje o umiješanosti neke političke partije ni do danas nisu pruženi uvjerljivi dokazi, niti je bilo ko okrivljen. Lično ne sumnjam da su tužioci i stvarno vjerovali u sve to. Međutim, mislim da je u vrijeme izbora trebalo dobro razmisliti o posljedicama takvih izjava, pa se uzdržati od takvog informisanja javnosti, i sve te informacije saopštiti naknadno.

MONITOR: Idu li slobodni izbori i puč „u paketu”?
GORJANC-PRELEVIĆ: O tome da li je puč tog dana stvarno planiran ili ne, i u kom obimu, tek treba da se do kraja izjasni sud. Ne mislim da je to trebalo servirati u toku izbora, osim ako se zaista nije radilo o krajnjoj nuždi… što javnost još uvijek ne zna.

MONITOR: Mogu li se porediti ovogodišnji novembar i prošlogodišnji oktobar – 24. oktobar i ono što mu je prethodilo – kada je ponašanje institucija u pitanju?
GORJANC-PRELEVIĆ: Moj utisak je da je državno tužilaštvo raspoloženo za procesuiranje onda kad im se predmet servira, a tako se sad dogodilo, sudeći po objavljenom priznanju jednog od učesnika. Slično je bilo i za ratne zločine – jedina istraga koja je koliko-toliko uspješno okončana bila je u predmetu logora Morinj, koji je Crnoj Gori dostavljen od Hrvatske. Sada se jedina aktivna istraga zbog ratnog zločina protiv civila na Kosovu vodi u predmetu dobijenom od Srbije.

S druge strane, proaktivno djelovanje još uvijek ide teško. To pokazuje i paralela između dva događaj – epilog sveg prošlogodišnjeg nasilja je da se sudi dvojici čelnika Demokratskog fronta zbog izjava, dok se ne sudi zbog izvršenog nasilja nasilnicima pod maskama s obje strane – ni onima koji su napadali policiju, a ni onima u policiji koji su napadali građane – dva izuzetka, policajca koji su istaknuti umjesto čitave čete koja je tukla i Martinovića i ostale, samo potvrđuju pravilo. Poruka je da je pametno navući masku i nema problema, možeš nekažnjeno da udaraš gdje stigneš. To naravno nije fer, u principu vrijeđa građansko dostojanstvo, i protiv takve politike nekažnjivosti vrijedi se boriti svim pravnim sredstvima.

MONITOR: Primjer kolege Tufika Softića pokazuje da država nije uvijek ažurna kada treba zaštiti nečija prava i sankcionisati napadače. Imali ste štošta da kažete tim povodom…
GORJANC-PRELEVIĆ: Trudila sam se da iznesem što više činjenica koje uvjerljivo pokazuju da u slučaju napada na Tufika Softić nije sprovedena djelotvorna istraga, da tužioci i policija nisu uradili ono što su morali, što bi se od njih razumno očekivalo: da ispitaju sve ljude na koje je Tufik odmah rekao da sumnja; da ne čekaju 7 godina da bi uporedili DNK sa pronađenih bejzbol palica; da na vrijeme traže primjenu mjera tajnog nadzora, itd.

Tu je, ponašajući se suštinski nezainteresovano – pa prema tome i u korist kriminalaca, država u liku sasvim konkretnih tužilaca i policajaca pokazala da nema razumijevanja za istjerivanje pravde u slučaju koji je simbolički veoma važan – radi se o građaninu koji je sve svoje stavio na oltar borbe u javnom interesu, a protiv organizovanog kriminala.

Koliko je ljudi u Crnoj Gori stvarno podnijelo ili bilo spremno da podnese takvu žrtvu u tom cilju? Rijetki. Jasno je da ih ima i u policiji, pokojni inspektor Šćekić, u poslednje vreme napadi na šefa barske policije Radulovića, na inspektora Šukovića, ali svjedoci smo da se oko tih napada država ipak postarala, za razliku od napada na novinara Softića. On je model novinara i građanina kakvih bi svaka uspiješna država morala da ima više da bi imala bolju budućnost. Zbog toga želim da se izborimo za pravo na djelotvornu istragu pokušaja njegovog ubistva, jer je to, rekla bih, i istraga pokušaja ubistva građanske hrabrosti.

MONITOR: Da li i način na koji država (ne)rješava problem aistenata u nastava za djecu sa posebnim potrebama ukazuje, uz bezakonje, i na elementarno odsustvo solidarnosti sa onima kojima treba pomoć – bilo da je to posao ili stručna asistencija pri praćenju nastave?
GORJANC-PRELEVIĆ: Država je javna služba, ona postoji da građanima omogući ravnopravnost pred zakonom, bez obzira na njihov status u bilo kom smislu. Inkluzivno obrazovanje je napredna državna praksa, zasnovana na razumijevanju invaliditeta kod djece kao različitosti, a ne bolesti. I strašno je prvo uvući djecu u tu plemenitu ideju i praksu, dati im rješenje kojim dobijaju pravo na asistenta, a onda reći, a evo sad vas troje, četvoro u stvari imate jednog asistenta na po sat vremena, evo asistenta koji volontira tako što mama i tata moraju da mu plate da bi mogao da ne radi negde drugo, a sve zato što je neko od silnih izbora zaboravio da svoj osnovni posao završi na vrijeme. Taj gorući problem može još uvijek da se riješi na zadovoljstvo svih i ponos Crne Gore. Posle mjeseci nesolidarnosti i ponižavanja i djece i roditelja i asistenata, očekujemo konačno rješenje bez potrebe za daljim apelima, ubeđivanjima i protestima.

MONITOR: Konačno, jedan od načina na koji crnogorsko društvo pravi paralele između Đukanovića i njegovih povremenih „nasljednika” jeste odnos prema civilnom sektoru i medijima. Šta u tom kontekstu očekujete od novog premijera?
GORJANC-PRELEVIĆ: Očekujem da se kreće u okvirima evropskih standarda ljudskih prava i razumevanja uloga svih nas u demokratskom društvu. Svi smo tu da štitimo javni interes. I medije i civilni sektor i vlast povezuje to što se bavimo poslovima u kojima bi javni interes trebalo da je preči od privatnog. Svaka mudra vlast toga treba da je svesna. Duško Marković je kao ministar pravde bio vrlo efikasan i profesionalan u saradnji sa NVO, bar prema iskustvu HRA, pa očekujem da to bude i pravilo na nivou nove Vlade.

Zoran RADULOVIĆ