Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Ordenje

Objavljeno prije

na

Mirko Velimirović, jedan od glavnih aktera serije Državni udar, zatražio je da mu se dodijeli orden. Zbog zasluga na patriotskom polju.

,,Zaslužujem orden da mi se dodijeli, jer sam spasio crnogorski narod i državu, a ne da mi se sudi. Niko mi ništa za ovo što sam prijavio nije platio”, objasnio je optuženi za neodržani državni udar, koji je u međuvremenu sklopio sporazum sa tužilaštvom. ,,Te noći je bio ugrožen crnogorski narod i država… Iz patriotskih razloga sam ovo uradio. Da bih se odužio crnogorskom narodu koji je spasio srpsku vojsku”, kazao je Velimirović pred sudom.

Velimirović je orden svakako zaslužio za fantastičnu priču koju je ispričao pred pravosuđem. Ako je pričao dosad besplatno, ko što kaže, red je da se dug namiri. A ispričao je kako je ,,nabavio automatske puške, ali je onemogućio da se unesu u Crnu Goru i da ih je uništio, rasklopio i bacio u jezero”. Jest da smo mislili da ih je Katnić, ,,uništio na teritoriji neke druge države”, ali to je samo znak da treba i specijalnom tužiocu dati orden. Nije šala uništiti već uništeno oružje.

Nego, ima još patriota koji su, po predanjima, spašavali crnogorsku državu i narod. Ako se Velimiroviću izađe u susret, ne bi bilo loše da se i njima dodijeli neka prestižna nagrada. Orden, ili medalja bar. To što su mnogi od njih u nekom životnom dobu bili bezbjednosno interesantni ne treba da bude smetnja. Kao što nije bila ni kad su investirali, prebacivali milione s računa na račun, ili dobijali crnogorsko državljanstvo.

Možda bi Filip Vujanović, lično, službeno zadužen za protokol, mogao okititi Nasera Keljmendija. Keljmendi jeste trenutno u zatvoru, al šta sad, i Velimirović je. Keljmendi je javno pričao kako je pomagao finansijski i organizaciono državnu nezavisnost. Da ne govorimo da je bio omiljeni investitor. A investitoru se u dosije ne gleda, zna to i Vujanović, a posebno zna bivši premijer koji je mnogim bezbjednosno zanimljivim investitorima dodijelio državljanstvo.

Pa Darko Šarić, još jedan patriota iza rešetaka. Zasluge našeg dobrog momka su nesumnjive, čak i da mu se ne uzme u obzir pred pravosuđem nedokazana tvrdnja Srđana Milića da je novčano pomogao izbore DPS-a na Žabljaku 2009. Sjećate se, mediji su pisali, Šarića je po svemu gabaritniji patriota, Brano Mićunović, u ime DPS-a ubijedio 2006. godine da novac ne daje za zajedničku državu, što je pomoglo crnogorsku nezavisnost. Uz sve, Šarić je na sjeveru bio poznat kao ,,radnička majka”. Radio ono što je trebala država. Zaslužio je tu kolajnu.

Zaslužio bogami i Safet Kalić. Što su bili Šarići u Pljevljima, to je Kalić u Rožajama. Zgodna je okolnost što bi Kalić mogao da primi orden, a da se Vujanović ne lomata i dodjeljuje mu ga u prisustvu zatvorskih stražara. Sajo je ugledni građanin, oslobođen optužbi.

Vratimo se patrioti nad patriotama, Branu Mićunoviću. Njegovo se ime, po navici, šapuće čak i kad se govori na koje je sve načine ispomagao da na izborima pobijedi domoljublje, i zidao državnost. U njegovom slučaju primjerena bi bila diskretna prigoda. Uži krug familije i on u predsjednikovom kabinetu. I bljesak ordena.

Ne bi bio red zobići ni Muhameda Dahlana. Našem višekratnom pemijeru otvorio je mnoga vrata. Ono, optužen je za korupciju enormnih razmjera, a mediji ovih dana javljaju i za ubistvo Arafata. Ali, što bi reko Đukanović: ,,To je renomiran čovjek u sferi bezbjednosti Istoka”. Plus evo i Crnogorac je, vlasnik domaćeg pasoša.

Mogao bi i Stanko Subotić da dobije lentu. Prigodnu neku – boje duvanskoga dima. Ne zaboravi, domovino, i Canetov samoprijegor je u tvojim temeljima.

Naposljetku, red je da Filip orden uruči i ocu nacije. Da ga dijeli sa uglednim prijateljima. Patriotama koje je sa raznih strana doveo u Crnu Goru, nesebično u njihove sigurne ruke položio njene resurse, pustio ih da bezbjedno izađu preko naših granica kad su ih nevine potraživali. Malo je njemu nagrada za mir, na ovaj šesti decembar, 25 godina od najkrvavijeg dana opsade Dubrovnika. Njegov orden neka se po njemu i zove: Milo, oslobodilac.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Ostroga mi, baš evropski

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni se ne stide. Ni Đukanović i njegovi , ni Kovačević i Mandić i njihovi. Dok ta dva glasa budu nadjačavala ostale, hraneći se međusobno, i Nikšić, kao i Crna Gora, ostaće zarobljeni u krugu sopstvenih tmina prošlosti. Priča o budućnosti i Evropi bajka je za raju, i jednih i drugih

 

 

Lov na Srbe, zadavanje presudnog udarca veliskosrpskom nacionalizmu,  dan kad ćemo saznati kojim jezikom govore Nikšićani…Tako redom, iz  predizbornog arsenala dva politička bloka –  partija bivšeg Demokratskog fronta  i  Demokratske partije socijalista. U susret lokalnim izborima u Nikšiću, u nedjelju, koji se pokušavaju predstaviti  kao presudna bitka za Crnu Goru.

Ništa od onog da lokalni izbori traže lokalne teme –  (ne)zaposlenost, infrastruktura, projekti kojima se planira gradski razvoj, rješavanje ekoloških nevolja. Oni koji ih i pomenu, ne čuju se od buke identitetskih pitanja koje forsiraju dva najglasnija bloka, aktuelna i prethodna nikšićka vlast.

Ruku na srce, i šta bi rekli da ne govore o jeziku, državi i naciji. Za vrijeme Demokratske partije socijalista, rodni grad Mila Đukanovića postao je poznat po, kako se to popularno govorilo, žestokim momcima  i nikšićkim dobrovoljcima . Nakon devedesetih gušio se  se u nezaposlenosti, a  lokalna administracija u armiji službenika sa odgovarajućom partijskom knjižicom. Fabrike su nestajale jedna po jedna, a Nikšićani koji se nijesu mogli uhljebiti u lokalnoj upravi,  posao su tražili ili u najbližoj Podgorici, ili negdje van granica.

Nastavilo se i sa novom administracijom.  Za posao u lokalnoj upravi potrebna je partijska knjižica nove vlasti. Ili, još poželjnije,  amin  Mitropolije crnogorsko primorske. Radnici nikšićke Željezare, bezbroj puta neuspješno spašavane,  i dalje poručuju da samo žele da rade. Ima i promjena. Zvanični sajt opštine od avgusta 2020. čita se isključivo na ćirilici.

Nikšić je u ovih posljednjih nekoliko godina i regionalno proslavio njegov gradonačelnik, Marko Kovačević. Teško je nabrojati koliko se puta u domaćim i okolnim medijima našao zbog govora mržnje. Isto toliko puta fotografisan je u nekakvoj regionalnoj grupi za podršku Aleksandru Vučiću i  Miloradu Dodiku.  Uzvratili su mu podrškom i pred ove izbore.

Nakon skupa Za budućnost Nikšića, ove je sedmice  kamenovan službeni automobil gradonačelnika Trebinja Mirka Ćurića. Upitan zašto je bio na skupu u Nikšiću, gradonačelnik grada iz susjedne države saopštio je: „To su naša braća. To je isto kao da ne odete kumu na slavu. Naravno, gospodin Kovačević, zašto da krijemo kad se i to zna, bio je na podršci skupovima koji su u bili u prethodnom periodu u Trebinju. Imamo izuzetno dobru saradnju, nemamo čega da se stidimo”.

Oni se ne stide. Ni Đukanović i njegovi , ni Kovačević i Mandić i njihovi. Dok ta dva glasa budu nadjačavala ostale, hraneći se međusobno, i Nikšić, kao i Crna Gora, ostaće zarobljeni u krugovima tmina prošlosti. Priča o budućnosti i Evropi bajka je za raju, i jednih i drugih.  Onih koji pričaju o Evropi  dok stoje rame uz rame uz Dodika i Vučića, njegujući vizuju Crne Gore po modelu Republike Srpske,  ali i drugih koji se bore protiv  srpskog sveta, pokušavajući da ko zna koji put svoj svijet, svijet  korupcije, kriminala  i nesuočavanja sa ratnom prošlošću, predstave kao put u svijetlu budućnost.

U nedjelju će se, u Nikšiću, osim izbora, održati i Ostroški polumaraton. Trka za dušu, zovu ga organizatori. Trku su aminovale i lokalne vlasti i MUP.  Gradom će, osim birača, trčati 516 takmičara iz 21 zemlje, regiona i inostranstva. Ima i onih koji sumnjaju u slučajnost podudaranja izbora i maratona.

Uz  policijsko pojačanje, podignute tenzije i stotine maratonaca, biće to, Ostroga mi, baš evropski.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dvojka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke su stvari, jednostavno, očigledne. Poput širenja netrpeljivosti i raspirivanja mržnje. Odlukom da se pravi slijepa i gluva na takve ispade, vlada ne podspješuje proklamovanu politiku EU integracije prije polarizujućih tema, već postaje saučesnik nepočinstava

 

 

Kad se aktuelni premijer domogao svoje funkcije tvrdio je da će mu u fokusu biti ekonomija i evropske integracije. Obećao je  nova radna mjesta, veće plate (penzije) i reforme koje će nas ubrzano odvesti u EU. Ostavljajući prošlosti hronične društvene podjele i „polarizujuće teme“.

Šta smo dobili ?

Sveštenik SPC,  tivatski paroh Mijajlo Backović predočio je, neki dan, kako Hrvati u Crnoj Gori nijesu narod nego – projekat. „Do Drugog svjetskog rata u Boki rimokatolici uvijek govore da su Bokelji ili Srbi. Onda je u ovom projektu nastupila kroatizacija bokeljskih rimokatolika i oni su se nasilno gurali da postanu Hrvati. Ne osporavam pravo da se izjašnjavaju kako žele, ali govorim o projektu.“

Dok nadležni iz pravosuđa ćute, baš kao što ćute i čelnici izvršnih i zakonodavnih vlasti, Backović je kritičarima odgovorio kako on „mora kao sveštenik da svjedoči istinu koja ih očigledno boli“. Da pritvrdi kako pređašnji izliv šovinizma nije bio lapsus, nego dio dobro osmišljenog političkog projekta. Zahvaljujuću tom projektu, koji se razmahao devedesetih godina minulog vijeka, broj Hrvata u Boki smanjen je gotovo do njihovog nestanka.

Slučaj gradonačelnika Podgorice demonstrirao je kako jezik krije zamke onome ko izgovara riječi. Glavni grad je organizovao iftar tokom ramazana. To je lijep gest.  U prazničnoj besjedi Saša Mujović je sugrađanima islamske vjere  poručio da su „ukras“ Podgorice.  „Hvala što ste uvijek iskazivali lojalnost prema ovome gradu, što ste bili i ostali naše dobre komšije i što nijeste dozvolili da nas smutne devedesete posvađaju i hvala vam što ste našu Crnu Goru uvijek doživljavali kao svoju zemlju”, poručio je naglašavajući kako ih zbog takvog odnosa doživljava “blisko kao svoju pravoslavnu braću”. Sasvim izvjesno – gradonačelnik nije imao namjeru da uvrijedi svoje goste. To ne smanjuje već povećava potrebu za odgovorom na pitanje: da li se ovako komunicira sa ravnopravnim građanima ustavom definisane građanske države?

Ili vlast u Podgorici slijedi misaoni poredak gradonačelnika Nikšića kome je sve kristalno jasno. Sa onom „pravoslavnom braćom“ koja ne prihvataju njegov model svesrpskog bratstva, on bi postupao kao prema Turcima, označenim arhi- neprijateljima.

Izvjesno: ako  proevropsku Crnu Goru vidimo kao društvo osjetljivo na bogatstvo različitosti, posvećeno praksi razumijevanja drugog i drugačijeg, pred nama je veliki izazov. Valja se oslobađati treškog bremena netolerancije, bahatosti, neosjetljivosti za nijanse. Puno je naznaka da  će to biti mučna operacija, sa neizvjesnim ishodom.

Pogledajmo  i drugu dimenziju našeg evropskog puta, po vokaciji bližu našem premijeru. Podaci objavljeni početkom nedjelje pokazuju nastavak neočekivano loših trendova u crnogorskoj ekonomiji.

Iznos prosječne plate je u padu drugi mjesec zaredom. U 2025. ušli smo sa prosječnom decembarskom neto platom od 1.012 eura, januar je donio neto zaradu od 1.004 eura u prosjeku, dok je februarski prosjek bio za dva eura manji. Sitan je to pad ali može biti znakovit  trend. Koji bi, ukoliko se nastavi, mogao potvrditi sumnje da je crnogorska ekonomska slika bitno drugačija od onoga što Vlada pokušava predstaviti kao realnost. I svoj „nevjerovatan uspjeh“.

Dodatan razlog za brigu ogleda se u činjenici da su državni prihodi u februaru po osnovu PDV-a za 4,2 manji od planiranih. Očekivano, taj manjak se ispoljava i na strani potrošnje. Zvanično, državni izdaci u prva dva mjeseca ove godine bili su za 79 miliona manji od planiranih. Nije riječ o uštedama nego o odloženom plaćanju. Neko na taj novac računa kako bi proširio posao, platio radnike ili namirio dug. Sljedstveno, koncentrično se šire krugovi onih koji trpe štetu vladine finansijske neažurnosti.

Priča o ekonomiji može biti naporna i dosadna. Ali treba znati: neisplaćeni novac iz državne kase ne može biti nadomješten obećanjima o budućim investicijama i ubjeđivanjem da su sva prethodna ispunjena. Neke su stvari, jednostavno, očigledne. Poput širenja netrpeljivosti i raspirivanja mržnje. Odlukom da se pravi slijepa i gluva na takve ispade, vlada ne pospješuje proklamovanu politiku EU integracije prije polarizujućih tema, već postaje saučesnik. Taj put ne vodi u Brisel.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zatvoreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje obično se skupo plaća

 

 

To se moglo očekivati. Mijenja se odnos dijela vlasti u postjugoslovenskim državama prema ratnim zločinima počinjenim tokom krvavog raspada SFRJ. Na gore.

“Ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora”, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. “Vojno – istražni centar Lora bio je neka vrsta logora”, čuli smo od predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, samo koji dan kasnije.

U međuvremenu, ovdašnja politička “elita”, sa popriličnom ravnodušnošću je  ispratila najnoviju epizodu priče o mučilištu u kome je skončalo i četrnaest crnogorskih rezervista . Prije 33 godine.  Sve one koje je takav odnos iznenadio, podsjetimo kako se  Crna Gora, duže od tri decenije, jednako neodgovorno nosi sa izazovom interpretacije zločina počinjenih u njeno ime.

Da li je Morinj bio svirepo mučilište ili sabirni centar za smještaj zarobljenika sa dubrovačkog ratišta? Jesu li stanovnici Bukovice bili žrtve etničkog čišćenja ili meta pojedinačnih napada “ekstremnih pojedinaca sa područja Republike Srpske”, kako je to 2007. godine, prije i nakon mnogih sličnih, ustvrdio i tadašnji ministar pravde , kasnije, i sudija Ustavnog suda Miraš Radović. Da li je deportacija izbjeglica bošnjačke nacionalnosti iz Crne Gore u smrt bila naređeni državni ratni zločin ili “tragičan nesporazum”, kako su podaništvo ubjeđivali tadašnji državni zvaničnici predvođeni Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem?

Je li masakr civila u Srebrenici iz 1995. godine genocid, kao što tvrde presude nadležnih međunarodnih sudova, ili “običan” ratni zločin? Koji se u toj interpretaciji, bezmalo, može pravdati stavljanjem u “adekvatan” istorijski kontekst. Tezu zagovaraju, ili su je zagovarali, Vladimir Leposavić, ministar pravde u prvoj vladi 30-to avgustovskih pobjednika, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović, dok je predsjedniku Opštine Nikšić Marku Kovačeviću i suđeno zbog kontinuiranog negiranja genocida u Srebrenici. Oslobođen prvostepenom presudom Kovačević je nastavio sa “raspirivanjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje “. Za to krivično djelo sumnjiči ga Više državno tužilaštvo  ali je istraga u zastoju zbog toga što Kovačevića štiti poslanički imunitet koji parlamentarna većina ne želi da mu ukine.

Prijedor, Kaluđerski Laz, Štrpci, Kazani, Račak…  I još mnoštvo toponima na kojima su, tokom krvavih devedesetih  pljačkani, mučeni, silovani i ubijani muškarci, žene i djeca bošnjačke, srpske, hrvatske, albanske, romske, crnogorske nacionalnosti. Uglavnom pred domaćim pravosuđem nekažnjeno.

“To o čemu govorite nije otvoreno pitanje”, poručio  je visokopozicionirani diplomata iz Zagreba. Nema sumnje kako su među političarima u Podgorici, Beogradu, Banjaluci, Prištini, Sarajevu može naći previše političara saglasnih sa njegovim tezama da je priča o nekažnjenim zločinima počinjenim sa naše strane  “narativ koji cilja izjednačavanje agresora i žrtve”. Sporili bi se, doduše, oko toga ko je agresor a ko žrtva.

“Ratne partije, koje su kroz bratoubilačko krvoproliće opljačkale sve ono što su generacije gradile pet decenija, vladaju i danas”, upozorio je Blagoje Grahovac preko stranica Monitora makar prije šest godina. Ponovimo. “Te iste partije i mnogi isti pojedinci, da bi opstali na vlasti, koriste dobro utrenirane mehanizme zavađanja naroda. Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama.”

Na iskaz Grlić Radmana o Lori reagovao je Viktor Ivančić, član nekadašnje redakcije Ferala koja je o strahotama u Splitu izvještavala u vrijeme dok su ti zločini trajali: “On ne prosvjeduje zbog toga što nam nedobronamjerni ljudi podmeću zločine, nego zato što nam podmeću njihovu neopravdanost.”

Opravdanje za zločine počinjene u naše  ime traži se na svim stranama. Treba biti precizan. Zločin je samo po sebi napasti komšije. Ali zločin je zločin i kad ga počini vojska ili država koja se brani. Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje koji se, obično , skupo plaća.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo