Buvljak koji je sa radom počeo krajem oktobra 2014. godine, a koji se nalazi na prostoru takozvane Stočne pijace u Podgorici, mjesto je gdje trgovci iz populacije Roma i Egipćana uspijevaju da zarade za život.
Pazarni dani su petak, subota i nedelja. Tim danima su gužve velike na buvljaku, a Romi iz koničkih naselja i izbjegličkih kampova u Podgorici, ali iz drugih gradova dolaze da prodaju, ali i kupuju polovnu robu.
Trgovina je osnovna djelatnost Roma i njom se bavi oko 80 odsto pripadnika te zajednice. Nekada su Romi prodavali tekstil, predmete od pruća, konje. Kovači su prodavali predmete od gvožđa koje su sami proizvodili, ali toga je sada sve manje. Danas romski prodavci na podgoričkom buvljaku nude raznovrsne proizvode: garderobu, polovne djelove za automobile, bicikle, bijelu tehniku, kompjutere, knjige, skije pa čak i hranu.
Vladimir Šuković, šef buvlje pijace kaže za Monitor da se ulaz za prodavce naplaćuje euro i po i da se pored ulaza mjesečno naplaćuje i prostor na kojem prodavci izlažu svoju robu.
,,Na pijaci ukupno ima oko 250 improvizovanih tezgi pored kojih stoje romski i egipćanski prodavci. Nekim prodavcima je izdato oko petnaestak tezgi koje mjesečno plaćaju 50 eura. Pijaca je otvorena od pet ujutu i radi do tri sata poslije podne”, objasnio je Šuković.
Gondža i njen suprug Muhamet Beriša su iz Podgorice i prodavci su polovne robe i tehnike. ,,Posao je težak, borba je za život. Iako su cijene robe niske kupci se cijenkaju i traže da budu još niže”, kazao je Beriša. On i njegova supruga imaju troje djece, nigdje ne rade i primorani su da se bave ovakvom trgovinom.
Gazmend Garaj je raseljeno lice sa Kosova i živi u Podgorici. Kaže da je u Podgoricu došao 1999. godine. ,,Prošao sam teške trenutke sa svojom porodicom. Ali morao sam da nastavim da živim i radim kako bih mogao da prehranim porodicu. Morao sam da počnem život iz početka i radim ono što najbolje znam, a to je trgovina”.
Gazmend se trgovinom bavi već osam godina. ,,Robu nabavljam od ljudi iz grada koji me znaju i pozovu da im pripomognem ili odradim neki posao, nakon čega me isplate i poklone polovne stvari koje njima više nijesu potrebne. Operem ih, očistim, popravim i pripremim za pijacu”, objašnjava dvadesetsedmogodišnji Garaj. On ističe da je subota najbolji pazarni dan, jer tada dolazi najviše kupaca. Tog dana proda robu u vrijednosti od 80 do 100 eura, a za tri dana koliko radi pijaca, može prodati i do 150 eura. Minimalna cijena njegove robe je 50 centi, a maksimalna 10 eura. Ima i svoje stalne mušterije. ,,Moje mušterije nijesu samo Romi, već i ljudi koji dolaze iz većinske zajednice i sa sigurnošću mogu da kažem da su prezadovoljni kako robom tako i cijenama”, kaže snalažljivi Garaj.
Tridesetjednogodišnji Bekim koji ima šestoro djece, smatra da Romima država kao da ne želi da pruži šansu za zapošljavanje. ,,Siguran sam da nijesam jedini koga su poslodavci odbijali za posao. Mnogi Romi ne mogu da se zaposle zbog boje kože, a onda se priča da nećemo da radimo. Kako kad nam se ne pruža mogućnost da se zaposlimo”, zabrinuto konstatuje.
Jedan od prodavaca polovne obuće, hvali svoju obuću i kaže da je najsačuvanija i rijetko je ko ima u toj pijaci. ,,Cijena je pristupačna a prodaja je dobra. Neću da se žalim, samo neka tako nastavi”, kazao je zadovoljni prodavac.
Besniik Armulahi je u Podgoricu došao sa Kosova, iz Đakovice. Živi u koničkom kampu sa suprugom i tri ćerke koje pohađaju prvi i treći razred u OŠ ,,Vladimir Nazor”. ,,Primam materijalno obezbjeđenje ali mi nije dovoljno da preživim, pa sam odlučio da radim kako bih zaradio nešto više i time imao bolje uslove za život”, priča on. „ Kada sam tražio posao u komunalnom, mene kao i većinu mojih sunarodnika su odbijali i govorili da ne mogu da nas zaposle jer nemamo odgovarajuća dokumenta, odnosno crnogorsko državljanstvo”. Ovaj otac troje maloljetne djece nije odustajao, kaže, već je išao dalje i tražio posao, ali ga nije uspio naći. ,,Nakon nekog vremena shvatio sam da zbog boje kože i nacionalnosti ne mogu naći posao. Osjećao sam se diskriminasanim, ali sam sebi rekao: ‘život ide dalje”, objašnjava. Sada osim fizičkih poslova koje dobije, prodaje polovnu robu na buvljaku.
Prodajom se bavi sedam godina, a prosječna zarada mu je od 60 do 70 eura. Ima svoje stalne mušterije i oni su uglavnom ljudi iz većinske zajednice. Cijene njegove robe ne prelaze dva, tri eura. ,,Mušterije vole da se cijenkaju. Stalnim mušterijama uvijek popuštam, ali drugima ne, jer znam da ta stvar sigurno vrijedi bar onoliko za koliko je prodajem”, kazao je Armulahi dodajući da za kišne dane priprema najlone i ceradice kako bi zaštitio svoju robu.
Besnik Šota, prodavac i otac četvoro maloljetne djece, se kao i većina njegovih sunarodnika bavi trgovinom. ,,Stvarno hoću da radim i tražio sam posao svugdje, ali su me odbijali, vjerovatno zbog nacionalnosti koje pripadam. Od nečega mora da se živi i zato sam danas ovdje”, kaže. ,,Najskuplja stvar koju prodajem košta 10 eura. Ukoliko mušterija odustane kad čuje cijenu, cijenkam se, da bih prodao”, objašnjava Šota čiji radni dan počinje već oko pet sati ujutru, a traje do dva sata poslije podne.
Serion Bonštaj je prodavac koji dolazi sa Kosova iz Đakovice, živi sa svojom devetočlanom porodicom u koničkom kampu. Niko iz porodice nije stalno zapošljen. Prijavljen je na Biro rada ali posla nema. ,,Redovno se prijavljujem i tražim posao ali uvijek mi govore isto. ,,biće, biće”, uporan sam u tome kako bi znali da ipak postojim”, kaže dvadesetogodišnji Boneštaj.
On od svoje sedme godine pomaže porodici, dok se sada aktivno bavi trgovinom. Na stočnoj pijaci radi samo subotom i nedeljom, a da bi imao obezbjeđen prostor za prodaju, plaća ga 50 eura mjesečno. Ima svoju improvizovanu tezgu na kojoj je izložena isključivo nova roba: garederoba, alat za kuću i automobile. Dnevna zarada mu je do 50 eura. ,,Robu kupujem u Novom Pazaru i imam popust kada uzimam na više. Kada saberem sve troškove koje imam, zadovoljan sam”, priča.
Kao i većina prodavaca i Boneštaj ima svoje stalne mušterije, a kako kaže, najviše mu traže alat. ,,Roba je nova, kvalitet je solidan, a cijene su niske, tako da je to za kupce veoma primamljivo”, kaže on. Dodaje da voli da se cijenka, jer se time zabavlja. Ponedeljkom prodaje i u Nikšiću, takođe na buvljaku gdje prodaju Romi. ,,Tamo prodaja nije toliko sigurna, jer svakog trenutka može da naiđe inspekcija i da nam oduzmu robu”, objašnjava.
Romski i egipćanski prodavci tvrde da je ovakva trgovina jedini način na koji mogu, koliko toliko, da zarade.
Ljudi koji redovno trguju kažu da na pijaci ima svega i svačega. Smatraju da bi bilo dobro da roba bude malo bolje spakovana kako bi bila preglednija, jer bi time prodavci imali veću zaradu kao i veću posjećenost.
Zatičemo Podgoričanku, prosvjetnu radnicu koja je za pijacu, kaže, čula od svojih koleginica. ,,Prijateljica je kupila televizor ovdje. Duplo veći od onog kojeg sam ja u prodavnici kupila i platila ga dva ili tri puta skuplje”, objašnjava.
,,Često dolazim na buvljak. To je jedan način življenja. Nikad ne znam šta ću da vidim i kupim. Davno sam kupio lap-top i još uvijek ga koristim”, kaže drugi vjerni posjetilac buvlje pijace.
„Ovdje ne možete naći samo majku, a ostalo se sve može kupiti. Ovdje ljudi prodaju i hranu”, kaže jedan od vjernih kupaca. Objašnjava da je na pijaci jednom kupio veš mašinu za samo deset eura, koja vrijedi i pedeset eura. I još mu služi.
,,Romi su veoma živahni i simpatični trgovci. Najbolje je kada se cjenkate sa njima. Nevjerovatno, ali ovdje se mogu pronaći knjige koje su veoma stare. Ova pijaca podsjeća na malu svaštaru”, kaže još jedan zadovoljan kupac dok ruku punih kesa napušta buvljak.
Enis EMINOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Polemika4 sedmice
INTERVJU3 sedmice