Pametne će analize, naravno, doći poslije izbora. Sad, ono što se vidi. Stanje u opoziciji kakvo je bilo u ovoj našoj, na početku kampanje, poželjela bi svaka vlast. Bio je to umnoženi prizor haosa, koji ne zna kud sa sobom. U završnici stvari teku tako da Đukanović jedva čeka da se kampanja završi. Svaki dan za njega je novi gubitak daha.
Ništa spektakularno opozicija nije uradila, ništa što nije mogla i prije godinu. Birači su samo dobili odgovor lidera vodećih opozicionih stranaka da nijedan od njih neće poslije izbora kolaborirati sa DPS-om, i da će ako budu u prilici napraviti zajedničku vladu. Iako opozicione partije nisu, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, potpisale međusoban sporazum, prvi put se sa njihovih skupova prošle sedmice mogla čuti poruka da je ujedinjena demokratska opozicija kad zbroji glasove jača od Demokratske partije socijalista.
O tome da li treba ući u NATO i partije unutar obje opozicione koalicije imaju različit stav. Zato je bitno što su Demokratski front, Ključ i Demokrate izašle sa istim stavom o načinu odlučivanja o ulasku u NATO. Referendum je prihvatljiv za sve. Odgovor da to nije najvažnije, da su na dnevnom redu neka za nas druga, značajnija pitanja, ličio bi na izbjegavanje odgovora.
Čak i tako mali, nedovršeni koraci opozicije omogućili su da se drugačije počne računati vrijeme. Prošireno je polje njenog djelovanja u kampanji. Ako lideri opozicije ne naprave neku odrtu glupost, do nedjelje će rasti probuđeni optimizam građana da mogu osvojiti pravo na smjenjivost vlasti. Ishod je neizvjestan. To nije malo. Mnogo puta su glasači opozicije izlazili na izbore, znajući da će ih izgubiti. Samo svijest građana o vlastitom značenju 16. oktobar može učiniti istorijskim danom.
Režimske intelektualne štitonoše godinama su potezale svoj omiljeni izgovor: ne bi oni revno služili Đukanoviću, nego nemaju alternative. Dan za danom, bolje se vidi: ova i ovakva opozicija,nebrojeno puta s pravom kritikovana, ima nesrazmjerno veći kadrovski kapacitet da napravi kompententniju vladu nego DPS i sateliti. Đukanović nema tim, sam je samcit, okružen vlastitim djelom. Partija bez ideologije, ostala je i bez ideologa. Bez graditelja igre. Niko tamo na bini uz Đukanovića i ne glumi da pokriva mjesto gdje je nekad bio Svetozar Marović. Tamo je rupa. Koja se ceri.
Nikad se, ni u životu ni u politici, ne radi samo o riječima, kontekst je ono što svemu daje značenje. Evo, SDP uglavnom koristi istu onu domoljubivu retoriku kao i tokom ranijih kampanja. Ali, SDP, sa sve Rankovom desnicom na grudima, kao dio opozicione lepeze nije isto što SDP kao Đukanovićev hizmećar. Druge posljedice izaziva, druge puteve otvara.
Posebno je važno da se u samoj završnici stiša priča u opozicionim redovima, o kadrovskom rasporedu u eventualnoj budućoj vladi. Kad dogovor nije postignut na vrijeme, nakon strpljivih pregovora, sad bi osjetljivo kadrovanje oduzimalo energiju i gušilo kampanju. To se, ako bude prilike, može odraditi i poslije
U spremnost DPS-a da svim raspoloživim oruđima zadrži kontrolu nad voljom većine u Crnoj Gori, nije red sumnjati. Na raspolaganju su im mnoge ponude koje se ne odbijaju, kojima će pokucati na vrata onima koje su učinili zavisnicima od milosti. Ne treba ni pomisliti da su opozicioni predstavnici u Vladi izbornog povjerenja zauzdali stoglavu aždaju čuvara režimske moći. To se ne bi dalo razminirati ni da je DPS tih nekoliko mjeseci bio vanparlamentarna stranka.
Opozicija nema armije vatrenih pobornika koji joj bespogovorno vjeruju. To nije loše. Ne biramo u nedjelju nove gospodare za narednih dvadeset sedam godina. Ljudi koji će glasati za opoziciju sa zdravom dozom sumnje, najaviće da će umjeti da traže odgovornost i od novih vlasti. Odlazak DPS-a više od svega bila bi pobjeda birača u bitci za samopoštovanje.
Naredne sedmice svakako pada jedan istorijski datum. Dosjećate se: 19. oktobar, dan kad je 1990, nastao Monitor. Sve ove godine oni su bili moć, bahata razuzdana, mi glas onih koje su htjeli da ušutkaju i ponize. Oni su imali sve, mi smo kroz pramenove tame morali sebi i drugima osvjetljavati put. Šta god donesu izbori, obećanje važi: trajaćemo duže od njih. Naravno i stati na crtu svakoj budućoj vlasti. I svakom silniku.
.
Esad KOČAN