Privodi se kraju četvrti Program stručnog osposobljavanja u koji je uključeno 3.518 visokoškolaca i predviđeno ulaganje od 8,5 miliona eura. Program je počeo 2012/2013. i do danas ga je pohađalo 14.500 akademaca. Dosad je na finansiranje utrošeno oko 27 miliona eura. Cilj programa bio je da visokoškolci, tokom devet mjeseci, steknu znanja, vještine i kompetencije za samostalno obavljanje posla, a poslodavci da prepoznaju i angažuju dobar kadar.
Da u praksi nije baš tako, ukazuju akademci koji se trenutno nalaze u tom programu, ili su ga završili, ali i podaci Unije slobodnih sindikata koja je imala pune ruke posla zbog žalbi stažista.
U jednom privatnom podgoričkom hotelu, učesnica programa stručnog osposobljavanja „drži smjenu”. Kolege, stalno zaposlenog koji bi je uputio u posao i pomogao joj – nema. Poslije nekoliko uputstava dato joj je da se snalazi sama. U sličnoj situaciji nalaze se mnogi učesnici programa. Nerijetko, kažu neki od njih, u firmama u koje dospiju nema stalno zaposlenih, osim vlasnika i njegove porodice kojima se uplaćuje staž, te da se „radnici” u ovim firmama smjenjuju na svakih devet mjeseci. Bez poreza, papirologije ili plate. A država ih još i nagrađuje za to.
„Naime, iz ciklusa u ciklus, pojavljivali su se isti poslodavci što je dovelo do opravdane sumnje da određene firme ovaj program vide kao odličnu priliku da dobiju besplatnu, a visokoobrazovanu radnu snagu spremnu i željnu dokazivanja i učenja”, objašnjava nam Ivana Mihajlović, pravna savjetnica u Uniji slobodnih sindikata.
Iz Unije bilježe i druge propuste. Najčešći je da poslodavci koji imaju od troje do pet zaposlenih, preko ovog programa angažuju i do pet stažista, čime je u startu obesmišljena svrha programa s obzirom na to da tako mali broj stalno zaposlenih, pored svog redovnog posla zasigurno nije mogao pružiti adekvatnu obuku angažovanim visokoškolcima. U većini slučajeva visokoškolci nisu imali opredijeljenog mentora koji bi ih pratio i koordinisao njihovo osposobljavanje. Nerijetko se javljao problem smještaja i ,,dogovora” poslodavca i visokoškolca da se ne moraju pojavljivati na radnom mjestu.
Takođe, veliki broj je radio poslove koji nisu povezani s njihovom strukom.
Mnogi visokoškolci ostali su uskraćeni za mogućnost polaganja državnog ispita, jer su bili raspoređeni na radna mjesta koja nisu imala nikakve veze s onim što su studirali. Milan je raspoređen u jednu NVO koju ne želi da imenuje. „Kao profesor sam dopao igrom lutrije i Uprave za kadrove na ovo mjesto. Na ovaj način sam, po svoj prilici, ostao bez mogućnosti da radim u struci, jer nemam iskustvo rada u školi”. Da bi položio državni ispit koji mu omogućuje rad u struci, trebao je biti raspoređen u prosvjeti. Kaže da vjeruje da nije jedini koji se ovako prešao zahvaljujući Upravi za kadrove. Ne misli da je išta naučio. A što se radnog staža tiče, kaže da se nada da će ga snaga i zdravlje poslužiti do duboko u starost, jer na pristojnu penziju sigurno ne može računati.
Ivana je odradila program stručnog usavršavanja u jednom pozorištu. Za svoje iskustvo tokom tih devet mjeseci kaže: „Ništa nisam naučila, ništa mi nije pomoglo, nisam ni morala da dolazim, plata je bila mala, radni staž nisam ni imala”.
U Uniji slobodnih sindikata kažu da kad je riječ o zaradi, iznosi nisu zanemarljivi. Međutim, dužina trajanja samog procesa osposobljavanja dovodi u pitanje i ovaj iznos. Za razliku od klasičnog sistema pripravništva, koji i dalje postoji u našem zakonodavstvu, visokoškolcima na stručnom osposobljavanju ne teče radni staž, ali su zdravstveno osigurani kao nezaposlena lica. Vrijeme provedeno na stručnom osposobljavanju se priznaje isključivo kao uslov za polaganje odgovarajućeg stručnog ispita.
Iz Vladinog biroa za odnose s javnošću, povodom sličnih navoda i žalbi stažista, svojevremeno su isticali da nemaju mogućnost da utiču na to koliko će se poslodavaca prijaviti za program niti koja će radna mjesta prijaviti, te da su poslodavci birali ona zvanja koja su njima u tom trenutku bila potrebna. U izvještaju Vlade iz februara 2014, kaže se da su ,,često velika očekivanja i nerealni zahtjevi visokoškolaca, a izazov je i to što ne postoje kaznene odredbe za neodgovorno ponašanje poslodavaca i korisnika, naročito u fazama prije početka stručnog osposobljavanja”.
,,Akcenat treba staviti i na upisnu politiku, koja treba biti u skladu s potrebama tržišta rada”, kaže se u ovom izvještaju. A kako tržište rada u posljednjih nekoliko godina vapi za uslužnim djelatnostima, poput kuvara i konobara, mogućnost nalaženja adekvatnog poslodavca i pored povećanog broja radnih mjesta za bivše fakultetlije, postaje sve ograničeniji.
Program stručnog usavršavanja, po mišljenju učesnika, najbolje je bio organizovan u državnoj upravi. Slađana koja je stažirala u jednom ministarstvu, smatra da joj je ovaj program bio itekako koristan. Ovo devetomjesečno iskustvo joj je omogućilo da poradi na praksi, stekne određeno iskustvo, kao i da upozna ljude koji se nalaze u njenoj branši, jer „ti kontakti mogu biti korisni u budućnosti”. Koliko zna, nije postojala mogućnost daljeg angažovanja u državnoj upravi, jer „nije bilo slobodnih mjesta”. Primjećuje da je plata mogla biti veća, poput pripravničke; i misli da je jedina slabost to što nisu „upisivali” radni staž, jer on svima znači.
Mihajlović naglašava da do nesporazuma i zloupotreba dolazi jer je Zakon o stručnom osposobljavanju donijet po hitnom postupku, bez učešća socijalnih partnera i zainteresovane javnosti. To je doprinijelo da i njegova primjena bude dovedena u pitanje, posebno u dijelu tumačenja prava i obaveza kako visokoškolaca tako i poslodavaca.
Tako je posebnu dilemu unijela odredba Zakona po kojoj se na sve visokoškolce uključene u ovaj program odnose opšti propisi o radu, iako je propisano da se radi o stručnom osposobljavanju, a ne o radnom odnosu.
Pored toga, propisano je da je nadzor nad primjenom ovog zakona u nadležnosti Inspekcije rada (s obzirom na to da se primjenjuju opšti propisi o radu). Međutim, još na samom početku, Inspekcija rada se oglasila nenadležnom jer nije u pitanju radni odnos.
Stoga ne postoji niti jedna institucija koja se bavi pitanjem poštovanja prava i korisnika i poslodavaca uključenih u sam program.
Ipak, zahvaljujući ovom programu angažman je našlo 4.000 visokoškolaca. Nakon prvog ciklusa na nivou 21 opštine u Crnoj Gori zaposleno je ukupno 1.784 lica, nakon drugog 1.429, nakon trećeg 815.
I mada se propusti, zloupotrebe ili samo nemar ljudi koji bi trebalo da brinu o pravilnom i pravednom sprovođenju Programa, nalaze na svakom koraku, ovj broj nije zanemarljiv. Govore da znanje, slučaj ili sreća da se naiđe na pravog poslodavca ili činovnika koji radi svoj posao, mogu dati rezultate.
A Program mora opstati jer alternative – nema.
Aleksandra DRAGOVIĆ
Stav4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FELJTON3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
OKO NAS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice