Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT SLAVKA VUČIĆEVIĆA, DIREKTORA REGIONALNOG CENTRA POŠTE BAR: Obična radna biografija, neobičnog čovjeka

Objavljeno prije

na

Slavko Vučićević ima 54 godine i živi u Baru, gdje je i rođen. Oženjen je, otac je dvije ćerke. Završio je Pravni fakultet u Podgorici. Položio pravosudni ispit i postao advokat. Prvi posao je dobio u advokatskoj kancelariji Ljuba Bjelojevića. „Radeći u ovoj kancelariji stekao sam sliku društva koja će se kasnije drastično promijeniti”. Čovjek za koga je radio je na godišnjem nivou i do sto klijenata zastupao bez nadoknade. „To je bio visok stepen humanosti, koji sam ja rijetko gdje kasnije sreo”, primjećuje. Taj način rada je oblikovao i našeg sagovornika.

Početkom ’91. Vučićević postaje sekretar radne jedinice PTT–a Bar. Sem što se bavio poslovima vezanim za administraciju, imao je i generalno punomoćje da zastupa ovo preduzeće pred sudom, i to u slučajevima koji će uslijediti nešto kasnije, i iz kojih će kompanija koju je zastupao izaći kao pobjednik.

Kada je počeo sa radom ova organizacija je imala 109 radnika. „Taj period, do odvajanja Telekoma, obilježila su druženja, poštovanje, sinergija, kvalitetan rad, odgovornost”. Vrijeme je nosilo probleme, situacije kojima se trebalo prilagođavati i na koje je trebalo djelovati.

U periodu od ’99. do 2001, pošto se Telekom odvojio od Pošte Crne Gore, dolazi i do spora između ove dvije kompanije. Pošti su nametnute obaveze, za koje je Vučićević dokazao da su nezakonite. „Na taj način je Pošta uštedjela i do 60 hiljada eura na godišnjem nivou”. Ipak značajniji je onaj iz 2005. koji je vođen između Pošte s jedne strane i Uprave za nekretnine i Opštine Bar s druge strane. „Tada je vođen upravni spor, gdje sam kao zastupnik, dokapitalizovao poštu za oko tri miliona eura”. Slučaj koji je njegov prethodnik okarakterisao kao izgubljen, se vodio oko imovine na placu od pet hiljada metara kvadratnih, koji je poslije tri godine vraćen Pošti.

Marta 2015. ovaj čovjek postaje direktor Regionalnog Centra Pošta Bar. Pod njegovom jurisdikcijom se nalazi i Ulcinj.

Sasvim običnu biografiju neobičnom čini činjenica da je ovom čovjeku invalidsko-penziona komisija nedavno utvrdila 85 do 100 odsto invalidnosti. Poslije pada sa motora koji se desio 29. novembra ’94, sanirano je ono što je bilo najočiglednije: slomljena ruka, lice, čašica koljena. „Lom hrskavice između drugog i trećeg pršljena nije ni primjećen”. To će ga učiniti nepokretnim pune tri godine. Odbijaće i porodicu i voljene od sebe. Rođenje jedne, a zatim i druge djevojčice, pokreće ovog čovjeka iz mrtvila i samosažaljenja. Počinje da se bavi advokaturom. Uz pomoć nekoliko drugova koji ga voze i odvoze sa ročišta, drže mu torbu, papire, do trenutka kada je bio sposoban da sve to obavlja sam – prošlo je puno vremena.

Udruženje paraplegičara Bar je formirano radi pomoći osobama sa invaliditetom, kao i radi borbe za prava koja su neophodna da bi ova grupa građana vodila život dostojan čovjeka. Vučićević se odnedavno nalazi i na njenom čelu.

„Osobe sa invaliditetom u Baru su ili prepuštene sebi, ili brizi porodice. Bar je arhitektonski nepistupačan. Jedna pristupna rampa je skoro završena u zgradi Opštine. Do danas nema obilježenih parkinga za vozila osoba sa invaliditetom. Bar je prva opština koja je donijela Zakon o socijalnom stanovanju, ali još nijedan stan nije gotov”. Osmišljavaju se strategije i donose akta i to sve samo deklarativno”, rezignirano primjećuje predsjednik ovog Udruženja Slavko Vučićević.

Zato u Udruženju, koje broji 72 člana, pomažu oko invalidnine, prava na njegu, kupovine aparata za domaćinstvo, vaučera za kupovinu u supermarketima. Ovo udruženje ne čine samo ljudi koji su socijalno ugroženi. Ima uspješnih preduzetnika, intelektualaca, zanatlija, sposobnih pojedinaca i žele da to stave u prvi plan, kako ljudi u Opštini, ne bi mislili o njima kao onima koji „vazda nešto traže”. Žele samo ono što je zakonom definisano. Žele mobilnost, kao i da postanu aktivni članovi zajednice.

Trenutno su aktivni na dva projekta. Ova NVO ima odličnu saradnju sa Caritasom Barske nadbiskupije. Sa njima realizuju Ipa projekat prekogranične saradnje. Nosilac je Caritas, a Udruženje paraplegičara Bar je partner.

Option projekat, na kome radi naš sagovornik, podrazumijeva usklađenost pravne regulative sa Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom – tj. propisa koji se tiču prava osoba sa invaliditetom sa posebnim osvrtom na Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Taj zakon se primjenjuje, ali imaju niz primjedbi. Jedna od glavnh je funkcionisanje fonda. Sredstva koja se ubiraju od posebnog doprinosa, koji uplaćuju poslodavci zbog nezapošljavanja osoba sa invaliditetom – su dostigla iznos od oko 40 miliona eura. Znaju da je oko dva miliona namjenski potrošeno. Znaju da se ta sredstva nalaze u budžetu. Ali kako se raspolaže tim novcem, nije im poznato.

Takođe ovim zakonom je utvrđeno da se iz ovog fonda tj. budžeta, poslodavcu omogući da refundira platu zaposlenog u vrijednosti od 75 posto bruto zarade, ako je zaposleni osoba čija vrsta i stepen invalidnosti premašuju 50 posto. Takodje iz ovog fonda poslodavac može da refundira i platu za asistenta zaposlene osobe sa invaliditetom.

„To me podstaklo da pokrenem sopstvenu kategorizaciju pred invalidsko-penzijskom komisijom u Baru. Sada mi je utvrđena invalidnost od 85 posto. Upravo je Pošta Crne Gore zbog toga podnijela zahtjev za subvencioniranje moje zarade. Ta prava je definisao ovaj zakon koji smo maloprije spomenuli.”

Drugi projekat, pod nazivom Uklonimo barijere, razvijajmo svoje potencijale se fokusira na održavanje radionica i edukaciju u izradi suvenira pomoću plastelina, gline, keramike, tehnikom dekupaža. Pošto polaznici često imaju problema sa ograničenom pokretljivošću, ove vrste djelatnosti se mogu obavljati u kućnom okruženju, tamo gdje će se oni osjećati udobno. Na taj način jedan broj članova je uspio da se probije na tržište i postane prepoznat.

Sa udruženjima paraplegičara iz Podgorice i Kotora su uložili napore da se naprave karte i vodiči, koje će omogućiti osobama sa invaliditetom da vide gdje mogu boraviti i kretati se bez prepreka. Bilo je potrebno ukazati na pristupačnost svih objekata u Crnoj Gori. Udruženje paraplegičara Kotor je to uradilo na lokalnom nivou.

Ova organizacija vrši pritisak i na JP Morsko dobro kako bi prilagodili prilaze plažama, ali i inventar ovoj grupi građana. No za to slabo da ima sluha. Napravili su i spot u kome pitaju Morsko dobro za čije dobro. „Za nas imaju odgovore koji nemaju nikakvu težinu”. Akcenat je stavljen i na činjenicu da osobe sa invaliditetom nisu prepoznate kao osobe kojima je potrebno banjsko liječenje i to treba promijeniti.

Vučićević samatra da bi Opština trebala da sprovede prilagođavanje javnih preduzeća u njenoj nadležnosti, omogući beneficije, smanji komunalije, oslobodi od plaćanja nekih taksi, zahtjeva. Mogla bi i da osmisli socijalne programe. „Konačno da počne s primjenom Zakona o socijalnom stanovanju”.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo