O planetarnoj tragediji Srebrenice snimljene su do danas brojne filmske, televizijske, radijske i ine reportaže, nadahnuti i manje nadahnuti, komemorativni i manje komemorativni zapisi, ali dokumentarni film Srebrenica – izdani grad, autora Ole Flyum i Davida Hebditcha, koji kruži posljednjih godina ne samo Bosnom i Hercegovinom, već i regionom, zaslužuje ozbiljniju pozornost, prije svega u kontekstu njegovog evidentnog zloupotrebljavanja u svrhu negiranja temeljnih činjenica o genocidnom karakteru dejstava u Srebrenici, o karakteru žrtava i žrtvovanju jednog grada, a onda posebno zbog autora i sudionika u ovom doslovno sramnom sineastičkom čudu.
Od prvih tonova glazbe koja je potpuno neodgovarajuća za tragičku i lamentoznu atmosferu koju mora određivati neviđen pokolj nesrpskog stanovništva u Srebrenici, preko falsificiranih svjedočenja osoba, za koje se vidi unutar svakog kadra ovoga filma da su ili instruirani šta će govoriti, ili govore potpuno naučene rečenice bez ikakve prirodnosti, što dokumentarna suština filma ne dopušta, do jasne tendencioznost autora i voditelja kroz film, koji u prividno ležernoj formi izriču toliku količinu lažnih iskaza, drugi dio filma gledatelju koji ima imalo etosa u sebi je gotovo nemoguće gledati. Film je napravljen da izokrene činjenice, da istinu stavi u drugi plan, a da dejstva srbočetničkog agresora do te mjere stavi u kontekst pozitivnosti i neskrivenom navijačkom energijom pokuša promijeniti karakter tragičnih događaja u Srebrenici.
Posebno je tragikomičan lik bh. novinara koji vodi istraživačku pustolovinu kroz srebreničku tragediju. Taj novinar, koji ni ne zaslužuje da mu se pomene ime, otvoreno se stavio u funkciju potiranja činjenica o fašistoidnoj, genocidnoj akciji i nestanku hiljada nevinih bosanskih muslimana u Srebrenici.
Ocjenjivati ovaj film estetskim kriterijima besmisleno je. On nije niti pravljen iz razloga estetike. To je najgori oblik instrumentalizacije novinarskog posla, koji je za trenutak donio apsolutni trjumf laži nad istinom…
Sigurno je jedno: autori ovoga filma bogato su nadahnuti srbočetničkom ideologijom, a nagrađeni i finansirani iz centara fašističke moći izvan Bosne i Hercegovine.
Posebno je sramna činjenica da se neuvjerljivim prizorima i još neuvjerljivijim takozvanim svjedočenjima i iskazima preživjelih obmanjuje gledateljstvo šireg regiona, posebno u zemljama čije su vojne i paravojne formacije imale protagonističku ulogu u masakriranju najbolje i najpotentnije populacije ovoga nesretnog bh. grada.
Trudeći se da budu na nivou zadatka koji su im dale obavještajne službe država agresora na Bosnu i Hercegovinu, i redatelj i novinar u ovom filmu iznevjeravaju tri komponente potrebne za etičku vertikalu svakog dokumentarnog sineastičkog ostvarenja. To su: istina, pravednost u odnosu prema snimljenom materijalu i konačno, objektivnost, koja podrazumijeva da se čuju i vide istine, a ne frizirani, lažni iskazi, posebno ne naivno snimljeni i do kraja iskonstruirani snimci koji nemaju nikakvu autentičnost i koji pokazuju da su autori filma bili bogato logisticirani od strane vojnih struktura agresora, jer je film napravljen tako da svakom profesionalcu pokazuje količinu laži kojom je ne samo pravljen, nego u postprodukciji obogaćivan.
Ovo je najasramnije svjedočenje o genocidu u Srebrenici! Ovo nedjelo nečasnih ljudi, kojima je profesija na posljednjem mjestu, a ideologija trijumfira iz svakog njihovog gesta, u svakoj demokratski kapacitiranoj državi bilo bi zabranjeno, a dvojicom autora, novinarom i redateljem, trebali bi se što hitnije pozabaviti istražni i sudski organi, prije svega Bosne i Hercegovine, ali i država u kojima se pod auspicijom tamošnje politike ovaj sramni film podmeće kao jedino svjedočanstvo šta se zapravo zbilo u Srebrenici.
U Srebrenici se desio planetarni zločin genocida. O tome postoje brojni audio-video i drugi dokazi, na čijem temelju su, kao i na iskazima brojnih tragičnih svjedoka srebreničkog užasa, donesene relevantne sudske presude Haaškog tribunala za genocid. I sam Haaški tribunal morao bi reagirati na ovaj film, jer on negira i presude ovog tribunala.
Ali, začuđuje šutnja novinarskih udruženja u Bosni i Hercegovini, a ćutanje glavnog tužioca Tužilaštva BiH, Gorana Salihovića, kada je u pitanju ovaj film, je zapanjujuća. On je bio prvi pozvan da hitno zabrani prikazivanje ovog filma u Bosni i Hercegovini.
Nažalost, znam da se poput kukavičijeg jajeta ovo ostvarenje podmeće i građanima Crne Gore kao istina (???) o genocidu u Srebrenici. Mislim da bi s obzirom na poznate odluke Haaškog tribunala, ovaj uradak u toj državi trebao biti na stubu srama.
Želim vjerovati da su građani Crne Gore ipak postali imuni na bezbroj puta u javnosti viđen pokušaj realizacije Gebelsove teorije da deset puta ponovljena laž postaje istina, te da će ovaj uradak završiti na smetljištu istorije, kojem i pripada.
Gradimir GOJER
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice