Povežite se sa nama

OKO NAS

GRADSKI PREVOZ U GLAVNOM GRADU: Dobro je dok se kotrlja

Objavljeno prije

na

Za javni prevoz bismo mogli reći da je ogledalo opšteg stanja u društvu – ekonomije, kulture i napretka. Podgorički autobusi stari su i do 40 godina. Nemoguće je naći tačku koja nije prepuna bakterija: na često pocijepanim sjedištima se nalazi debeli sloj prljavštine, po podu su otpaci, a klima naravno – ne postoji.

Još 2010. godine slovenačka firma Omega konsult izabrana je za najboljeg ponuđača na tenderu za izradu studije dugoročnog razvoja javnog gradskog i prigradskog saobraćaja u Podgorici. Za tričavih 150 hiljada eura, oni su odradili posao za koji iz Glavnog grada odnedavno tvrde da je beskoristan. A đe su naše pare završile, to nijesu rekli.

Prošle godine, za izradu nove studije čekali smo novac (sada 300 hiljada eura) od Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj. Tada je rečeno da se problemi gradskog prevoza talože već desetak godina, kao i da red vožnje nije promijenjen još od 2004. godine, iako je stanovništvo Podgorice uvećano za 30 hiljada ljudi. Iz beskorisne studije vrijedne 150 hiljada eura iskoristiće, kažu, samo poneke podatke.

Korisnici javnog prevoza smatraju da bi Glavni grad morao da obezbijedi bolje svojim građanima, jer se trenutno ne radi samo o komforu, nego i o bezbjednosti – pojedini autobusi se jedva i kotrljaju.

Sagovornica sa kojom smo razgovarali prilikom vožnje linijom 6, kaže da je preko deceniju korisnik gradskog prevoza, jer živi u jednom od udaljenijih podgoričkih naselja. Ona smatra da gradski prevoz namjerno ostavljen da propada, i da godinama samo nazaduje. „Kada sam krenula u srednju školu gradski prevoz je za mene postao nužno zlo. Za ovoliko godina korištenja, nikada nijesam primijetila ulaganja u autobuse kojima se vozim svakodnevno”, ističe.

Ona nije zadovoljna ni cijenom karte (0,7 eura) kada uzme u obzir uslove u kojima putuje, iako je to i dalje najjeftiniji način da stigne na odredište. „Nijesam zadovoljna, jer nijedna najosnovnija stavka nije zadovoljena – klime ne postoje ili ne rade, autobusi su pretrpani i zbog zagušljivosti su u ljetnjem periodu često otvorena vrata tokom vožnje, što ugrožava sigurnost putnika. Ne vodi se računa ni o higijeni, smeća ponekad ima i u gomilama”. Naša sagovornica posebno skreće pažnju na problem sa klimama: ljeti je neizdrživo vruće, a zimi je hladno kao da ste napolju. Dakle, za normalno korištenje podgoričkog gradskog prevoza potrebni su idealni vremenski uslovi.

Međutim, nije baš sve negativno. Česti korisnici kao jedinu pohvalu navode da prevoz uglavnom dolazi na vrijeme, a kada se ne pojavi, to znači da se negdje pokvario, jer je star i neispravan. Nije do vozača.

Tek prije dvije godine su postavljene mape gradskog prevoza i na stajalištima označene linije koje tuda prolaze. Čak i nakon tog napretka, sve je i dalje previše konfuzno da bi ga neko ko nije iz Podgorice mogao shvatiti i normalno koristiti. Tada je planirano uvođenje strogih kriterijuma za sve prevoznike koji budu učestvovali u javnom gradskom i prigradskom prevozu – između ostalog, da vozila neće smjeti biti starija od pet godina ili bez klimatizacije. Dobro je to.

Drugi sagovornik, višedecenijski korisnik gradskog prevoza, smatra da je javni prevoz podjednaka obaveza grada i društva: „Higijena je u autobusima očajna, ali zbog toga ne treba kriviti samo prevoznike, već i građane, koji ne vode računa da autobus makar ostave u stanju u kojem su ga našli. Konstantno se ostavljaju karte na sjedištima, a nerijetko je i potpisivanje markerima ili korištenje cigareta. Zatim, na većini čekališta su bile postavljene mape gradskog saobraćaja, ali je veliki broj uništen od strane vandala. To je još jedan u nizu dokaza da Podgorica nije zrela za kvalitetniji i uređeniji javni saobraćaj”.

On smatra da je usluga za cijenu adekvatna, ali ne i da je na nivou gradskog saobraćaja glavnog grada jedne evropske države. „Autobusi mahom dolaze na vrijeme, ali se zbog starosti voznog parka često kvare. Međutim, zamjene se vrlo brzo pronađu, pa to i ne predstavlja neki problem”, kaže.

On kao rješenje ne vidi isključivo investiciju Opštine: „ Smatram da bi pored finansijkih ulaganja trebalo popularizovati javni prevoz, značajno poboljšati uslove i pojačati kontrolu. Samo odgovorno društvo zaslužuje kvalitetne javne sadržaje”.

Vozni park javnog transporta nije kvalitetno obnovljen već decenijama, a problemi koji su sve učestaliji do izražaja najviše dolaze ljeti – higijena se ne održava, klime ne rade, čak se i kombi koji drži prevoznik BLT nedavno zapalio na sred Moskovske ulice. Obnavljanje je hitno potrebno, ili ćemo ubrzo ostati bez gradskog prevoza.

Filip Đ. KOVAČEVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo