Radovan i Tijana Šćepanović godinama vode tešku i hrabru bitku liječenja svoje osmogodišnje ćerke Jelene. Po tom su slični mnogim drugim parovima sa djecom, koja imaju ozbiljne zdravstvene teškoće. Međutim, kako kažu, njihova priča je drugačija, jer su osjetili nesebičnu podršku i razumijevanje okruženja. Zbog toga ono što Šćepanovići pričaju novinarima ohrabruje i govori u prilog činjenici da humanost i briga o drugima još živi u Kolašinu.
Jelena, odlična učenica OŠ Risto Manojlović, boluje od kongenitalne distrofije mišića. Nekoliko minulih godina vezana je za kolica, a njeno liječenje iziskuje novčana sredstva, koja daleko prevazilaze primanja njenog oca policajca i skromne prihode koje Šćepanovići ostvaruju na imanju u selu Skrbuša. Od države djevojčica dobija i skromau nadoknadu za tuđu njegu i pomoć, ali nije uspjela da ostvari primanje po osnovu lične invalidnine. Ljekarska komisija Ministarstva rada i socijalnog staranja procijenila je da joj to ne pripada. Do sada je imala nekoliko operacija na stopalima, a trenutno se u vezi s njenom bolešću rade i složene molekularno-genetičke analize u laboratorijama u inostranstvu. U narednom perodu, kažu roditelji, vjerovatno slijedi i biopsija mišića.
,,Mnogo toga o bolesti moje ćerke nepoznanica je i ljekarima i zbog toga su potrebne dodatne analize u referentnim laboratorijama u Engleskoj. Iza nas su teške godine borbe da se Jelenino stanje bar ne pogoršava, ali i utvrdi prava dijagnoza. Svakom ko ima dijete sa sličnim zdravstvenim teškoćama, jasno je koliko to iziskuje novca, truda i vremena. Takođe, nije teško izračunati koliko je s djetetom u Jeleninom stanju zbog liječenja potrebno do Beograda i natrag”, priča Tijana.
I sama je, u vrijeme dok se borila za napredak svoje ćerke, oboljela od multiple skleroze, ali uprkos tome, nije posustajala i rodila je i drugo dijete. Istovremeno i Tijana i Radovan, uporedo sa svojim poslom, redovno su obavljali sve fizikalne vježbe sa ćerkom. Nikada od drugih nijesu tražili pomoć, svoju borbu vodili su sami, jer su, kažu, smatrali da tako i treba. Sve minule godine nijesu željeli da svojom teškom životnom pričom opterećuju druge.
,,Svjesni smo koliko i naši sugrađani imaju problema, kako se u Kolašinu živi, pa se nijesmo direktno obraćali nikom za pomoć. Svoje bitke vodili smo sami i u granicama svojih moći. A onda je podrška stigla spontano i na način koji nas je ostavio bez riječi, ohrabrio i pokazao da nijesmo sami i da možemo računati na razumijevanje svojih sugrađana. Prizanjem, u početku smo bili iznenađeni, u čudu, jer ni slutili nijsmo da ima toliko ljudi koji dobro znaju koliko nam je teško, a da to nikad nijesmo rekli”, kaže Radovan.
Ne želeći da ijednog trenutka, kako objašnjava, njegovu priču ljudi podvedu pod patetiku, o Jeleninoj bolesti nijesu pričali novinarima, iako su im to bližnji savjetovali. Razgovor za Monitor, kaže Jelenin otac, samo je način da se skrene pažnja na organizovana humana djela sugrađana, koji su obezbijedili novac za naredne korake u liječenju djevojčice, a roditelje riješili bar na kratko brige. Zbog svega toga, Šćepanovići kažu da se osjećaju kao da su ,,dobili krila” i novu energiju da još odlučnije, upornije i hrabrije krenu u nove izazove koje podrazumijeva dijagnoza njihove ćerke.
Radovan je oduševljen i podrškom kolega i nadređenih u kolašinskom Odjeljenju bezbjednosti, gdje je zaposlen. Nakon što su upoznati sa svim segmentima Jelenine bolesti, kako kažu, i u kolašinskom Domu zdravlja su pomagali. Mnogo čine i u lokalnoj NVO koja okuplja roditelje djece i omladine s teškoćama u razvoju, pod vođstvom Ane Danilović. Ipak, najviše su dirnuti samoincijativnim neformalnim akcijama Kolašinaca, kojima je u nekoliko navrata prikupljan novac pod sloganom Za Jelenu.
Učenici osnovnih škola Risto Manojlović, Vojin Čepić iz Dragovića Polja, Radoslav Jagoš Vešović i Međuriječje, a pridružili su im se i oni stariji iz Gimanzije Braća Selić ali i djeca vrtića Sestre Radović, takođe su bili učesnici hunamnitarne akcije za svoju školsku drugaricu. U maju su vrijedno radili i napravili na desetine suvenira, vezanih za crnogorsku tadiciju, a zatim ih i ponudili sugrađanima na prodaju. Sav prihod usmjerili su na žiro-račun za Jelenino liječenje.
Minule sedmice samoorganizovali su se i navijači FK Partizana iz Kolašina, ali i Fondacija Boško Božović, pa je održan turnir malog fudbala, a sve donacije su, takođe, namijenjene Jeleninom liječenju.
Na memorijalnom humanitarnom turniru Boško Božović, pod sloganom Igrajmo za Jelenu, prikupljeno je 1.900 eura. Učestvovale su 22 ekipe iz Kolašina, ali i iz Podgorice, Nikšića i Mojkovca. Novac za liječenje male Jelene prikupljen je od privrednih subjekata, individualnih uplata i ekipa učesnika.
,,Osim humanitarnog karaktera, ova akcija je značajna i zbog toga što je okupila grupu mladih ljudi iz Kolašina koji su svojim primjerom pokazali da je moguće ujediniti se oko dobrih stvari i pokrenuti ih na bolje”, kažu organizatori.
Proslavljeni košarkaš Vlado Šćepanović, takođe, pojavio se na turniru, upoznao s Jelenom i ohrabrio je za borbu koja joj predstoji. Jelena kaže da su ti momenti kada je osjetila koliko njeni sugrađani brinu o njoj vrlo dragocjeni i da ih nikada neće zaboraviti. Njeni roditlji, takođe. Sada , kažu, sve postaje lakše, a teškoće izgledaju savladive.
,,Velika je stvar kada vam neko pomogne a da mu to nijeste ni tražili. Nikog od tih ljudi ne poznajemo, a riječ je o mladićima koji su saznali za Jelenin problem i našli načina da pomognu. Nije samo to ohrabrenje za nas, već i za cijelu sredinu. Zaplakao sam i kada me je direktor osnovne škole Zoran Rakočević uručio novac prikupljen od prodaje suvenira. U Kolašinu postoje humani ljudi, altruisti, koji ne žale truda i vremena da urade dobro djelo za druge. Volio bih kada bi se ovakve akcije nastavile i za pomoć nekim drugim porodicama, kojima je to potrebno. Da to postane navika”, kaže Radovan.
Jelena podsjeća koliko je podrške dobila i od svojih drugova i drugarica iz razreda i učiteljice Seke Medenice. Tvrdi da joj oni olakšavaju svaki dan u školi i čine da se ne osjeća drugačijom od ostalih. Oni su, kaže, i razlog zbog kojeg se raduje svakom školskom danu, iako do škole iz sela udaljenog šest kilometara, naročito zimi, ponekad teško stiže.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ