Nije da to nijesmo znali, ali je ipak odjeknulo (ili zazvečalo) kada je premijer, prošle nedjelje, obznanio kako su mu prihvatljivi zahtjevi za izmjenu Zakona o radu da bi se – još jednom – smanjila prava radnika a poslodavcima olakšalo davanje otkaza.
Milo Đukanović je najavio da će se lično založiti za ukidanje disciplinskog postupka – kako bi poslodavac brže i lakše mogao dati otkaz nepoželjnom radniku; produženje perioda u kome zapošljeni može (mora) raditi sa ugovorom na određeno vrijeme i to najčešće iznajmljen na lizing od neke agencije za posredovanje; brisanje norme po kojoj potraživanja iz radnog prava (plate, doprinosi…) ne mogu zastariti; pooštravanje propisa koji se odnose na korišćenje bolovanja…
U istom paketu premijer, i sam poslodavac i (su)vlasnik nekoliko firmi, najavljuje da će Vlada plaćati značajan dio kamate investitorima koji budu gradili luksuzne hotele. Taj trošak će snositi poreski obveznici, a među njima i isti oni radnici kojima Đukanović namjerava (još jednom) srezati prava iz radnog odnosa.
Tražeći izgovor za ekonomske rezultate njegove Vlade, Đukanović se pozvao na crnogorsku „vjekovnu zaostalost u odnosu na razvijene zemlje EU”. Ta zaostalost ne predstavlja prepreku kada građanima Crne Gore treba skresati radna, tačnije osnovna ljudska prava.
Nije ovo prvi put da premijer na ovu temu ovako govori. Nije, vjerovatno, ni poslednji – ukoliko se ne obistine najave o njegovom relativno skorom (još jednom) povlačenju iz ovdašnjeg političkog života.
„Države Zapadnog Balkana treba da odustanu od kopiranja politika država blagostanja”, poručio nam je Đukanović u novembru ’13-e. Iz Beča. „Visoki destimulativni porezi, neodrživi penzijski i socijalni sistemi, rigidno tržište rada, preglomazna i birokratizovana administracija, poput teških okova ograničavaju konkurentnost i rast”, kitio je Đukanović (ne)pogledujući na svoj ručni sat Breguet Tourbillon vrijedan, kažu, 106 hiljada eura. (Toliko zapošljeni u Crnoj Gori sa prosječnom platom zaradi za 18 godina i četiri mjeseca).
,,Želimo da dokažemo da u Crnoj Gori biznis barijere nijesu rješenja iz važećeg Zakona o radu, već nepostupanje institucija sistema, izraženi mito i korupcija i nedostatak vladavine prava”, odgovorili su Đukanoviću predstavnici Unije samostalnih sindikata, naglašavajući da je položaj crnogorskih radnika dovoljno loš i po već važećim propisima. Podsjetili su ga da su, prije godinu, sa Vladom potpisali Sporazum o Programu dostojanstvenog rada 2015-2017.
Pošto ova vlast voli da se pohvali samoproglašenim liderstvom na prostoru Zapadnog Balkana, a više od svege da svoje reformske domete uporedi sa susjednom Srbijom, evo jednog regionalnog primjera koji bi, onima koji to možda još ne vide mogao pokazati makar smjer u kome nas vodi iskazani tržišni fundamentalizam vladajućih crnogorskih socijalista.
Srbija nedjeljama bruji o zlostavljanju radnika u južnokorejskoj fabrici električnih kablova Jura u Leskovcu. Tako sazanjemo da u Juri rade po 12 sati bez prava na pauzu za odlazak u toalet zbog čega moraju da nose pelene za odrasle, da se disciplina u fabrici održava metalnim palicama, žene seksualno zlostavljaju, plate smanjuju ako se ne dostigne visoka norma ili odbije (ne izdrži) prekovremeni rad. Podrazumijeva se, u Juri je zabranjeno sindikalno organizovanje.
Novinar BIRN-a Saša Dragojlo, tim povodom, skicira foto-robot poželjnog radnika na kapitalističkoj periferiji: „Fleksibilni kao automobilski kablovi, jeftini kako izborni glasovi, ucijenjeni kao koalicioni partneri”. Prepoznajete li nas u toj priči?
Da li je odlazak na posao sa pelenama za odrasle perspektiva i crnogorskih radnika? Na to sluti. Makar dok Vlada u ovoj zemlji kao jedine privredne potencijale promoviše prirodna bogatstva i radnu snagu, osiromašenu, jeftinu, trpeljivu, nesolidarnu.
Sa tim se možemo pomiriti. Ili se – pobuniti. Nepristajanje na nasilje vladajuće manjine je patriotski gest. Konstantno unižavanje radnika i njihovih prava, dugoročno vodi ovu zemlju u haos.
Zoran RADULOVIĆ