Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC: Od sebe ni najmanje ne očekujem uspjeh

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakvi su utisci sa prošlonedjeljne promocije knjige kratkih priča ,,Feb je čekao olovku” u Podgorici? A kakvi sa prethodnih promocija po crnogorskim gradovima?
MANDIĆ: Na tim promocijama nedovoljno uspijevam da predstavim knjigu. Ponekad zapadam u digresije u kojima gubim poentu. Moja govorna kultura takođe pokazuje ograničenja, čini mi se da olako skliznem u kolokvijalni govor.

Uzevši sve u obzir, zadovoljan sam. Nisam vaška koja propagira politiku, nego ljudsko biće koje drugi ljudi slušaju dok priča o umjetnosti.

A motiv je i da se pospješi prodaja knjige.

MONITOR: Na podgoričkoj promociji dosta ste pričali o teškoćama i izazovima književnog stvaranja. Da li su spisateljske dileme, koje muče i lika sa naslovnice Feba, manje ili veće?
MANDIĆ: To je jedan mit koji sam iskoristio, mit iznikao iz činjenice da se svaki čovjek muči. Kao što sam odabrao tog književnog Sizifa, mogao sam pisati o epifaniji stvaranja. Ili sam mogao naglasiti da je čovjek ovca koja bleji a nema pojma o čemu.

Moja knjiga jeste izašla iz duhovne borbe, ali koja nije? Nisam ponosan na to cmizdrenje nad godinama potrage za književnim izrazom, ali stvarno je tako bilo. Kako god, mogu da završim sa tom pričom upravo sada, jer to je naracija koju sam odabrao da bi me publika shvatila ozbiljno, a ne kao neku preispoljnu budalu koja debituje sa 37 godina. Dakle, logično je da sam morao objasniti – đe sam bio do sada. Eto, bio sam u nemogućnosti.

MONITOR: Vaša knjiga se sastoji od 15 priča. Pratimo sudbine i značajne događaje u životima galerije likova, od dječaka do žene borca NOB-a koja život završava na sigurnom, u ludnici, dok tenkovi gmižu ulicama. Kulise priča se mijenjaju od Amerike do crnogorskih gradova. Kako biste opisali svoj književni prvijenac?
MANDIĆ: Da opišem knjigu… To je knjiga sa likovnim rješenjem Siniše Radulovića na koricama. U bjelini su postavljena dva kreveta, jedan ispod drugog. Pročelja su poravnana po vertikali, kao kod spojenih blizanačkih krevetaca. Kad se zagledaš vidiš da tu postoji jedna optička varka i da čelo, uslovno rečeno donjeg kreveta, stoji u liniji sa suprotnim krajem gornjeg. Kao da se kreveti mimoilaze.

Valjda su i likovi u knjizi istovremeno vezani, ali se razilaze u svojim samoćama i opsesijama.

MONITOR: Koliko je kolumna u Vijestima, Očajni domaćin, pomogla u promociji, a koliko odmogla u smislu očekivanja čitalaca, s obzirom na to da se radi o sasvim drukčijoj vrsti teksta i tema?
MANDIĆ: Kolumna je zadatak, pisanje je poziv, ne bih tu unosio bespotrebnu zbrku. Očekivanja pametnog čovjeka uvijek su loša. Kad iznevjeriš očekivanja, ljudi te mogu stvarno čuti. Zvuči kao floskula zato što jeste floskula. Bit novinske konverzacije sveo se na floskulu. Zato ljudi rado čitaju kolumne. Dobra okolnost je što zbog kolumni čitaju i knjige koje objave kolumnisti.

MONITOR: Svake nedjelje u kolumni dajete mišljenje o aktuelnim dešavanjima. U knjizi osim jedne priče i par pasaža o junacima našeg doba – IT stučnjacima i NVO aktivistima, nema pomena o aktuelnim dilemama. Svjesno ste izbjegli angažovanost?
MANDIĆ: Zamislite pisca koji je nesvjesno izbjegao angažovanost. Koliko je samo šarmantan taj čovjek. Pitanjem ste mi nesvjesno dali ideju kako da ubuduće odgovaram na isto pitanje. Dakle odgovor glasi – nesvjesno sam izbjegao angažovanost.

Koga briga za angažovanost, ako je priča plemenita, skupa, neobična. Ko hoće da se angažuje neka živi. Ko hoće da piše neka proširi ideju života za jedan novi stepen smisla, neka se usprotivi svođenju svega na marketing i politički program. Život je valjda mnogo više, ali to neko mora s vremena na vrijeme da napiše.

U mom iskustvu nema nijednog važnog političkog pitanja osim supremacije bijelog čovjeka. Nisam dorastao toj temi, kao što uostalom nisam dorastao nijednoj. Pišem onako kako mi diktira instinkt. Zato mislim da sam angažovan, jer moje pismo možda nije dobro, ali nije ni kontrolisano. Odnosno, organski je kontrolisano.

MONITOR: Očekujete li da se neko u Crnoj Gori kritički osvrne na knjigu?
MANDIĆ: Uloga književne kritike je da isplete mrežu referenci oko djela, kako bi ono postalo vidljivo široj stručnoj javnosti koja će da odredi šta valja i zavređuje priznanja. Pošto u Crnoj Gori kritika sistemski ne postoji, niti je ikad postojala, sve te nagrade ništa ne vrijede. I nagrađeni to znaju.

MONITOR: Da li se otvorila mogućnost da Vaše priče čita publika u regionu i šire?
MANDIĆ: Književni uspjeh danas djeluje skoro nemoguće, zato ga toliko ljudi priželjkuje. Usred političke i ekonomske krize, mnoga djela su zarobljena u državnim granicama, knjige osuđene na anonimnost. Ali to nije strašno, ne mogu svi biti uspješni. Od sebe ni najmanje ne očekujem uspjeh.

MONITOR: Jeste li više ambiciozni kao izdavač, odnosno, suosnivač Žute kornjače?
MANDIĆ: Žuta kornjača, kao i svaka kornjača, brža je od zeca. To je izdavački projekat sa četiri odštampane knjige u dvije godine. Ako mislite da je malo, samo polako. Pakleni plan je da osvojimo naklonost države. Pratićemo brižljivo osmišljeni workflow nad kojim smo se zakleli. Kad plan bude gotov, ostaće pustoš i Žuta kornjača kao jedini korisnik kulturnih fondova, nacionalni književni brend.

Zbaciti CDNK iz sedla državnih dotacija i razbiti knjižarski monopol Nove knjige, DOO. To su nam planovi, i već naveliko lobiramo, pletemo mreže intriga, klanovski se priklanjamo moćnim strukturama koje će san pretvoriti u javu. A onda, pravac sajam knjiga u Lajpcigu!

Tja, valjda, uprkos svemu…

MONITOR: Bliži se godišnjica nezavisnosti. Sumiraju se rezutati. Ima li ih uopšte?
MANDIĆ: Ima dobrih stvari. Prvo, većina je prestala da puca na svadbama. Smanjena je stopa smrtnosti u saobraćaju. Dobili smo američku ambasadu, rusku, britansku, njemačku… Država jeste zgodan aparat, upotrebljiv za male nacije. To što mi ne umijemo da napravimo pravičnu državu, to je druga priča. Ako ćemo da sumiramo deset godina javnog života, moraćemo politički da se izjasnimo. Je li dobro to što se desilo prije deset godina? Tja, valjda jeste, uprkos svemu. Ne mogu ni da zamislim stepen provincijalizacije u slučaju da referendum nije uspio. Jer mi se nekad čini da ispod ovoga ne može, da je Crna Gora fiziološki tupa i daleka samoj sebi, jedna umobolnica sa agresivnim muškarcima koji je vode pravo u kurac.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo