Tek goli zidovi fabričkih hala svjedoče o velikim poduhvatima majstora organizovanog kriminala. Osam godina nakon katastrofalne privatizacije beranske fabrike kože i kožne galanterije Polimka, i nesumnjive pljačke milionski vrijednih mašina i opreme iz ove nekada svjetski poznate kompanije, bivši radnici kao podnosioci krivičnih prijava nijesu dobili odgovor od državnih institucija na pitanje da li ova privatizacija miriše na organizovani kriminal.

Nekadašnji sindikalni lider Dušan Veljić pita kako da se onda vjeruje državnim organima koji pozivaju na borbu protiv korupcije, a pri tome ne postupaju po prijavama građana.

„Oni te pozive upućuju očigledno pod pritiskom Evropske unije. Evo, mi ovim putem obavještavamo predstavnike EU u Crnoj Gori da smo podnijeli prijavu, a da ništa po tom pitanju nije urađeno, odnosno, urađeno je tako što je prijava odbijena”, kaže Veljić.

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS, koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih s kožarskom industrijom.

Industrija kože AD Polimka Berane, pod kojim nazivom se kompanija još uvijek vodi u registru Centralne depozitarne agencije, prodata je više nego bratski, za simboličnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu investicionih ulaganja od milion.

Sve bi to moglo zvučati lijepo, kada se ne bi znalo da su samo dvije glavne mašine za preradu kože, koje su ostale u fabrici bile, kako radnici tvrde, vrijedne dva miliona, a u magacinu milion eura robe na zalihama.

„Te mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Mi sumnjamo da su ih prodali i da su od tih para, u stvari, izmirivali sve obaveze”, kaže Veljić.

Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su na Kosovu, gdje uspješno rade. Bivši radnici Polimke prosto ni danas ne mogu da vjeruju kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i zašto joj je promijenjena djelatnost. Oni pitaju da li je moguće da nije mogao da se nađe kupac koji bi nastavio da radi u toj branši.

Sudbina beranske fabrike papira zapečaćena je prodajom papir mašina, koje su „otputovale” na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine, zatim razmontirane do posljednjeg šarafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija.

Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović tako je doveo do kraja pljačkanje vitalnih mašina i opreme fabrike papira Nova Beranaka, bez kojih nije moguć proces proizvodnje. On je svojevremeno izjavljivao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari za koje „nema razloga da kupe koroziju”.

Poslije mnogih drugih djelova fabričke opreme, koji su već prodati i izneseni iz Crne Gore, koroziju tako više neće kupiti ni najvitalnije komponente nekadašnjeg velikog privrednog sistema i jedine fabrike papira u Crnoj Gori.

„To je bilo jasno već s prodajom i otuđivanjem parnog kotla, a sada je već sasvim izvjesno da ova fabrika u Beranama više nikada neće prodraditi, iako je kroz stečaj privatizovana da bi proces proizvodnje bio ponovo pokrenut. Umjesto toga imaćemo još jedan spomenik tranzicije”, kaže jedan od bivših radnika.

Fabriku papira je 2004. godine kupio kroz stečaj beogradski biznismen pljevaljkog porijekla Radoje Gomilanović, s velikim obećanjima. Kompanija se danas nalazi u bezizlaznoj situaciji a otuđivanjem mašina i opreme stavljena je tačka na ovu pljačku i nadanja u evenutalno ponovno pokretanje proizvodnje.

Ni beranska fabrika za protektiranje guma Gumig nije proradila s novim vlasnicima, nakon privatizacije 2003. godine. Nedugo potom svi radnici su upućeni na biro rada, a iz fabrike je izneseno sve što je vrijedno. Glavne mašine za protektiranje završile su u Podgorici kod jednog privatnika.

„Izvlačeni su čak i bakarni kablovi iz zidova i prodavani kao stari materijal. Od trafostanice u krugu fabrike, koja je bila naše vlasništvo, svojevremeno postavljene i projektovane za još nekoliko pogona, ostala je samo cigla. Sve što je bilo vrijedno iznutra, odnešeno je. Iz hale nije odnešena jedino presa teška pet tona. Vjerovatno nijesu mogli da joj priđu i da je podignu, inače bi i ona završila u starom gvožđu. Nestali su svi rezervni djelovi i tri tone aluminijuma”, prisjećaju se danas neki od radnika.

Nije bez značaja činjenica da se sve to dešavalo u trenutku dok je postojala sudska zabrana otuđivanja imovine, zbog postupka koji su radnici poveli i dobili, potražujući na ime plata oko 220 hiljada eura.

„Policija je znala da se to radi. Sud je znao. Niko nije ništa preduzeo da spriječi pljačkanje. Interesuje nas kako je taj koji je prodavao mogao to da čini pored sudske zabrane. Nosilo se i danju i noću. Očigledno da je imao debelu zaštitu”, pričaju bivši radnici.

Euroturist, na čijem čelu je zvanično bio Borislav Dvoržak iz Berana, i Monte-adria slovenačkog berzanskog mešetara Damjana Hoste, kupili su većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je njena nominalna vrijednost bila preko milion.

Šest nevladih organizacija, među kojima i Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), još prije više godina objavile su izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, dovedene namjerno do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.

U tom izvještaju je istaknuto da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

„Na taj način novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit što je kompanije dovelo do potpunog uništenja. Za to vrijeme državni organi niti su insistirali na sprovođenju obaveza definisanih ugovorima o privatizaciji niti su preduzimali mjere da spriječe otuđivanje imovine”, navedeno je u izvještaju.

U Bijeliom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko, a mašina u tom gradu više nema ni u jednoj drugoj kompaniji, osim u fabrici mineralne vode Rada. Vlasnici andrijevačkog Soko štarka mašine iz ove fabrike prenijeli su u Srbiju. U tom gradiću mašina nema ni u Termoventu niti u Andrimeru. U plavskoj opštini mašine su ponesene iz pogona Titeks iz Murina i Gusinja. Mašina nema u brojnim fabrikama u Rožajama i Pljevljima, Kolašinu i Mojkovcu…

Sasvim je na mjestu konstatacija da je sjever Crne Gore u pogledu industrijalizacije vraćen na početak devetnaestog vijeka. Ostaje zato i dalje aktuelan i otvoren poziv MANS-a i još nekoliko nevladinih organizacija da Državno tušilaštvo utvrdi odgovornost pojedinaca za uništavanje i pljačku. Ostaje i pitanje kako je sva ta oprema iznesena bez problema iz Crne Gore.

Tufik SOFTIĆ