U nedavnom tekstu pod naslovom Zločinački režim, koji je objavio najuticajniji njemački dnevni list FAZ, ruski autor objašnjava kako je u njegovoj domovini jezik ulice dopro do najviših državnih visina i da dominira saopštenjima ruskog Ministarstva spoljnih poslova. ,,Time je ovaj režim ostvario svoje puno stilsko zaokruženje: sastoji se od kriminalaca, ponaša se kriminalno, a i govori uličarski. To je za Rusiju noćna mora, a za Zapad veliko iskušenje”, zaključuje Nikolaj Klimenjuk.
Mi živimo u istoj priči, posebno od 2009. i premijerovog angažovanja spin doktora iz susjedne Srbije. Prvo S.K. a onda i V.B.P. Preko medija koje kontroliše, režim je uspio da javni diskurs spusti na najniži nivo i da time značajno umanji efekat argumentovane polemike ili kritike. Dijalog je onemogućen. Priča je vraćena u 90-te, sa istim protagonistima, samo su sada umjesto spoljnih neprijatelja na tapet stavljeni domaći izdajnici. Oni su pronađeni u nezavisnim medijima i NVO aktivistima. Manje, i u opozicionim liderima.
,,Oni su se 20 godina bavili sa mnom, sada ću se ja baviti njima” – ova rečenica crnogorskog premijera izrečena na jednoj večeri u Sarajevu, krajem 2008. godine nagovijestila je vrijeme koje dolazi. Krenulo je. Istraživački novinari, kritični autori, nezavisni mediji proglašeni su za medijsku mafiju koja sve što radi to čini iz ličnih interesa – zbog bogaćenja ili radi neskrivenih političkih ambicija.
,,Dok laž obiđe svijet, istina tek obuva ciple”, zapisao je Mark Tven. Umjesto da polaže račune javnosti kao i svaki političar na javnoj funkciji, Đukanović je zastrašujućom propagandom nametnuo drugu temu – ,,zločine” medijske mafije i njihovih satelita. Pobjeda je u tu svrhu objavila preko 150 tekstova, TV Pink više od 300 priloga, Informer 88 naslovnih strana (zasad), Dnevne novine takođe na desetine tekstova. Nataša Kandić je još krajem 2009, izjavila kako je kampanja režima u Podgorici protiv nezavisnih medija nešto najbrutalnije što je viđeno na jugoslovenskim prostorima u posljednjih 20 godina. Tada smo bili na početku.
O toj kampanji ovih dana je govorio i američki ambasador pri OEBS-u u Beču. ,,Neprihvatljivo je da političari označavaju nezavisne medije i aktiviste kao neprijatelje države samo zato što imaju drugačije mišljenje”, kazao je ambasador Baer povodom izvještaja te organizacije vezanog za Crnu Goru.
Tako ne misli predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Njegova sutkinja Dijana Raičević se nakon skoro dvogodišnjeg procesa u kome je dnevnik Vijesti tužio Pobjedu i TV Pink zbog pomenute orkestrirane kampanje proglasila nenadležnom. Kao, nije to pitanje nelojalne konkurencije, još manje pokušaj uništenja medija i biznisa već je to stvar medijskih zakona i nadležnost osnovnih sudova! Dakle, duševna bol!
Šta je drugo moglo da se očekuje kada se predsjednik Jovanić, koji je nedavno pohvaljen od vrhovne predsjednice Medenice za udarnički rad i doprinos kvalitetnom sudstvu, stasom i glasom, savršeno uklapa u definiciju ambijenta koji vlada u današnjoj Rusiji. U kome je postignuto stilsko zaokruženje, i u kome se nosioci javnih funkcija ponašaju kriminalno i govore uličarski.
Da otkloni dileme ko je odgovoran za opisanu atmosferu, potrudio se u nedavnom nastupu na svom Javnom servisu lično premijer Đukanović. Duže od sat bavio se likom i djelom skoro dvodecenijskog partnera Krivokapića. Na najbanalniji način, naravno. Prostor koji je bio rezervisan za medijsku mafiju zauzeo je lider SDP-a.
To je to: linč neistomišljenika se produžava, samo se mijenja target. Umjesto pokušaja da argumentovano odgovori na glavne tačke razilaženja sa SDP-om, premijer je sukob i razlaz sveo na lično. Tako je za garancije KAP-a, Deripasku, Kraljičinu plažu, Javni servis, Pink i Informer, Restisa, ,,neznanje ili korupciju”, kao i sve druge teme koje su prethodnih dvije godine udaljavale DPS i SDP ispao kriv psihološki profil Krivokapića. On je neostvaren (zvuči poznato), frustriran, pati zbog malog formata, i ima lični animozitet prema određenim osobama. Pomenuo je šeficu RTCG. Može se samo zamisliti koliko je Krivokapić opsjednut premijerom ako je toliko slab na beznačajnu figuru koja pokriva mjesto šefa programa RTCG. Koji se danas zove Javni srevis a u biti je preuzet model propagande iz 90-ih. Emilo i Čolović, su nadmašeni u posljednjih 10 godina. Eto još jedan dokaz da iznova živimo blisku prošlost.
Željko IVANOVIĆ