MONITOR: O Univerzitetu Crne Gore, čiji ste i Vi profesor, izriču se kontroverzne ocjene. Koji su najveći poblemi te državne visokoškolske institucije?
RASTODER: Univerzitet je elitna institucija koja nužno mora biti kontraverzna. Međutim, ako mislite u kontekstu savremenih ,,rasprava” o Univerzitetu, njegov najveći problem je u tome što mi još ne znamo šta ćemo sa njim: da li da ga u cjelosti komercijalizujemo i tajkunizujemo kao dokaz mogućnosti komercijalizacije znanja; da ga profilišemo kao ideološki servis centara moći i tako opravdamo postojanje neprofitabilne potrošačke jedinice; da ga pretvorimo u magacin i amortizer socijalnih konflikata u društvu koje ne proizvodi; da ga globalizujemo do nivoa besmisla kako bi pokazali da pratimo svjetske trendove ili da pokušamo vratiti kredibilitet znanju o obrazovanju kao osnovi društvenog razvoja i napretka. Dilema je mnogo i treba razlikovati formu od suštine. Jedna koleginica tu dilemu postavila je kao razliku između pukog ,,šminkanja mrtvaca” ili pokušaja da se daju odgovori na suštinska pitanja, smisla i cilja postojanja takve institucije.
MONITOR: Često se čuje da država prema UCG ima maćehinski odnos, a da se favorizuju privatni univerziteti sumnjivog kvaliteta?
RASTODER: Država se ponaša kao poslodavac i vlasnik Univerziteta od kojeg očekuje da bude kao investicija – isplativ, kao ideologija – upotrebljiv, a kao institucija – nevidljiv. Pri tome se zaboravlja da je Univerzitet dio društva, ništa više i manje od toga. Onoliko koliko su znanje i kompetetnost na cijeni, toliko će se država okretati institucijama koje su personifikacija toga. Sve dok papiri (diploma) budu osnovni smisao obrazovnog sistema dotle će se obrazovanje mjeriti ne po tome koliko vrijedi, već koliko košta. U toj logici država je izgubila sve utakmice. Privatna inicijativa (univerzitet) će uvijek biti u prilici da jeftinije i brže proizvodi papir (diplomu). Već imamo pojavu da se papir s jednog ,, privatnog univerziteta”, na kojem nema profesora koji nije radio na nekom državnom univerzitetu, prodaje kao nešto što obezbjeđuje prohodnost na tržištu rada.
MONITOR: Godinama se upozorava da su studijski programi neusklađeni sa tržištem rada. Danas ima petnaest hiljada nezaposlenih sa fakultetskom diplomom i na stotine magistara.
RASTODER: Bio sam svjedok pojave da su nuklearni fizičari ,,višak” u Crnoj Gori. Nema tog zanimanja s diplomom visokog obrazovanja, koje nekom danas u Crnoj Gori garantuje uposlenje. To što mi danas zovemo ,,tržište rada” svedeno je na administraciju države u najširem smislu, jer ovo društvo više ne proizvodi. Proizvodnja je uništena a znanje marginalizovano. U takvim uslovima sve je višak osim neznavenih, nepismenih i snalažljivih. Društvo može imati viška ljudi s diplomama, ali ne može imati višak onih koji znaju. Takvi su uvijek deficitarni. Viška ima samo tamo gdje ne postoje uslovi da se znanje ,,proda” na tržištu kojeg nema. Tek tada bi mogli praviti analize da li je u pitanju hiperprodukcija nepotrebnog kadra ili socijalna atrofija društva.
MONITOR: Sudeći po tzv. odlivu mozgova, a i na osnovu drugih pokazatelja, u Crnoj Gori veću šansu imaju oni sa članskom kartom DPS-a od onih koji znaju? .
RASTODER: Ljudi će uvijek ići tamo gdje misle da će im biti bolje. Ako Crna Gora ima taj problem, onda to znači da se radi o bolesti koja se ne može izliječiti terapijom jednim lijekom, već da je nužan sveobuhvatan hirurški zahvat, kojim će biti odstranjeno mrtvo tkivo. Ako neko misli da je tkivo trajno oštećeno DPS bakterijom onda se zna da osim hirurškog zahvata vrijedi probati i zračenjem. A to u konkretnom znači trijumfalno konstatovati da se neko u Crnoj Gori zaposlio na konkursu zato što je imao najbolje reference. Ja se ne bih libio ni od toga da svako radno mjesto učinimo konkurentim, tako što na njega može uvijek konkurisati onaj koji smatra da ima bolje reference od onog koji pokriva to mjesto. Tako bi izgubili ljudi ,,opšte prakse ili političke podobnosti”, a dobili oni koji imaju stvarno zvanje i znanje.
MONITOR: Kako državni Univerzitet učiniti kredibilnim i reprezentativnim?
RASTODER: Mislim da je on već kredibilan i reprezentativan. Ako nije tako, molim vratite njegove diplome, pa da vidimo ko će ostati. Možda on trenutno preživljava frustracije svojih najgorih studenata ali on, bar za sada, nema adekvatnu alternativu. Ako društvo u cjelini vrati dostojanstvo znanju i obrazovanju, Univerzitet će naći svoje mjesto bez problema, u suprotnom će uvijek biti upitan.
MONITOR: Pored svih problema sa kojima se UCG suočava rijetki su profesori koji o tome javno govore. Zašto?
RASTODER: Mislim da je to samo privid u kojem značajan dio njih misli da nema što kome reći, odnosno da je govor izgubio smisao.Virtuelna slika društva koju kreiraju mediji je daleko od potrebe mnogih mislećih ljudi da iskažu svoj stav, a da on bude bar jednako atraktivan, koliko stav neke ličnosti sa estrade (muzičke, političke…).
Dovoljno je vidjeti da na stručnim, esnafskim ili naučnim raspravama više nema novinara koje bi to zanimalo, a da ne govorim o sjednicama univerzitetskih stručnih tijela. Apsurd u kojem je za medije atraktivnija sjednica glavnog odbora bilo koje partije od sjednice Senata Univerziteta ubjedljivo govori u prilog tezi da profanizacija društva čijem smislu kumuju današnji mediji, veliki dio pametnih ljudi lišava potrebe da se čuju.
MONITOR: Oskar Vajld je rekao: „Jedino što dugujemo istoriji je njeno ponovno pisanje”. Šta Vi kao istoričar mislite – treba li ponovo pisati istoriju Crne Gore?
RASTODER: Taj sjajni citat ima smisao samo ako se tome doda i sljedeće: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Ako to razumijete onda pitanje gubi smisao. ,,Ponovo” pisati je gubljenje vremena, a pisati je smisao nauke.
MONITOR: Da li se istorija kao nauka oslobodila tradicionalnog ideološkog obrasca?
RASTODER: Tradicionalni obrazac je pitanje metodologije, a tradicionalni ideološki obrazac – politike. Ako mislite na ideološki obrazac, istoriografije 80-ih, onda je dovoljno vidjeti da se više niko istraživački ne bavi partizanima, komunistima i da su naši istoričari tu ideološku paradigmu sahranili sa padom Berlinskog zida. No, ako mislite na sadašnjost kao logičan nastavak prošlosti i na istoriografiju koja se tome prilagođava (kao kći svog vremena), onda treba samo vidjeti radove nekih u kojima su ,,Podgorička skupština” ili ,,Mojkovačka bitka” 1998. bili ,,legitimni, legalni i istorijski opravdani događaji” koji čine ,,čast i slavu crnogorskoj istoriji”, a 2016. su to ,, nelegalni, nelegitimni i uzaludni” primjeri žrtvovanja.
U čemu je tu problem? Problem je u tome što promjena stava nije proizašla iz saznanja, već iz potrebe. Promjena iz ,,saznanja” je legitimna i potrebna, promjena iz potrebe prilagođavanja je – nemoralna i nenaučna. Nažalost, vrlo je malo onih koji će uprijeti prstom u takve, jer se njihovo ,,prilagođavanje” prikriva ideološkom oblandom aktualnih centara moći.
MONITOR: Srpski nacionalistički diskurs odavno je prisutan u crnogorskoj istoriji, pa i danas. Kako to komentarišete?
RASTODER: Nacionalistički diskurs je sam po sebi faza romantičarske tradicije koju su prošli svi narodi Evrope u vrijeme konstituisanja nacionalnih država. Srpski nacionalistički diskurs je u tom smislu ,,bio obnovljen” u vremenu ponovnog otvaranja pitanja državnog identiteta. Kao što biva u sličnim situacijama, to se nekada žešće osjeti na periferiji nego u centru. Kako je u tom diskursu Crna Gora značajno istorijsko ishodište tog diskursa, to je logično da je dugo vremena pažljivo, osmišljeno i naučno održivo njegovan takav diskurs. I tu se nema šta prigovoriti. Svako radi svoj posao. Jedino se često zaboravlja da taj diskurs ima ozbiljan kontinuitet i institucije, te ga je nemoguće neutralisati vulgarnom retorikom ili kontra nacionalističkim diskursom. Samo ozbiljno, utemeljeno i provjerljivo znanje može postati brana tim trendovima.
,,Tajno glasanje” bez prava žalbe
MONITOR: I Vi ste u nemilosti uprave Univerziteta. O čemu se radi?
RASTODER: Ne, ja to nikad ne bih rekao. Ja sam samo svjesno odabrao rizik da ne ,,pišem i mislim” po direktivi bilo koga, i da kao slobodouman čovjek stvorim sebi prostor da iskažem stav, koji se nekom i ne sviđa, što je očekivano. Ako mislite da sam u ,,nemilosti” to bi mi čak moglo i da godi, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je ,,Glavni” jasno poručio ,,da najbolje ionako ne možemo zadržati”.
Ako mislite na prizemne pokušaje moje profesionalne diskreditacije, ja sam onda samo jedna od osoba koje plaćaju ceh društvu koje kulturološki nije bilo spremno da mu Turčin piše istoriju, a da ne govorim o Zakonu o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori. Zato je osmišljeno da se marginalizujem. Tako nešto je prvi najavio Glas Čepuraka ili Pobjeda. Jedino ne razumijem potrebu da bi nekog promovisali što drugog morate diskreditovati, posebno ako se zna da sam ja učinio sve kako bi oni koji pokušavaju da me diskredituju ,,prohodali”. I onda imate apsurd da oni koji su zahvaljujući meni ,,prohodali” počnu da gaze one koji tek treba da naprave prve korake. Ja se tome glasno protivim, jer sam ulagao mnogo truda u to da naučim one koje sam učio da ne treba nikad da pljuju u bunar iz kojeg su pili vode.
Što se uprave tiče, to je samo trenutna administrativna struktura i ona je, kao i sve uprave, prolazna. Jedino što ova misli da je sva ,,pamet” UCG u njihovim kancelarijama. Kada javno ukažete na gluposti te ,,pameti”, oni umjesto da otvore debatu promovišu tajno glasanje kao način odlučivanja na koje niko nema pravo žalbe. Ako analizirate ,,rezultate” tog ,,glasanja”, onda shvatite da oni vrše izbor logikom partijskih štabova.
Istorija kao bojište
MONITOR: Borba za nacionalni identitet, kako ste jednom rekli, jedno je od najpolemičnijih i najkontroverznijih pitanja crnogorske istoriografije. Šta pod tim podrazumijevate?
RASTODER: Naravno, pri tome sam, u vremenu kada sam promišljao ta pitanja imao na umu crnogorsku kvadraturu kruga koja se očitavala u pitanju: Da li je crnogorska nacija stvorila crnogorsku državu ili je crnogorska država stvorila crnogorsku naciju? Pitanje je naizgled retoričko, no suštinski ono rijetko kada postaje i naučno jer se dominatno prepoznaje kao političko. Tako je istorija u Crnoj Gori najčešće postajala bojište na kojem se vodi borba za identitet, umjesto da bude intelektualni sukob mišljenja koji rađa novi kvalitet.
Veseljko KOPRIVICA
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice