U SAD je 2016. izborna godina. Bira se ne samo cijelokupan saziv Predstavničkog doma i jedna trećina Senata nego i predsjednik države. To će biti jubilarni 45-ti po redu predsjednik ili, vrlo moguće, predsjednica. Iako funkcionalnost ovog izbornog sistema pokazuje to što je neprekinut još od 1789. godine, ipak se, čak i površnim pogledom, mogu primjetiti ozbiljne slabosti. Kao što su, u ne tako davnoj prošlosti, određene društvene grupe bile lišene prava glasa, tako i sada postoje brojne prepreke da u realnosti zaživi suštinska Linkolnova vizija demokratije ,,iz naroda, od naroda i za narod”.
Sve te prepreke, na više ili manje direktan način, proizilaze iz osnovne činjenice prisutnosti ogromne količine nekontrolisanog novca u izbornom procesu. Naravno, novac je oduvijek igrao važnu ulogu u američkoj politici. Još su Marks i Engels u Manifestu komunističke partije tvrdili da država u kapitalističkom sistemu nije ništa drugo nego izvršni odbor najbogatijih kapitalista. Međutim, i pored toga, postojali su periodi u američkoj istoriji kada je snaga kapitala bila podvrgnuta određenoj vrsti kontrole državnih institucija. Tada su kreirani socijalni programi koji su imali za cilj da donekle otupe oštricu društvene polarizacije između bogatih i siromašnih i time pospješe ubrzan razvoj američke srednje klase. Uz sve svoje nedostatke, ,,američki san” je mnogima izgledao nadomak ruke.
Posljednih nekoliko decenija, a posebno od kraja (onog) Hladnog rata, trendovi koji su održavali mogućnost prosperiteta običnih građana se naglo pogoršavaju. Broj siromašnih, marginalizovanih, nezapošljivih i beznadežnih raste u nedogled, a jaz između onih na vrhu i onih na dnu postaje sve dublji. Slične situacije u ranijim istorijskim razdobljima vodile su stvaranju i jačanju demokratskih, progresivnih političkih alternativa na američkoj političkoj sceni. Sada ih, pak, ima samo u naznakama, bez neke veće društvene snage. Što se zapravo desilo?
Entuzijazam ideološke pobjede nad ,,socijalizmom” urušio je skoro sve norme i pravila koje su držale kapital u okvirima kakvog-takvog državnog nadzora. Krajem devedesetih godina prošlog vijeka, deregulisano je američko tržište kapitala (Volstrit) što je dovelo do stvaranja monopola u mnogim granama industrije i enormnog bogaćenja malog broja pojedinaca. A desetak godina kasnije, 2010. godine, američki Vrhovni sud je ukinuo bilo kakve restrikcije na finansiranje političkih kampanja od strane tzv. komiteta za političku akciju (PAC). Na taj način je sav tako stečeni novac dobio priliku da se direktno pretoči u politički proces.
To se jasno vidjelo već na prvim, narednim izborima 2012. godine. Najbogatiji Amerikanci su ,,trošili novac da bi pravili novac”. Uložili su milione dolara u kampanje onih političkih kandidata i kandidatkinja za koje su bili sigurni da će predano raditi na zaštiti njihovih privilegija i monopola, kao i na promovisanju budućih imperijalističkih pohara. Tim povodom je bivši američki predsjednik Džimi Karter za trenutak zazvučao kao Vladimir Putin ili pokojni Ugo Čavez, ocjenjujući da je američki izborni proces ,,jedan od najgorih na svijetu”.
Izbori koji se očekuju 2016. će po ovom pitanju biti još gori. Prije dva mjeseca, Njujork tajms (za koji se teško može reći da je glasilo obespravljenih) je pisao da je grupa od svega 158 porodica finansirala skoro polovinu ukupnog novca za sve predsjedničke kandidate i kandidatkinje. U zemlji od 326 miliona ljudi! Može li se tu više govoriti o demokratiji, o pravednoj vladavini narodnih izabranika i izabranica? Sve ovo mnogo više liči na dolarokratiju, vladavinu dolara, a ne građana, kako američki politički sistem nazivaju Robert Mekčesni i Džon Nikols u istoimenoj knjizi. Mekčesni i Nikols su sa pravom zabrinuti ne samo za sudbinu američke demokratije kao takve, već i za konkretnu sudbinu i životne šanse svih onih koji nisu dio tog jednog procenta milionera i milijardera. ,,Svijetleći grad na brdu” koji se cijelom svijetu nameće kao model sve više liči na dvorac kojim upravljaju karakteri iz romana Markiza de Sada.
Filip KOVAČEVIĆ