Crnom Gorom kruži vic: „Lakše je pobjeći iz zatvora u Bijelom Polju nego sa školskog časa”. Nakon što je pravosnažno osuđeni (14 godina zatvora) ubica, Ivan Vujović, nedavno pobjegao iz tog zatvora. Par mjeseci ranije, iz iste ustanove šmugnuo pravosnažno osuđeni (15 godina zatvora) likvidator, Jovica Zindović. Dok – recimo: u nekoj kafani – čitate ove redove Monitora, možda, za susjednim stolom, sjedi neki od slobodnih strijelaca. DPS-ov divlji zapad.
Vujović, osuđen na 14 godina zatvora za ubistvo Radovana Savovića ispred zgrade RTCG maja 2008. godine, je, isprva se mislilo, savladao dva stražara, oteo im oružje, zaključao ih u jednu od prostorija, pa nestao iz zatvorskog kruga. Ispostavilo se da je stvar gora: Vujović nije razoružao službenike u bjelopoljskom zatvoru, već je koristio sopstveni pištolj! Još izmiče potragama. Tri službenika zatvora su suspendovana, a protiv njih je pokrenut disciplinski postupak zbog sumnje da su počinili teške disciplinske prekršaje.
Zindovića – bivšeg zeta Darka Šarića, koji je u žabljačkom hotelu Enigma pod sumnjivim okolnostima ubio Luku Popovića – čuvari su doveli kući u Mojkovac zbog navodne posjete teško bolesnom članu uže porodice. Iskoristio je priliku i, navodno, pobjegao. ,,Navodno” jer, prema informacijama Monitora, Zindovićevo ,,bjekstvo” direktno je povezano sa Darkom Šarićem koji iz zatvora u Beogradu pritiska crnogorskog premijera, insistirajući da kazna bude značajno smanjena ili da čak bude i oslobođen.
Naš sagovornik nam je ranije kazao: ,,Sve ukazuje da je Zindović pušten iz zatvora, po direktivi iz vrha. Očigledno da crnogorska vlast kupuje vrijeme i zadovoljava Šarića, koji internim kanalima stavlja do znanja, da ako se ovako nastavi neće ćutati dovijeka”.
Kada smo već kod Šarićevog klana: crnogorsko pravosuđe pomoglo je u bjekstvu još dvojici iz njegove ekipe. Dok je, prije nekoliko godina, u Srbiji u jeku bila potraga za Šarićem i njegovim kompanjonima, Vijeće podgoričkog Višeg suda odbilo je zahtjev Srbije za izručenje Gorana Sokovića i Nenada Šekularca. Oni su prethodno uhapšeni pod sumnjom da su bili Šarićevi saradnici u švercu kokaina. Čim su pušteni iz zatvora u Spužu, pobjegli su iz zemlje.
Pođimo u 2001. godinu. Tada je iz zatvora u Spužu pobjegao ozloglašeni ratni zločinac Veselin Vlahović Batko. On je u BiH optužen za ubistvo više desetina građana Sarajeva. BiH je za njim bila raspisala potjernicu. Baš u vrijeme kada je sarajevski sud tražio njegovo izručenje, Vlahović je u Podgorici bio na odsluženju troipogodišnje kazne za razbojništvo i nasilno ponašanje u Spužu. Onda je, pod misterioznim okolnostima, pobjegao.
Koliko su crnogorski zatvori ozbiljne ustanove Monitor je pokazao tekstom o ponašanju Uprave bjelopoljskog zatvora kada je u njemu bio Duško Šarić u tom trenutku osuđen na osam godina zatvora za pranje oko 22 miliona eura. Mlađi Šarić imao je povlašćeni položaj u odnosu na ostale zatvorenike zahvaljujući upravi zatvora, koja mu je kršeći Ustav, ali i brojne zakone i zatvorske propise to omogućavala.
Podsjetimo se: Šarić je u zatvoru mogao maltene da ,,naruči i nabavi sve” što mu je potrebno. Tako, čim je dospio u zatvor, u svoj zatvorski sektor, nije bio zadovoljan stanjem u kojem se nalazilo kupatilo – zapušteno, iz jednog dijela – zajedničko i bez tuš kabina. Uzeo je stvari u svoje ruke: opremio ga i renovirao. Naručio je i od svog novca kupio moderne tuš baterije. Napravljene su i kabine za pojedinačno tuširanje.
Imao je i više slobode: nije bila rijetkost da boravi u kancelariji kod načelnika zatvora Gorana Šćekića (sada je – zbog sumnje da je omogućio bjekstvo Vujoviću – uhapšen). Pričao nam je tada naš izvor: ,,Kada mu se završi posjeta, često ne pođe odmah u svoju ćeliju, već produži kod načelnika i tamo ostaje. I ne samo nakon posjeta. Kada mu nešto treba, kad god on hoće, samo pozove stražare, oni mu otvore i on pođe kod načelnika. Jednom ga je, sjećam se, načelnik čekao u hodniku na prizemlju, on je došao i zajedno su pošli na sprat, u kancelariju.”
I prije toga zatvor u Bijelom Polju je bio u žiži javnosti. Recimo 30. decembra 2011. godine, povodom koktela upriličenog u prostorijama zatvora. Tada su Vijesti pisale da je šef sprovodničke službe zatvora Safet Dizdarević pred kolegama i načelnikom zatvora Šćekićem ispalio kroz prozor nekoliko hitaca iz vatrenog oružja.
,,Nakon što su alkohol i harmonika opustili atmosferu, Dizdarević je, navodno, zapucao iz pištolja. Oko 17 časova načelnik Šćekić rekao je Dizdareviću da izvadi pištolj i da puca kroz prozor od prostorije u kojoj smo bili. Na koktelu je bilo oko sedam, osam službenika zatvora. Nakon što su radoznali zaposleni počeli da pitaju zašto je pucano u zatvoru, načelnik Šćekić je otišao do svoje kancelarije, donio metke i rekao da je šef sprovodničke pucao ćorcima”, kazao je tom prilikom jedan od izvora Vijesti, koji je bio na novogodišnjem koktelu.
Šćekić je od osnivanja član Demokratske partije socijalista, kako piše u njegovoj biografiji, i član Opštinskog odbora DPS-a Bijelo Polje.
Da i ne pominjemo haos koji vlada u zatvorima svakodnevno: tuče, korišćenje kompjutera i mobilnih telefona u ćelijama gdje je to zabranjeno, postavljanje fotografija na društvene mreže…
Zatvori za zatvaranje.
Više od bjekstva
„U jednom od razgovora iz serijala Goli život, na iskaz sugovornika, koji iznosi pojedinosti iz nekadašnjeg Miloševićevog kriminalno bezbjednosnog sustava – da neki kriminalac nije morao odležati pravosnažnu kaznu, Milomir Marić je uzvratio riječima: ‘Pa to je kuriozitet, Srbija je zemlja apsolutne slobode u kojoj nitko, pa ni kriminalci ne idu u zatvor’.” Zar čovječanstvo od postanka ne teži slobodi kao nedostižnom idealu, kaže za Monitor Duško Kovačević.
„To je prva asocijacija koja mi se javila povodom priče o bježaniji iz crnogorskih zatvora, odnosno na temu koju bih nazvao po filmu Siniše Kovačevića Više od bjekstva.
Dakle, jasno je da su posljednjih nekoliko bježanja iz zatvora mnogo više od bjekstva, da se radi o uobičajenom režimskom gestu kojim se kompezuje usluga u slučaju kada je zakonsko – institucionalno moralo biti formalno zadovoljeno. Slično je i sa crnogorskim patentiranim izumom samoprijavljivanja lažnih i plaćenih aktera kada su u pitanju posebno osjetljiva i javnosti interesantna inkriminisana djela. Tako, pravda je izvršena, ustanove rade svoj posao, a bijeg iz zatvora i lažni napadač koji je priznao tuđe djelo, su stvar više sile ili nagađanja, uz utješni komentar „da se to svugdje dešava”.
Ta jeziva mreža organiziranog kriminala kao da nema kraja. I kad tužilaštvo i sud odrade svoje i učini nam se da se stvari popravljaju, nastupa institucija „bjega” koja postaje paranoično učestala, i koja nas možda priprema, navikava, za neka buduća i zvučnija bjekstva.
Da li je sada malo jasnije Nevjernim Tomama zašto su kadrovi poput Konjevića na „važnim” funkcijama i da li sada možemo naslutiti razloge Šarićeve zrakoplovne pauze u Podgorici na putu od Amerike do Beograda, ako su tačne novinske konstrukcije da su mnogi bjegunci bili u uskim poslovnim odnosima sa njim? Ne bi smjeli zanemariti ni mogućnost da su kriminalne strukture dosegle stepen autonomije i da vuku poteze uprkos volji političke elite. Sjetimo se šta se dogodilo u Srbiji neposredno poslije jednog sličnog i volšebnog izlaska iz zatvora vođa Zemunskog klana!
Marko MILAČIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice