Povežite se sa nama

FOKUS

NATO POZIV: Ko će nas braniti od nas

Objavljeno prije

na

U nekadašnjoj JNA, vojnici bi rekli sitno. Već se na prste ruke mogu prebrojati dani preostali do ministarskog sastanka NATO-a (Brisel, 1. i 2. decembar) sa koga će – ako se obistine prognoze koje stižu sa raznih strana – Crnoj Gori biti upućen poziv da postane sljedeća članica Sjevernoatlantskog saveza.

,,Budite sigurni da nećemo napustiti salu dok ne dobijete pozivnicu, zato što smo uvjereni da ste uradili domaći zadatak”, hrabrio je ovdašnje promotere Saveza šef mađarske diplomatije Peter Sijarto.

To čak nije bio najglasniji odgovor na prošlonedjeljnu Izjavu ruske Dume, u kojoj Putinova Jedinstvena Rusija ima dvotrećinsku većinu, a kojom se poslanici Crne Gore, skupštine država članica NATO-a i poslanici Parlamentarne skupštine OEBS-a pozivaju ,,na uzdržavanje od širenja Alijanse”. Podgorici je, upućeno i upozorenje da bi očekivani poziv sa NATO samita u Brisela mogao imati ,,negativne posljedice u oblasti turizma, investicija i ekonomske saradnje Rusije i Crne Gore”.

Početkom nedjelje, mogući ulazak Crne Gore u NATO problematizovao je i direktor moskovskog Odeljenja opšteevropske saradnje Andrej Kelin. Iako je, prema onome što je Kelin rekao agenciji Interfaks, ,,sada teško predvidjeti” kakva će biti odluka na samitu u Briselu, on upozorava da bi pozivnica Crnoj Gori bila udarac za evropsku bezbjednost. ,,To se tiče odnosa Rusije i NATO-a. To će biti još jedan udarac koji će još više pogoršati odnose, a šanse za njihovo poboljšanje biće još manje”.

Kelin navodi kako ,,nije sasvim jasno zašto se to radi”. Pa precizira: ,,Armija Crne Gore, koliko se sjećam, ima oko 2.000 vojnika. O tome koji dodatni doprinos bezbjednosti može dati Crna Gora, nemamo šta da pričamo”. Međutim, ostaje bez odgovora pitanje – zašto zvanična Moskva posvećuje toliku pažnju nečemu što se istovremeno predstavlja kao krajnje beznačajan problem.

Penzionisani general i geopolitički analitičar Blagoje Grahovac objašnjava da su poruke iz Moskve sastavni dio imperijalne politike koje se Rusija ne odriče. ,,Drugo, to je poruka, rekao bih i ucjena, nekim državama koje se još uvijek dvoume da li da podrže put Crne Gore u NATO”, navodi Grahovac u izjavi za RFE, ,,Treća dimenzija te priče je Srbija – što se na prvi pogled ne uočava. U Srbiji imamo sve više realnih procjena o potrebi Srbije za evroatlantskim integracijama. I ovo što oni upozoravaju Crnu Goru u suštini je više upućeno Srbiji”.

Konačno, i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg našao je za shodno da prokomentariše zahtjeve Moskve, pa je (baš) u Beogradu prošlog petka najavio kako miješanje Rusije može samo da pojača spremnost da se Crne Gora pozove u NATO. ,,Težnja Crne Gore da postane članica NATO saveza tiče se samo Crne Gore i NATO-a. Niko drugi nema pravo da se miješa”, tvrdi Stoltenberg. Stvari, ipak, nijesu tako jednostavne.

,,NATO je izgubio smisao postojanja nakon raspada istočnog vojnog saveza”, spremno naglašavaju njegovi kritičari. Pokazalo se, ipak, da interesovanje za članstvo o ovom vojno-političkom savezu ne opada već raste. U čemu prednjače zemlje bivšeg Varšavskog ugovora. Odnosno one nastale raspadom nekadašnjeg SSSR.

Priču o širenju NATO-a nakon rušenja Berlinskog zida možemo podijeliti na makar dvije faze: prvu kada se to proširenje odvijalo uz istovremeno partnerske odnose sa Rusijom, i drugu, započetu prije desetak godina kada je postalo jasno da će u okviru jednog od talasa proširenja u Savez ući i Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) na koje je Rusija do tada gledala kao na svoju interesnu sferu. Iako je NATO mnogo ranije izašao na njene granice (Norveška, Turska) to je pomjeranje prema ruskim granicama i interesnim zonama narušilo partnerske odnose.

Tako je ,,beskonačno” širenje NATO-a ruski predsjednik Vladimir Putin 2008. godine okvalifikovao kao ,,nesvrsishodno, štetno i kontraproduktivno”. Slična priča ponavlja se danas, u slučaju Crne Gore.

,,U mnogim napadima koje preduzima i bez saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a, NATO se dokazao kao čuvar kapitalizma, a ne ljudskih prava i demokratije”. Ovako glasi polazište koje u pitanje dovodi smisao postojanja NATO-a, a posebno potreba da se u taj vojni Savez uđe u 21. vijeku.

Ova argumentacija izgleda smisleno ako u razmatranje uzmemo ono što mi znamo o Avganistanu, Libiji, Siriji… Prije i poslije NATO intervencije. Međutim, pošto na Balkanu bolujemo od ,,viška istorije” ne moramo ići tako daleko, na nepoznate terene, da bismo čuli drugačiju verziju o ulozi NATO-a. Sjetimo se Bosne ili Kosova. To su mjesta gdje je NATO bacio svoje prve bombe nakon Drugog svjetskog rata. Neki analtičari danas ne zamjaruju Sjevernoatlantskom savezu što je preduzeo vazdušne napade na položaje Karadžićevih i Miloševićevih (para)formacija u BiH i na Kosovu, sprečavajući genocid i etničko čišćenje. Zamjeraju mu što to nije uradio ranije. Pošto bi tako spriječio mnogobrojne civilne žrtve – od Sarajeva i Srebrenice do Račka i Prištine.

Takođe legtimno je i pitanje ako je interes NATO-a odbrana kapitalizma, zašto se tome protivi Vladimir Putin kada se u njegovm neposrednom okruženju nalaze praktično svi ruski novobogataši – paradržavni tajkuni čija su bogatstva nastala preko noći, najprostijim prevođenjem državnog u privatno vlasništvo.

Očigledno ovdje se ne radi o idelogiji već o krupnim geostrateškim interesima moćnih, a fraze o demokratiji, ljudskim pravima, slovenskoj duši, služe za zamagljivanje suštine.

Pređimo na domaći teren. Potvrde li se najave i očekivanja o predstojećem NATO samitu u Briselu, premijer Milo Đukanović dobiće rijetku mogućnost da se pohvali kako su se njegove najave – obistinile.

On je, još početkom 2010. godine, tokom susreta sa Hilari Klinton, najavio da će ,,Crna Gora sigurno biti prva sljedeća članica NATO-a”. I to je, u neku ruku, bio očekivan nastavak politike koju je SRJ (kasnije SCG) započela ubrzo nakon 5. oktobra 2000. godine i rušenja režima Slobodana Miloševića.

Vrhovni savjet odbrane tadašnje SRJ preporučio je, u aprilu 2002, Saveznoj vladi da pokrene proces pristupanja programu Partnerstvo za mir. Već u maju iste godine SRJ je dobila status posmatrača u Parlamentarnoj skupštini NATO-a.

U junu naredne godine Ministarstvo spoljnih poslova SCG uputilo je zvaničan zahtjev NATO-u za prijem SCG u Partnerstvo za mir. Crna Gora je, nakon osamostaljenja, nastavila tu politiku. Zvanično je pozvana u Partnerstvo za mir već krajem novembra 2006. godine, nepunih pola godine nakon referenduma o nezavisnosti.

Od tada i danas aktuelna DPSDP vlast sa manje ili više uspjeha radi na učlanjenju Crne Gore u NATO. Zapravo, evo nekoliko godina to je, zvanično, jedina ili najvažnija kohezivna tačka vladajuće koalicije.

Istorija organizovanog protivljenja učlanjenju u NATO mnogo je kraća.

,,Značaj Crne Gore za NATO je čisto geopolitički”, objašnjavao je u maju prošle godine Filip Kovačević, osnivač NVO Pokreta za neutralnost, „NATO-u je potrebna crnogorska obala kako bi od Jadranskog mora napravio tzv. zatvoreno more. Visoki oficiri NATO-a, koji su u izjavama obično otvoreniji nego političari, jasno su u nekoliko navrata naznačili da je Crna Gora rupa na njihovim mapama koju oni moraju da popune kako bi se bolje pripremili za naredne globalne bezbjednosne sukobe”.

Kovačević je dao svoje viđenje i motiva za učlanjenje zvaničnika u Podgorici. „Gradeći bliskost sa imperijalističkim NATO interesima, crnogorska režimska elita kupuje opstanak na vlasti. Sedmostruki premijer Crne Gore Milo Đukanović odavno funkcioniše u međunarodnim kontaktima po principu zatvorite oči na korupciju i organizovani kriminal moje vlasti i ja ću uraditi sve što tražite”. Zato je Pokret za neutralnost, poput opozicionog Pokreta za promjene koji je za učlanjenje u NATO, insistirao na referendumu kao ,,sine qua non pravednog i demokratskog razrješenja”.

Vlast insistira na stavu da se pitanje učlanjenja u NATO (ratifikacija Protokola pristupanja) rješava u Skupštini. Pošto je parlament do sada u makar dva navrata potrebnom većinom podržao naum Vlade da Crnu Goru uvede u NATO, jasno je da na tom terenu DPSDP koalicija računa na dovoljnu podršku. Uostalom, za jesenas usvojenu Rezoluciju o podršci integracije Crne Gore u NATO glasalo je 50 od 81 poslanika u Skupštini.

Primjer iz najbližeg komšiluka: u martu 2009. godine, na dan kada je Vlada Hrvatske Saboru poslala prijedlog ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora, premijer Ivo Sanader kaže: ,,Zaboravit ću da su neki htjeli referendum. Da smo išli u tu avanturu, ne bi ovo ostvarili”. Hrvatski parlament je, prethodno, ignorisao peticiju o organizovanju referenduma koju je potpisalo 150 hiljada glasača.

Naknadno, u Saboru se pojavila ideja da se paralelno sa referendumskim izjašnjavanjem o pristupanju EU, organizuje referendum o – izlasku iz NATO-a. Podrazumijeva se da ni ova inicijativa nije naišla na podršku vladajuće većine.

To je, po svoj prilici, model koji kopira Crna Gora. Uostalom, na sličan ili identičan način su u NATO ulazile manje-više sve nove članice (poslije pada Berlinskog zida).

Izuzetak je bila Slovenija. Tadašnja izvršna vlast u Ljubljani nije željela da slobodnim tumačenjima gazi vlastiti Ustav pa je organizovala referendum za pristupanje NATO-u. Pošto im ankete nijesu išle u prilog, vlast je ovaj referendum organizovala skupa sa izjašnjavanjem o ulasku u EU. Tako je obezbijeđena dovoljna izlaznost, a istovremeno i pogurana opcija evroatlantskih integracija. Dovoljno, pokazalo se. Na referendumu je glasalo oko 60 odsto birača, skoro 90 odsto izašlih je podržalo ulazak u EU, dok je za NATO glasalo 66,02, a protiv 33,98 odsto izašlih birača. Ankete su, samo nekoliko mjeseci ranije, pokazivale da NATO opcija ima podršku manju od 45 odsto birača.

Toliko o referendumu. I da se zna: ne postoji primjer zemlje u kojoj je referendum o ulasku u NATO – propao. A ovdašnjim vlastima referendumi dođu kao neka vrsta specijalizacije.

Drugo je pitanje u kojoj mjeri eventualni poziv i ulazak u NATO može uticati na prekompoziciju na ovdašnjoj političkoj sceni.

EU ≠ NATO

Mnogi upotrebom termina ,,evroatlantske integracije” sugerišu da se između članstva u Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu može staviti znak jednakosti. To nije tako. Bez obzira na preplitanja i podudarnosti, radi se o dvije priče.

Ne može se ispričati priča o organizaciji referenduma na kome bi se građani neke zemlje izjasnili o članstvu u međunarodnim savezima (organizacijama), a da se ne pomene slučaj Norveške. Norvežani su u dva navrata odbili članstvo u EU – na referendumima 1972. i 1995. godine. Norveška je jedna od zemalja osnivača NATO-a, u kome je član od 1949. godine.

I Island je članica NATO-a od 1949. Prije nekoliko godina su odustali od učlanjenja u EU i stopirali započetu proceduru pridruživanja. Mimo toga, Albanija i Turska su članice NATO-a koje, i pored iskazanog interesovanja, još nijesu dobile svoje mjesto među zemljama članicama EU.

Postoje i obrnuti primjeri: Irska, Austrija, Finska, Švedska, Kipar, Malta neke su od zemalja članica EU koje nijesu u Sjevernoatlantskom savezu.

Ne treba isključiti mogućnost da se među članicama Partnerstva za mir nalaze još neke zemlje koje će iskazati namjeru da postanu punopravne članice NATO-a. U Partnerstvu za mir su: Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Finska, Gruzija, Irska, Jermenija, Kazahstan, Kirgistan, Ma­kedonija, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan, Srbija, Švedska i Švajcarska…

Procedura

Odluku o pozivu za članstvo moraju jednoglasno donijeti sve države članice NATO-a. Da to, ponekad, nije jednostavno pokazuje primjer Makedonije koja nije postala članica NATO-a, skupa sa Hrvatskom i Albanijom 2009. godine, zbog veta Grčke (poznati spor oko imena Makedonije).

Od ranije se spekuliše da, po pitanju proširenja, u Alijansi postoje dva bloka. Prema analitičarima, tzv. nova Evropa (zemlje iz nekadašnjeg Varšavskog ugovora) uz podršku SAD-a i Velike Britanije zagovara agresivnu politiku širenja. Oprezniju struju predvode Francuska i Njemačka. Te razlike do sada nijesu bitno poljuljale jedinstvo unutar Saveza. Realno je očekivati da do toga neće dovesti ni eventualni poziv za učlanjenje Crnoj Gori.

U tom slučaju, pregovori o pristupanju otpočeli bi odmah nakon samita u Briselu. Ti pregovori, u suštini, predstavljaju niz sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO.

Slijedi usvajanje Protokola pristupanja. To su, prema dostupnim definicijama, ,,formalni, pravni dokumenti koji omogućavaju pozvanim zemljama da pristupe Sjevernoatlantskom ugovoru, onda kada ih potpišu i ratifikuju sve države koje su datog trenutka članice NATO-a”.

Ni to ne mora biti sasvim jednostavna rabota. Poznat je primjer Skupštine Slovenije, koja je morala da odloži sjednicu o ratifikaciji NATO poziva upućenog Hrvatskoj, zbog toga što su parlament – zbog unutarpolitičkih nesuglasica – bojkotovali poslanici opozicije predvođeni bivšim premijerom Janezom Janšom.

Uglavnom, kada se proces ratifikacije završi i u zemlji pozvanoj u članstvo i među zemljama punopravnim članicama NATO-a, slijedi formalni poziva na potpisivanje Sjevernoatlantskog ugovora. Tim činom jedna država i zvanično postaje član Sjevernoatlantskog saveza.

,,Dobijanjem poziva za članstvo u NATO stvar nije završena”, objašnjavao je prije nekoliko godina tadašnji načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić: ,,Tek tada nas očekuje pravi posao. U tih godinu dana ogroman posao treba završiti u mnogim oblastima”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

EHO IZBORA: Đukanović opet porazio DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović je svojim i zvaničnim povratkom dokusurio  koalicioni kapacitet DPS-a , koji je, ipak, u vrijeme podgoričkih izbora počeo da raste. Poništio je ono što je napravio Nermin Abdić. I nastavio da gura Crnu Goru sve dublje u rascjep između dva identitetska bloka. U prošlost

 

 

Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju u Nikšiću i Herceg Novom  pričaju dvije različite  priče.   U Nikšiću su najveći broj glasova odnijela dva suprotstavljena bloka, koja su i ovu predizbornu kampanju vodila insistirajući na identitetskim pitanjima. Za razliku, u Herceg Novom  vlast, matematički,  može  biti formirana bez Demokratske partije socijalista (DPS) i partija bivšeg Demokratskog fronta (DF). Najveći broj glasova, dovoljan za samostalno formiranje vlasti, osvojile su Demokrate i  Novska lista koju podržava PES.

Te dvije liste zabilježile su  istovremeno rast u Herceg Novom, a  DPS  i partije okupljene oko bivšeg DF pad povjerenja.

Lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić iz Demokrata osvojila je dva mandata više nego na izborima 2021., a Novska lista  tri mandata više.   Demokrate sa sadašnjih 12  i  Novska lista sa 10 mandata,  mogu bez problema formirati vlast, pošto je za većinu u lokalnom parlamentu potrebno 18 mandata. Oni imaju četiri više.  Vlast su u prethodnom mandatu obavljali  sa  partijama bivšeg DF, odnosno ZBHN (NSD, DNP,  Pravom Crnom Gorom i Ujedinjenom Crnom Gorom) kao i sa  SNP i GP URA.

ZBHN je na ovim izborima pao sa sedam na pet mandata, gotovo kao i DPS, koji je sa osam pao na  pet mandata.  SNP nije prešla cenzus, URA je osvojila jedan mandat. Jedan mandat pripao je Evropskom savezu i Građanskom pokretu Idemo, a Bokeški forum nije prešao cenzus.

Nikšićki izbori su u potpunosti zasijenili  Hercegnovske. I postizborno stanje je znatno  uzbudljivije.  Osim jačanja identitetskih glasova, na uštrb građanskih opcija,  Nikšiću predstoje komplikovaniji pregovori o formiranju vlasti.

Najbolji pojedinačni rezultat u tom gradu ostvario je DPS sa 35,12 odsto glasova, odnosno 16 mandata.  Na prethodnim lokalnim izborima DPS je u tom gradu išao sa SD, LP i PKS i osvojio 18 mandata, odnosno oko 40 posto podrške.  Evropski savez (SD, LP, SDP) sada je izašao samostalno i osvojio dva mandata.  DPS je, kad se tako pogleda, ostao  okvirno na istom nivou kao i prije tri godine.

Za DPS-om ide ZBNK, lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koja je u odnosu na izbore iz 2021. osvojila oko 1.600 glasova više, ukupno 15 mandata.

Demokrate sa kojima je ZBNK vršio vlast, su drastično pale: sa deset na  tri mandata.  Neki analitičari ocjenjuju da ih je podrške koštala tragedija na Cetinju. Ipak, u Herceg Novom su porasli.

Partija premijera Milojka Spajića, PES, prvi put se oprobala u nikšićkoj izbornoj trci osvojivši pet mandata.  URA je ostala ispod cenzusa. Lider URA Dritan Abazović je na prethodnim izborima u Nikšiću, kada je  SDP ostao ispod cenzusa, kazao: “Cilj je ispunjen – DPS je pao s vlasti, SDP je nestao sa političke scene”. Sada nije imao komentar. Evropski savez,  svejedno, ima ozbiljne razloge da obnovi štivo: prevelika bliskost sa nereformisanim DPS-om, je – preveliki rizik.

Dosadašnja nikšićka vlast (ZBNK i Demokrate) izgubila je većinu u lokalnom parlamentu. U posljednjem sazivu, nakon izbora iz 2021. godine imali su ukupno 22 mandata, većinu u gradskom parlamentu. Skupa  sada imaju 18 mandata, a za formiranje vlasti neophodno je imati najmanje 21 ruku.   Pošto nedostaju tri mandata, analitičari  PES vide kao tas na vagi. Sa svojih pet mandata partija premijera Spajića imaće  značajnu ulogu u formiranju nove većine u Nikšiću.

ZBNK bi, naravno  sa Demokratama i PES-om, sa kojima na državnom nivou vrše  vlast, imao većinu u lokalnom parlamentu. Da li je to i konačni scenario  još nije definitivno saopšteno.  Iz PES-a se, dok se načelno ne dovodi u pitanje formiranje vlasti u Nikšiću sa ZBNK i Demokratama,  čuju različiti  glasovi kada je u pitanju izbor gradonačelnika , odnosno ostanak Kovačevića na toj poziciji.

Zoran Mrkić, koji je predvodio listu PES-a u Nikšiću saopštio je da je prirodno da ta stranka napravi lokalnu vlast s koalicionim partnerima s državnog nivoa, ali da nije siguran da će PES podržati ostanak nosioca liste Za budućnost Nikšića Marka Kovačevića na čelu Opštine. “Cijeneći određene aktivnosti koalicije koju predvodi Kovačević i možda neke njegove postupke, dozvolite da još uvijek razmislimo”, kazao je. Požalio se: “U okršaju velikih, radikalnih polova naše političke scene,  uvijek strada građanska Crna Gora i oni ljudi koji su umjereniji u svemu”.

Njegov kolega poslanik PES-a Darko Dragović bio je konkretniji. Otkrio je,  u nedjelju veče na RTCG,  da u toj partiji postoji neslaganje oko podrške Kovačeviću.’’U svoje ime kažem da PES niti treba, niti smije, kao građanski pokret, da u ovom momentu podrži Kovačevića”, rekao je. I on je napomenuo da ne postoji sumnja da li treba ili ne ići sa ZBNK ili Demokratama u Nikšiću.

Premijer Spajić se nije odredio po tom pitanju, dok predsjednik parlamenta Andrija Mandić inistira da neće odustati od Kovačevića kao lidera. Kovačević je u prethodnom periodu prepoznat po brojnim ispadima i govoru mržnje, te snažnim konekcijama, kao i njegovi partijski saborci, sa režimom Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u RS.

Metodolog i analitičar Miloš Bešić ocijenio je da je jedna od važnih poruka nikšićkih izbora „to što su i dalje dominantna dva politička bloka, DPS i prosrpske partije, zbog čega, prema njegovim riječima, najviše gube građanske stranke”. . Prema njegovim riječima, Nikšić pokazuje da građanska Crna Gora mora da se probudi.  On je ocijenio i da ta dva bloka “rastržu PES”.

Dobar rezultat Kovačevića i ZBNK, Bešić  vidi i u izlaznosti koja je bila iznad očekivane. Izlaznost u Nikšiću bila je u nedjelju 71,04 odsto, na prethodnim izborima  81,8 odsto, a na parlamentarnim – 56,4 odsto.

’’Ta izlaznost  je suprotna mojim očekivanjima, što je odgovaralo ZBNK-u. To je posljedica mobilizacije birača  kod kojih je i dalje izražen anti-DPS osjećaj. Očigledno je da još postoji taj sentiment kod jednog dijela biračkog tijela, koji ne bih rekao da je zadovoljan rezultatima nakon smjene DPS-a, ali je taj sentiment još dovoljno snažan da neko može da ih mobiliše’’, ocijenio je Bešić.

Optužbe opozcije da  su se u Nikšiću spremali i glasači iz RS i Srbije, nijesu dokazane.

Još jedan je posebno važan eho ovih izbora  o kome se gotovo i ne govori. Milo Đukanović opet porazio DPS. Neposredno pred izbore, Đukanović se vratio na političku scenu i kroz formalnu titulu počasnog predsjednika DPS, a potom  preuzeo kampanju u rodnom Nikšiću. Igrao je na sve ili ništa. Pojavljivao se na predizbornim skupovima u tom gradu, uz snažne identitetske poruke, predstavljajući lokalne izbore kao presudnu borbu protiv srpskog sveta, odnosno borbu za Crnu Goru.

U DPS –u su navodno zadovoljni najvećim pojedinačnim rezultatom u Nikšiću (dok o hercegnovskom padu ne govore). Zavjetno ćute o tome da je Đukanović svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a, koji je bio počeo da raste nakon njegovog formalnog odlaska sa čela te partije.

Iako nije bilo suštinske reforme Đukanovićeve partije, a novo rukovodstvo nije jasno napravilo otklon od Đukanovića i njegovih nekadašnjih najbližih saradnika,  nova lica bez hipoteke prošlosti ipak su uticala na, drugačiju vizuru prema partiji koja je tri decenije obnašala vlast, uspostavljajući neslućene monopole, i normalizujući organizovani kriminal srastao s državnom aparaturom.  Podgorički lokalni izbori, na kojima je ubjedljivi pobjednik bio nosilac liste DPS  Nermin Abdić, to su pokazali. Formiranje vlasti DPS-a i jednog dijela avgustovskih pobjednika, odnosno jednog dijela nekadašnjeg PES-a povezanog sa predsjednikom Jakovom Milatovićem, zamalo nije postalo realnost.

Đukanovićevim povratkom, to više nije ni  opcija.  O tome da bi PES u Nikšiću   mogao ući u koaliciju sa DPS-om, gotovo se i ne govori.  Đukanović je poništio ono što je nagovijestio  Abdić.

Lider Preokreta Srđan Perić, ocijenio je nakon ovih izbora da će zdravljenje političke scene početi onda kada svi ostali politički subjekti odbiju koaliranje i sa DPS i sa ZBCG. “I kada oni tako budu natjerani da sami naprave koaliciju DPS – ZBCG. Ova koalicija bi bila prirodna jer bi značila preuzimanje pune odgovornosti za podjelu koju sami stvaraju. Oni, naravno, ne žele preuzimanje pune odgovornosti – uvijek im je potrebno opravdanje koje imaju u onom drugom. Jednostavno je: ako su najveći, neka preuzmu i najveću odgovornost. Time bi nestao i ucjenjivački potencijal “malih” na koji se upravo oni neprestano žale”, napisao je Perić na svojoj FB stranici.  “Sve dok se to ne desi, Crna Gora će biti nesretno podijeljena zajednica i ništa novo neće moći da se održi. Dakle, hrabrosti treba. Ovo već može da krene od Nikšića, ali nemam iluziju da hoće”, kazao je.

Iz PES-a u tom pravcu za sada nijesu išli. Demokrate su, pojasnila je  funkcionerka te partije i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, u statut upisale da neće u koaliciju sa DPS-om. O ZBCG  nijesu ništa upisivali.

„Većina građana Nikšića i Herceg Novog misli da Crna Gora ide u dobrom smjeru, i da su protiv politike DPS-a“, kazala je Vujović. Žmireći na jedno oko.  U Nikšiću se  ne bi reklo da birači misle da Demokrate idu u dobrom smjeru. A posebno pitanje je šta bi se desilo da se sada raspišu državni izbori. Kad bi se nikšićkim rezultatu, okvirno, na nivo države, pridodali i izborni rezutati manjinskih partija.

Sigurno je:  Dva bloka koja insistiraju na identitetskim pitanjima guraju Crnu Goru u prošlost. Formalni povratak Đukanovića na čelo DPS, pokazali su i nikšićki izbori, samo je dublje gura u taj rascjep. Herceg Novi,  uz mali broj drugih opština, , nagovještava,  da može i drugačije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe

 

 

Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.

„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.

Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.

Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu.  Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i  ideje sa ove strane Atlantika,   da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”

U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp  odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama,  vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz  podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.

Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio  Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.

Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.

Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na  automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica  i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“

Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari  kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.

„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.

Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače  (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.

Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.

To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.

Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…

Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.

„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.

Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan.  On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.

Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“?  Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.

Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.

Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu  otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“

Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preciznih podataka o zaradama u pravosuđu –  nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju te podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Koji pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura,  a  sudije nižih instanci duplo manje, neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari

 

 

Ovonedeljno otvoreno pismo predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Valentine Pavličić predstavnicima izvršne i sudske vlastipremijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Sudskog savjeta Radoju Koraću i ministru pravde Bojanu Božoviću, ukazalo je da se negdje mimo medijskih kamera vodi ozbiljna bitka izvršne i pravosudne vlasti za veće zarade u pravosuđu.

Predsjednica Pavličić je u pismu ukazala da je sudska vlast obaviještena od strane sudija da traže veće zarade i bolje uslove rada, sa predlogom mjera upozorenja na privremene i stalne obustave rada. Saopštila je da borbu sudija za bolji status i uslove rada smatra opravdanim, ali ne i obustave rada.  Sudije su, prema nezvaničnim izvorima Monitora, najavile moguću obustavu rada za 8. april ove godine, dakle sljedeće sedmice.

Predsjednica Vrhovnog suda, koja je na toj funkciji od kraja prošle godine, podsjetila je Vladu da im je u februaru uputila pismo, na koje još nema odgovor, a u kom je ukazala da Crna Gora još nije usvojila Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, te pozvala na neophodnost njegovog usvajanja u što kraćem roku, naročito u dijelu koji se odnosi na uvećanje zarada nosilaca pravosudnih funkcija. Takođe, podsjetila je na obavezu Crne Gore da  u okviru integracijskog procesa  donese poseban zakon koji se tiče zarada za sudije, odnosno pravosuđa.

„Cilj ovih normi, a s tim u vezi i pozitivnih obaveza je uvijek isti – očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija. Na tom putu, važno je da se ne izgubi iz vida da nezavisnost sudstva nije privilegija koja je u isključivom, ličnom interesu sudija, već je u interesu vladavine prava i poštovanja ljudskih prava građana“, navodi se , stoji u otvorenom pismu predsjednice Vrhovnog suda.

Prema dobro obaviještenim izvorima, nakon pisma predsjednice, u Ministarstvu pravde održan je sastanak ministra Bojana Božovića i predstavnika sudske i tužilačke vlasti. Dogovoreno je da Vlada što prije usaglasi i uputi parlamentu Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, kojim će pravosuđu zarade biti uvećane za 30 posto, što im je izvršna vlast još ranije obećala. Takođe, dogovoreno je da se krene u proces izrade posebnog zakona koji će se odnositi na plate u pravosuđu,u skladu sa eurointegracijskim obavezama.

Navodno, predstavnici pravosuđa zadovoljni su sastankom sa izvršnom vlasti, ali to ne isključuje mogućnost da sudije nižih instanci ipak odluče da upozore izvršnu vlast. Njima je, prema izvorima Monitora, zasmetalo i to što je predsjednica Vrhovnog suda podržala njihovu borbu, ali ne i obustavu rada.

Kolike su zarade crnogorskih sudija?

Preciznih i novijih podataka o zaradama u pravosuđu, nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju ove podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije.  Ti podaci pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, dok sudije nižih instanci primaju duplo manje, a neki i ispod  toga, posebno ako nijesu krivičari.  Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora, sudijama nižih instanci zarade nijesu rasle od 2018. godine.

Predsjednica Vrhovnog suda Valentina Pavličić prema imovinskom kartonu koji je Agenciji predala krajem marta ove godine, ima osnovnu platu 3089 eura. Uz to sleduje joj  dio na platu po osnovu članstva u Sudskom savjetu u iznosu od 1085 eura.  Ukupno – 4174 eura. U mjesecu u kom prima naknadu kao ispitivač za ustavno pravo ta cifra dostiže 4766 eura.  Ovi podaci odnose se na prethodnu godinu.  Sudije istog suda primaju nešto manje. Njihove zarade variraju, u prosjeku od 2500 do 3000 eura. Takođe, njihov mjesečni prihod zavisi od dodataka, učešća u različitim komisijama.

Iako logika nalaže da predsjednica Vrhovnog suda ima najveću zaradu u pravosuđu, podaci pokazuju da nije tako.

Predsjednica Apelacionog suda Crne Gore Mirjana Popović  je recimo u decembru prošle godine primila 4684 eura.  Tada je njena osnovna zarada iznosila  3555 eura. Istog mjeseca po osnovu učešća u Vijeću za ocjenjivanje sudija Viši sud Bijelo Polje, Sudski savjet primila je 883 eura. Tu je i dodatnih 246 eura po osnovu učešća u Komisiji za izvršitelje, kao i 195 eura naknade za predavanje. Ukupno – 4879 eura.

U Upravnom sudu nijesu toliko dobrostojeći. Prema imovinskom kartonu, predsjednik Upravnog suda Miodrag Pešić tokom prethodne godine primao je osnovnu platu koja se kretala od  1688 do 2181 euroTu su i dodaci za učešće u Komisiji za stručnu edukaciju notara 250 eura  i Centru za edukaciju nosilaca pravosudnih funkcija 493 eura. Kad se  sabere, mjesečni prihod –  do 2924 eura.

U Ustavnom sudu je već  bolje. Monitor je ranije pisao o zaradama da u tom sudu, prema podacima sa njihovog sajta, za period od 1.januara 2024. do 31. decembra 2024.godine . Ti podaci pokazuju da je   prosječna bruto zarada predsjednice Ustavnog suda Snežane Armenko  iznosila  3416 eura, sudije Budimira Šćepanovića 3465 eura, sutkinje Desanke Lopičić 3493 eura, Momirke Tešić 3429 eura i Faruka Resulbegovića 3132 eura.  Sa povećanjem do 60 posto, koje im je krajem godine obećala izvršna vlast, kroz specijalni dodatak, bruto zarade sudija Ustavnog suda  mogle bi ići i i preko pet hiljada eura.

Nije loše ni u Višem sudu u Podgorici. Prošle godine na poziciji predsjednika Višeg suda bio je Boris Savić. Njegova plata kretala se tokom 2024. godine od 2626 do 3127 eura. Kada je u decembru primio i naknadu za učešće u Komisiji za ocjenjivanje sudija, Savić je  uz dodatnih 888 eura, Novu dočekao sa skoro 4000 eura.

Od ove godine, predsjednik tog suda je  Zoran Radović. Kao sudija tog suda tokom prošle godine  primao je osnovnu platu koja se kretala od 2483 do 3012 eura. Pošto Radović ima povremeni angažman kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, što mu  mu nije isplaćivano iz budžeta. Uglavnom   nekih mjeseci primao je i do 3500 eura.  U  tri mjeseca prošle godine primao je  dnevnice od Sudskog Savjeta, ukupno oko 800 eura.

Kako se hijerarhijska ljestvica spušta , padaju i plate.  Prošlogodišnja plata predsjednik Privrednog suda Mladena Grdinića  u prosjeku je  bila oko 1600 eura. Četiri mjeseca primao je naknadu od 296 eura, kao član Radne grupe za unapređenje i standardizaciju postupaka i procesa, i jednu naknadu od 246 eura kao član Komisije za polaganje ispita za javne izvršitelje.

Predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović primala je prošle godine platu od 1666 do 2171 euro.  To je gotovo duplo manje od predsjednika sudova viših instanci. Željka  Jovović je imala sreće sa komisijama, pa je primala naknade od Agencije za mirno rješavanje sporova, Centra za edukaciju sudija i tužilaca i Vijeća za ocjenjivanje sudija. Naknade se kreću od 100 do 590 eura.

Veću osnovnu platu primala je njena koleginica Sanja Nikić, predsjednica Osnovnog suda u Nikšiću, koja se prošle godine kretala od 1863 do  2546 eura.  Ona nije bila angažovana u u  komisijama.

Sudije osnovnih sudova zarađuju  manje.  U prosjeku njihove plate se kreću do 1600 eura.  Neki od njih, posebno u sudovima na sjeveru primaju oko 1200 eura. Plus zimnica – 200 eura.

Kad se sve zbroji, ispada da oni na vrhu pravosuđa žive već evropski, dok njihove kolege, posebno oni  u siromašnjim regijama, koji dodatno nijesu  umreženi i nijesu u raznoraznim komisijama, zarađuju i žive – balkanski. Dakle, ništa novo.

Zbog toga ne čudi da se jednom dijelu sudija nijesu dopala upozorenja vrha pravosuđa da ne odobrava obustave rada.

Crnogorske sudije, ni oni u vrhu, ali ni oni po dubini,   nijednom do sada nijesu pomenule obustavu rada iz drugih razloga. Zbog kojih su crna tačka izvještaja Evropske komsije koja iz godine u godinu apostrofira pravosuđe kao spornu oblast, od čije reforme zavisi ne samo evropski put zemlje, nego i normalan i dostojanstven život crnogorskih građana.   Tu su skromne sudnice, ljudski resursi, nikakvi uslovi rada, zastareli zakoni. A iznad svega korupcija u pravosuđu i   činjenica da im standard godinama i nakon pada DPS zavisi od volje političkih klasa.

Možda jednom dočekamo i prijetnje sudija obustavom rada zbog zahtjeva za nezavisnim i slobodnim pravosuđem.  Svi se sjećamo da uvećane zarade, naročito kad interveniše izvršna vlast, ne donosi  po automatizmu očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija.

Milena PEROVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo