Povežite se sa nama

OKO NAS

KAKO JE NASTALA HIDROENERGIJA MONTENEGRO: Izigrane opštine

Objavljeno prije

na

Preduzeće Hidroenergija Montenegro osnovano je u Beranama u jesen 2007. godine. Tada je biznismen Oleg Obradović došao u svoj rodni grad i preko kompanije Hamera Capital postigao dogovor sa tri opštine na sjeveroistoku Crne Gore o davanju koncesija za izgradnju malih hidroelektrana na njihovim teritorijama, ponudivši im za uzvrat dio akcija u zajedničkoj firmi.

Odluka o upisu udjela Opštine Berane u doo Hidroenergija Montenegro donijeta je u lokalnom parlamentu krajem oktobra te godine. U njoj je precizno definisano da će ova Opština kao svoj osnivački ulog unijeti „nenovčana sredstva u iznosu od 5.023 eura shodno procjeni ovlašćenog procjenjivača” i na osnovu ovog uloga postati vlasnik 3,33 procenta kapitala novoosnovane firme.

Tom odlukom definisano je i da sjedište firme bude u Beranama, s osnovnom djelatnošću „izgradnja objekata za proizvodnju i distribuciju električne energije”.

„Privrednim društvom upravljaće Odbor direktora od sedam članova, u čijem sastavu će biti i predsjednik Opštine Berane. Raspodjela dobiti vršiće se po procentualnom učešću u vlasništvu. Opštine će svoj dio od deset procenata od opredijeljene dobiti za fiskalnu godinu za koju se odluka donosi, dijeliti među sobom u zavisnosti od količine proizvedene i prodate električne energije s teritorije pojedinačne opštine”, navodi se u ovoj odluci.

U njoj je decidno stajalo da se za sprovođenje odluke i potpisivanje potrebne dokumentacije ovlašćuje predsjednik Opštine Berane koji je trebalo da bude i jedan od članova Odbora direktora. U to vrijeme tu funkciju je obavljao funkcioner DPS-a Vuka Golubović.

Dva mjeseca ranije potpisan je protokol o saradnji s kompanijom Hamera Capital, kojim su definisane prava i obaveze potpisinika. Strane poptisnice su se saglasile da Hamera Capital sa svojim poslovnim partnerima investira u projekte na teritoriji ove tri opštine i pruži neophodnu logistiku za privlačenje stranog i domaćeg kapitala. Upravo tim protokolom difinisano je da Berane, Andrijevica i Plav dijele deset odsto kapitala i dobiti iz Hidroenergije Montenegro.

Kao što je odlukom definisano vlasništvo, protokolom o saradnji određeno je da osnivački ulog iznosi stotinu deset hiljada eura i da taj kapital za zajedničku firmu obezbijedi Hamera Capital Olega Obradovića, čiji potpis stoji na kraju protokola pored poptisa tadašnja tri predsjednika ovih opština.

Sve bi to bilo u redu, da nedavno nije objelodanjeno da prema pregledu u Centralnom registru privrednih subjekata Opština Berane, kao ni druge dvije opštine, nikada nijesu upisane kao vlasnici Hidroenergije Montenegro.

U junu 2007. godine prilikom registrovanja pod punim nazivom doo Hidroenergija Montenegro – Berane kao osnivači su upisani Hamera Capital sa sedamdeset odsto i izvjesna firma Fortis doo – Berane sa trideset procenata. Tada je kao izvršni direktor upisan sada pokojni Vladimir Obradović iz Berana, koji je zajedno sa Olegom Obradovićem bio i ovlašćeni zastupnik.

Godinu kasnije, nakon što je registrovano povećanje kapitala, kako novčanog tako i nenovčanog, Centralni registar bilježi promjenu izvršnog direktora, gdje na ovo mjesto dolazi Beranac Saša Brakočević.

I sljedećih nekoliko promjena u Centralnom registru odnosi se na povećanje kapitala. Zanimljivija je promjena koja je zabilježena 26. novembra 2008. godine, gdje kao osnivač pristupa Miodrag Ivanović sa dvadeset pet procenata vlasništa. Nepunu godinu kasnije, 8. juna 2009. Ivanović istupa iz vlasništva, ali se zato uvećava vlasništvo Hamera Capitala, odnosno Olega Obradovića na 68,06 odsto.

Na čelu firme naredne dvije godine bio je još jedan građanin Berana, sve do maja 2012. kada je zabilježeno da se vlasništvo Hamera Capitala smanjilo na četrdeset odsto, dok je većinski vlasnik sa 60 odsto postala kompanija Bemaks, a izvršni direktor Ranko Radović. Mjesec kasnije kao ovlašćeni zastupnici Hidroenergije Montenegro upisani su Oleg Obradović i Veselin Kovačević.

Prema evidentiranoj promjeni iz septembra 2013. godine firmi su kao osnivači pristupili Aleksandar Mijajlović i Ranko Ubović sa po 25 procenata. Bemaksu je ostalo deset odsto, dok se udio Hamera Capitala nije promijenio.

Prema evidenciji iz januara ove godine, firma se i dalje zove doo Hidroenergija Montenegro – Berane. Iz vlasništva je istupio Bemaks, tako da su osnivači ostali Alseksandar Mijajlović i Ranko Ubović sa po trideset procenata i Hamera Capital sa 40 odsto vlasništva.

Mediji su renije prenijeli da je plan Hidroenergije Montenegro da izgradi ukupno 13 mini hidroelektrana na području beranske opštine, a vrijednost investicija je 28 miliona eura. Hidroenergija Montenegro koncesije je dobila na 27 godina. Sve lokacije su u slivu Lima. Pet u području Šekularske rijeke, i čak osam na Beranskoj Bistrici.

Tri male hidroelektrane planirano je da se izgrade na području plavske opštine i još četiri u Andrijevici.

Nakon što je taj posao na području Berana uveliko odmakao i električna energija iz malih elektrana počela da se distribuira i prodaje, postavljeno je pitanje koliko su tri opštine na sjeveru države izgubile i ko je za to kriv. Najveći gubitnik je Opština Berane koja je izdala koncesije za najveći broj hidrocentrala.

Da je preduzeće trebalo najviše da bude beransko govori i podatak da je upisano u registar privrednih društava ovog grada. Hidroenergija Montenegro u tom registru se nalazi pod brojem 5-0387691/003, sa šifrom djelatnosti 40140. Berane je upisano i kao sjedište. Adresa selo Buče, dok telefona, faksa, mejla, veb-a i statusa – nema.

Kada struja počne da se pretače u novac u punom i planiranom kapacitetu, znaće se pravi gubitak ovih sjevernih opština. Izvjesno je da će se mjeriti milionima na godišnjem nivou što za siromašne gradove nije bez značaja. Neko će morati da ovu stvar preispita i tada bi moglo da bude visokonaponskih varničenja u odnosima prvobitnih osnivača doo Hidroenergija Montenegro, odnosno Olega Obradovića i njegovih Beranaca prije svega, a onda i Andrijevčana i Plavljana.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo