Nedavno, na predavanju, postavio sam svojim studentima na Univerzitetu San Franciska geopolitičku zagonetku. Na tabli sam napisao jedno ispod drugog: Kina, Rusija, Evropa, SAD. Zatim sam pored Kine, dopisao “ekonomska kriza”, pored Rusije “sankcije”, pored Europe “izbjeglička kriza”, a pored SAD sam stavio upitnik. Kako to, pitao sam, da su sve svjetske sile u grču frustracije i previranja, a ovdje je stanje stabilno, lagodno, sve kako treba? Odgovora nije bilo, čak ni iz obično aktivne prve klupe, ali se svima na licu mogao pročitati izraz olakšanja. Pitanje je, međutim, koliko status quo može da traje. Zar ne živimo na globalizovanoj planeti gdje, metaforički rečeno, lepet krila leptira na jednom kraju svijeta dovodi do tornada i zemljotresa na drugom? A ovdje se već radi o milionima ne leptira nego ljudskih bića.
U međuvremenu, na američkoj političkoj sceni su se ovog ljeta davale dvije glavne predstave. Naslovna stranica Njujork Tajmsa je o njima izvještavala skoro svakodnevno. I jedna i druga su imale svoje heroje i negativce, svoje epizodiste i one koji začine svaku čorbu, stare intrige i nove zaplete, poprilične uložene investicije, igru moći iza medijskih kulisa i, naravno, Strašni sud kao opciju na kraju balade.
Prva, spoljnopolitička, ticala se pregovora sa Iranom. Naime, šest velikih sila, uključujući i SAD, postigli su u julu dogovor sa Iranom da, u zamjenu za ukidanje dugogodišnjih ekonomskih sankcija, zamrzne rad na pravljenju atomske bombe u narednih 15 godina. Republikanci, koji su u novembru prošle godine preuzeli kontrolu nad obije kuće američkog Kongresa, su odmah najavili da će iskoristiti svoju većinu da blokiraju dogovor. Javno ih je podržao zvanični Izrael, a nezvanično drugi, ništa manje moćniji i bogatiji, neprijatelj Irana, Saudijska Arabija. I Turska je, naravno, tu ništa manje značajan dio “šahovske table” kad god je Iran u pitanju.
Prema američkom Ustavu, predsjednik ima pravo da stavi veto na odluku Kongresa, ali i Kongres ima pravo da odbaci predsjednički veto ako prikupi dvije trećine glasova za to. Upravo tu je bilo srce dramskog zapleta. Naime, može li Obama da nagovori dovoljan broj Demokrata da stanu na njegovu stranu i time onemoguće odbacivanje veta?
Borba na terenu je bila žestoka. Desetine miliona dolara na obije strane, za lobiste, za reklame, za uticaj na javno mnjenje. I moja email adresa je bila preplavljena apelima liberalnih nevladinih organizacija da zovem članove Kongresa, ili da doniram novac kako bi ih neko umjesto mene zvao, da zbiju redove oko Obame.
Na kraju, Obama je izašao kao pobjednik. Ali, ne sprema li druga strana, potpomognuta inostranim igračima, možda neko “oktobarsko iznenađenje” nalik na ono kisindžerovsko iz 1972. godine? Ili neki tužni treći čin?
Druga predstava je u žiži imala domaću politiku, trku za predsjedničkom kandidaturom. Okoštala mašinerija dvopartijskog sistema je pretrpjela ozbiljan i, u velikoj mjeri, neočekivan udar spolja. Naime, podrška miljenicima zvaničnih partijskih struktura Hilari Klinton i Džebu Bušu je ozbiljno uzdrmana od strane kandidata sa margine, Klinton od socijaliste Bernija Sendersa, a Buš od radikalnog konzervativca Donalda Trampa.
Krupni finansijeri oko Demokratske partije su očigledno postali nervozni i već se pronose glasovi o mogućoj kandidaturi potpredsjednika Džoa Bajdena (po mom mišljenju, lično zaslužnog za opstanak na vlasti Mila Đukanovića i pored dokumentovane korupcije i kriminala). Sa druge strane, Trampove neodgovorne izjave povodom osjetljivih tema kao što su prava rasnih manjina i imigranata čine potpuno izvjesnim da, ukoliko bude izabran za kandidata Republikanske partije, nema nikakve šanse da dobije većinu glasova na izborima. Tramp bi bio “poljubac smrti” za Republikance i mnogi analitičari misle da će Trampu neko dati “ponudu koju ne može odbiti” da se povuče iz kampanje. Nije stoga naodmet i u ovoj drami očekivati neko “oktobarsko iznenađenje”.
U tom smislu, SAD-u predstoji vruća jesen. Ništa manje vruća nego naša crnogorska.
Filip KOVAČEVIĆ