Ko se danas još sjeća projekta Mednem i beranske mljekare Zora? Veo zaborava prekiriva odavno ovaj međunarodni projekat čiji su milionski iznosi završili u privatnim džepovima i odavno je jasno da će ova velika pljačka proći nekažnjeno.
Privatizacija koja je obavljena prije tri godine bila je slaba utjeha za neuspio pokušaj razvoja mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, jer ni nakon toga iz Zore nije izašao nijedan proizvod pod ovim brendom za čije je ime svojevremeno Ministarstvo poljoprivrede raspisalo nagradu.
Crna Gora nakon svega, ipak, nema svoju fabriku dugotrajnog mlijeka „jer to nije rentabilno”. Kada se svode računi moglo bi još i ispasti da se deset ili više miliona eura opranih kroz projekat Mednem nazovu promašena investicija. Ne treba zaboraviti da je mljekara Zora donirana od razvijenih članica Evropske unije, i da je trebalo u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga.
Ono što je zajedničko za projekte u oblasti poljoprivrede koji su predstavljali donacije, bilo je to da su bazirani na nerealnim procjenama. Kada je građena mljekara Zora, trebalo je prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanest hiljada, dok su precizne računice govorile da, ni tada ni danas, na području beranske opštine nije bilo više od dvije do tri hiljade krava.
Lažni parametri su bili presudni i bitno su uticali na to da luksemburgška vlada razvije projekat Mednem – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo, sedam miliona eura. Kasnije je donirano još četiri miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, sa ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat. Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države.
U startu je bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama bila osuđena na neupjeh. Tako je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi radila sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.
Pokušaj prve privatizacije nije uspio, da bi u jesen 2012. bila prodata za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću Šimšić Lazine. Vlada je toliko prodala svoj paket akcija od 99,5 procenata koji su joj luksemburkški donatori prenijeli u vlasništvo. Vlada je tada preuzela i da vrati dug fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura, što je i učinila.
Velika pljačka ove strane donacije namijenjene za fabriku mlijeka Zora u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin Tomas Hodž, direktor Zore, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje tu pljačku nije mogao realizovati, ostala do danas nerazotkrivena i nekažnjena.
Varijanta da je za sve kriv stranac odgovarala je i crnogorskim vlastima, kako se ova tema ne bi otvarala i ne bi postavljalo pitanje pokradenih donatorskih miliona, uz njihov nesumnjivi blagoslov.
Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se naočigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu. Monitor je odavno pisao i o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku, da bi bila prikazivana kao nova.
Prvi je o tome javno pričao inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja. On je upozorio da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi, pa su morali biti vraćeni.
On je objasnio i da je velika greška bio izbor mašina, odnosno proizvođača. Njemu nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ,,kombi-blokom”, to jest da svi koriste mašine marke Tetra-pak za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije. Miljković je dodao da je ipak, kada je već „učinjena rabota”, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake, kako se ne bi dešavalo ono što je kasnije postala praksa, da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.
Ovaj hrabri čovjek iznio je u javnost još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije.
Vrlo brzo počeo je ravanšizam i pritisci od strane poslovodstva, na čelu sa Škotlanđaninom Hodžom. Miljković nije želio da sve to trpi. Najprije je napustio fabriku i jedno vrijeme se bavio privatnim poslovima. Onda mu se učinilo da bi poslije svega bilo rizično boraviti u Beranama. Nije govorio, ali možda je i dalje primao prijetnje. Stvari o kojima se on usudio da progovori prije više od deset godina mjerile su se milionima eura. Napustio je grad i državu, i sada je negdje u Srbiji. Bio je to jedini čovjek koji je imao viziju spašavanja fabrike mlijeka Zora, i koji je, da je imao odriješene ruke, sigurno mogao nešto da učini.
Na sličan način kroz projekte u poljoprivredi opljačkano je u to vrijeme još nekoliko stranih donacija. Tako je bilo i sa velikim projektom pod nazivom Fodemo. Kroz taj projekat luksemburška vlada je, prema zvaničnim izjavama, donirala blizu deset miliona eura u revitalizaciju crnogorske drvne industrije i šumarstva.
Pomoć je usmjeravana samo preko bivših državnih preduzeća. Istovremeno Vlada Crne Gore je promijenila politiku u toj oblasti, i veliki broj privatnika, kojima je prije toga pomagala da dobiju značajne bankarske kredite – ostavila na cjedilu. Bez drveta. Tako je do danas.
Možda to i nije bilo presudno za otpočinjanje projekta Fodemo, ali je činjenica da ono što su u prvom slučaju bila muzna grla, u drugom su bila ,,muzna” stabla. Istina, stvari sa šumom nijesu stajale baš kao sa kravama. I pored toga što se nemilosrdno uništava, nije da je nije bilo i da je nema. Pa ipak se sasvim ozbiljno te godine dovodio u pitanje vladin plan sječe od milion i četiristo hiljada kubika.
Gdje su drvna industrija i šumarstvo danas u Crnoj Gori, suvišno je pričati. Kao što je suvišno govoriti o planovima za razvoj mljekarstva na sjeveru Crne Gore dok uvozni tetrapak, nerijetko i sumnjivog kvaliteta, stiže do najudaljenih kuća ispod planinskih masiva u ovom i drugim djelovima države.
Crnogorske vlasti su u nekoliko izbornih ciklusa u to vrijeme crpile i prisvajale i Mednem i Fodemo. Danas ih se odriču i najradije bi da se zaborave. U susret novim izborima, potrebno je podsjećati na varljive riječi i kvarljiva djela.
Tufik SOFTIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice