U subotu koja prva dođe biće održan VII kongres Demokratske partije socijalista. Lako bi se moglo desiti da najzanimljivija informacija sa tog skupa bude – koliko je trajao aplauz vođi. Iako su mediji potezali razne priče o unutarpartijskoj reorganizaciji, novim partijskim organima, novom programu, izdaleka se vidi da je sve to samo zamajavanje. Samo jedna snaga i jedna volja postoje u vladajućoj partiji i one pripadaju šefu partije Milu Đukanoviću. U ovoj zemlji nema veze ni šta piše u Ustavu, a ne u partijskom programu.
Na Kongresu će 450 delegata iz svih opština birati predsjednika partije, njegovog zamjenika, predsjednika Političkog savjeta, kao i novi sastav Glavnog odbora.
Glavni odbor DPS-a ranije je jednoglasno podržao ,,opredjeljenje najšireg partijskog članstva” da Kongresu predloži Mila Đukanovića za predsjednika partije i u narednom četvorogodišnjem mandatu, ,,izražavajući time poštovanje prema doprinosu i zaslugama koje njegovo nesporno liderstvo ima za ukupni demokratski razvoj DPS i države Crne Gore”.
Đukanović je odavno obezbijedio da mu u vrhu partije svi budu dovoljno daleko. U partijskoj strukturi nakon Kongresa više neće biti potpredsjednika, ali politička sudbina dosadašnjih – Svetozara Marovića, Filipa Vujanovića i Igora Lukšića – riješena je znatno ranije. Potpredsjednik partije bio je i Željko Šturanović koji je umro 2014.
Bilo kakav ozbiljniji partijski uticaj Svetozara Marovića smatra se nemogućim još od početka afere Zavala i hapšenja njegovog brata budvanskog funkcionera Dragana Marovića. U izbornim kampanjama i sličnim partijskim poslovima nakon toga Svetozar Marović je, naravno, učestvovao koliko se to od njega očekivalo, ali je njegova moć u partiji na nivou izvođača radova. Đukanović mu je sada namijenio mjesto predsjednika novoformiranog Političkog savjeta. Možda zato da bi ga držao na oku, a možda i kao poruku ostalima da partija ne odbacuje zaslužne drugove kao stare krpe. Najvjerovatnije oboje.
Slično važi za Filipa Vujanovića. Njegovo udaljavanje sa mjesta potpredsjednika DPS-a opravdano je najsmješnijim mogućim razlogom – on je predsjednik svih građana, pa mu partijska funkcija škodi. Nezaboravan je snimak na kojem Đukanović, nakon predsjedničkih izbora, gura Vujanovića na binu kako bi ovaj objavio pokradenu izbornu pobjedu. Lutka na mjestu predsjednika države, i da mu je dobro.
Igor Lukšić je nekako promijenio interesovanja. Zbog poezije, čega li, tek objavio je kako nije zainteresovan za mjesto potpredsjednika partije. Neke veze sa okretanjem poeziji, doduše, mogao je imati fakat da evo godinama, nekako ispada da, ako je nekad nešto ostavilo mrlju na našem putu demokratije i prosperiteta – desilo se baš u vrijeme dok je Lukić bio premijer. Kao.
Duško Marković kandidat je za zamjenika predsjednika. Sasvim u skladu sa temeljnim principom partije: Udba evropskog lika.
Naravno, Kongres koji društvu neće donijeti ništa novo, I te kako će poslužiti da šef postriže đe je predugačko i sprovede slične demokratske procedure. Sitne bitke za privilegiju bivstvovanja u Đukanovićevoj blizini, što sa sobom nosi lagodan život i uživanje u privilegijama vlasti, nesumnjivo se vode za svako od 139 mjesta u Glavnom odboru partije. Na listi o kojoj će se na Kongresu glasati su 172 kandidata iz 23 crnogorske opštine. Dnevne novine su objavile da su tokom unutarpartijskih izbora u DPS-u, od 23 opštinska odbora u 13 promijenjeni predsjednici, te da je u ova partijska tijela ušlo čak hiljadu novih ljudi. Takva navalica sugurno je zabilježena zbog neodoljivosti partijskog programa, nikako zbog činjenice da je ovdje sve aktuelnije pitanje – ima li života izvan DPS-a.
Glede dokumenata, Kongres će razmatrati Program prioriteta, Statut i Izvještaj o radu između dva kongresa. Na prethodnom, VI kongresu u maju 2011. partija je usvojila program pod nazivom Društvo uspjeha. Zapisali su kako su ,,do kraja privrženi” ideji da je njihova uloga i smisao u obezbjeđivanju dobra za sve građane Crne Gore; u stvaranju šansi da svi imaju posao… ,,U takvim uslovima svaki naš građanin s ponosom može da kaže: Crna Gora je moja država, u njoj ostajem ili joj se vraćam. Ovdje, i prije svega ovdje, imam šansu za dobar, kvalitetan i siguran život.” Dobro, ovih dana mnogo se više govori da izglednije šanse za dobar život počinju u Braunšvajgu, ali, ko će narodu ugoditi.
Prije četiri godine DPS je proglasio da su im prioriteti: stvaranje uslova za brži ravnomjeran razvoj Crne Gore, da Crnu Goru učine
prepoznatljivim, sigurnim mjestom za investitore i turiste, kao i podizanje kvaliteta usluga u državnoj i lokalnoj administraciji, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti. Ne zna se đe su jače zablistali. Na primjer: ljudi bježe sa sjevera, ako nemaju kud drugo, barem ka Podgorici i jugu zemlje; sigurni smo za ,,investitore” u koje mi investiramo; ,,obračuni klanova” su nam svakodnevica, prljavština ubija ili u smrtnu opasnost dovodi tek rođenu djecu, ukidamo socijalu nepokretnim ljudima.
,,Demokratija za koju se mi zalažemo kao partija jeste demokratija većine, koja uvažava interese i prava manjine; demokratija pravila, ali ne zatvaranja vrata za kreativnost, spontanost…”, zapisao je DPS na prethodnom Kongresu. Vrlo su se kreativnim pokazali DPS-ovi članovi spontano birajući mjesta na kojima će na dan izbora isplaćivati ,,jednokratne pomoći” u zamjenu za glas. Bilo je tu svega – od privatnih kuća, preko prodavnica mješovite robe do slikarskih ateljea. Pa neka neko kaže da fali demokratije.
U odjelu o ekonomskom razvoju izričito je zapisano: ,,Nećemo dozvoliti da teret vraćanja dugova ostavimo budućim generacijama”. Prema zvaničnim podacima Vlade javni dug Crne Gore na kraju prošle godine iznosio je 2,02 milijarde eura, odnosno 59,60 odsto BDP-a. Nakon novih zaduženja dug je stigao do oko 65 odsto BDP-a. Države sa dugom preko 60 odsto BDP-a smatraju se visoko zaduženima. Visina javnog duga, prema ocjenama stručnjaka, manji je problem od toga što ne postoje realni izvori iz kojih bi dugovi mogli da se otplaćuju.
Prema ovih dana objavljenim podacima Eurostata bruto domaći proizvod po stanovniku prema standardu kupovne moći u Crnoj Gori u 2014. godini je iznosio 39 osto prosjeka EU. Za dva procenta manje nego lani. Tako živimo.
Za rubriku ,,vjerovali ili ne” je da je DPS u program bio zapisao: ,,Ne trebaju nam politički poslušnici, već kompetentni ljudi koji
znaju posao”, kao i ,,Zlonamjerne i netačne informacije
marginalizovaćemo slobodom medija”. Zauzeli su čvrst stav da su ,,partija koja ne želi da prihvati podjele ‘na nas i njih’, ‘na naše i njihove’, jer svi mi smo Crna Gora”. I papir je, sigurno, u nekoj svojoj papirskoj dimenziji, zaplakao.
Normalno da, kad se bude razmatrao izvještaj o radu između dva kongresa niko neće ni zucnuti. Glavni odbor je već zaključio: ,,Izvještaj o radu partije između dva kongresa ubjedljivo potvrđuje političku dominaciju DPS-a, stalni trend rasta povjerenja građana, kao i sve bolje rezultate koje partija bilježi na lokalnim i državnim izborima, ali i u relizaciji programskih ciljeva”. Lažu oči.
Demokratska partija socijalista je najavila da će na naredne izbore sama. Da se jednom utvrdi: jedna partija, jedan vođa. Možda im zafali koji narod, ali to će još da vide.
Uporno krečenje
Demokratska partija socijalista dobila je ime u junu 1991. u drugom dijelu Kongresa koji je u oktobru 1990. počela pod imenom Savez komunista Crne Gore. U zvaničnoj partijskoj istoriji zabilježili su da su ime promijenili ,,nakon ankete koja je sprovedena među članstvom”, istina je da su u međuvremenu održani izbori na kojima im je pobjedu garantovalo samo komunističko ime.
Osvojili su 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Tom većinom, potpomognuti Narodnom i drugim sličnim strankama jurišali su na Dubrovnik, ,,ratovali za mir”. Oni to vide ovako ,,Raspala se SFRJ. Crna Gora je ipak uspjela da očuva unutrašnji mir”. U stvarnosti, deportovali su bošnjačke izbjeglice, proganjali manjine, prije svih Bošnjake, srcem i dušom podržavali politiku Slobodana Miloševića, nagrađivali književnika Radovana Karadžića.
Na referendumu 1992. godine, pod sigurnom rukom DPS-a, za opstanak zajedničke države izjasnilo se 95,65 odsto birača.
Drugi kongres održali su 1994. godine, kažu, ,,pod motom afirmacije demokratije i očuvanja građanskog mira”. ,,DPS je u ovom periodu uspjela da očuva mir, kao osnovnu pretpostavku razvoja i minimalnu socijalnu sigurnost građana”. To je ono kad su počeli da stiču bogatstva švercom nafte i duvana, a građanima dijelili bonove za šećer, ulje i sapun.
Na izborima 1996. su pobijedili Narodnu slogu tako što su, osim uobičajenih izbornih prevara ,smislili da Crnu Goru podijele na deset izbornih jedinica jer im je takva računica više odgovarala.
Onda su se posvađali. Dotadašnjem predsjedniku partije Momiru Bulatoviću, kako je sam svjedočio u knjizi Pravila ćutanja lagano je izmicana ,,kontrolna a i naredbodavna uloga” koju je ranije imao. Konačna prevaga u Đukanovićevu korist uslijedila je, tvrdi Bulatović, nakon niza ,,kupovina”, prosječno je ,,po glavi” obećavano oko sto hiljada DEM, isplaćivano deset puta manje. ,,Pored toga, neko je dobio stan, a drugi unapređenje u službi. Došlo je do naglog pada cijene izdaje. Ponuda je nadmašivala tražnju.”
U današnjem DPS-u taj proces vole da predstave kao otklon od Miloševićeve politike. Otklonili bi se od svake i priklonili svakoj koja im garantuje ostanak na vlasti, pokazuje se svakodnevno.
Da živimo bolje, Pobjeda je Crne Gore, parole su koje su obilježile naredne godine djelovanja DPS-a . Od 1998. svaki put je ime njihove izborne liste sadržalo povlaku iza koje je bilo ime Mila Đukanovića. Da se ljudi ne zbune.
Ređali su se kongresi i izbori, i stiglo do referenduma o nezavisnosti. Partija koja se zgražavala na pomen crnogorske nezavisnosti i njen prvi čovjek koji je one koji su se za nju zalagali zvao ,,šačicom crnogorskih nacionalista” ostvarili su, kako kažu, ,,pobjedu koju smo čekali punih 88 godina, a koja je značila stvaranje nezavisne države Crne Gore”. Dobili smo državu, za demokratiju ćemo viđet.
Miloš BAKIĆ