Lično mislim da dolazi vrijeme kada će koalicija sa DPS-om biti prirodna stvar. Ovo pogotovo ako ostanu politički snažni. Oni su opozicija četiri godine, što bi samo po sebi bilo dovoljno, ali je problem u tome što se ne vjeruje da je ova struktura napravila dovoljan ili bolje rečeno, odlučan korak u odnosu na negativno nasljeđe

MONITOR: Pregovori za formiranje vlasti u Podgorici još nijesu zvanično počeli, ali je već jasno da neće biti lako formirati vlast u Glavnom gradu.  Kako vidite dosadašnje reakcije partijskih lidera u tom smjeru? 

SEKULOVIĆ: U pravu ste kada kažete da se vlast u Podgorici neće formirati lako, a dodao bih ni brzo. Ako se uzme u obzir da su pravne procedure u vezi s prigovorima u odnosu na pojedina biračka mjesta još u toku i da se zakonski rokovi za održavanje i konstituisanje Skupštine Glavnog grada vezuju za proglašenje konačnih rezultata izbora, prirodno je da proces pregovora formalno još nije počeo. Međutim, ovaj formalno-pravni razlog samo prividno prikriva suštinu.

Da je situacija jasna, već bi imali barem poluzvanične pregovore i naznake kako će buduća gradska uprava da izgleda, uključujući i potencijalnog gradonačelnika. Do ovog momenta reakcije partijskih lidera su dobrim dijelom zbunjujuće i nejasne. Možemo konstatovati da je DPS donekle otvorio karte i pokazao inicijalnu fleksibilnost u pregovorima, doduše samo s jednom stranom – političkim subjektima koji ne participiraju u izvršnoj vlasti na nacionalnom nivou, dok se iz ovih struktura iskazalo očekivanje, bez konkretnih ponuda, da će se parcijalno dogovarati sa dijelom koalicije Milatović-URA-PZP. Iz ove pak koalicije smo čuli da će oni insistirati na zahtjevima iz kampanje, odnosno da gradonačelnik mora biti njihov.

Tako i da imamo već proglašene konačne rezultate izbora, na osnovu ovoga što je bar javno rečeno, bili bismo ništa manje zbunjeni. Moj je osjećaj da kada bi se moglo vratiti vrijeme da bi pojedini subjekti razmislili da li su im ovi izbori uopšte bili potrebni. Da sumiram, desetak dana nakon izbora, situacija je jednako konfuzna kao i u periodu prije skraćenja mandata Skupštini Glavnog grada.

MONITOR: Kao tas na vagi vidi se Koalicija Za bolju Podgoricu, Jakova Milatovića i Dritana Abazovića.  Koji put te koalicije je za vas vjerovatniji – sa DPS-om i partijama opozicije, ili sa partijama koje imaju državnu vlast?

SEKULOVIĆ: Zaista je teško odgovoriti precizno na pitanje. Generalno obje opcije su otvorene. Ako bismo slijedili ono što je pričano u kampanji, onda je logičan slijed poteza da Koalicija za Bolju Podgoricu ponudi svoj program i predloži gospodina Rakčevića za gradonačelnika prvo partijama pozicije, pa u slučaju odbijanja, opoziciji na državnom nivou.

Ostaje da se vidi da li je to i dalje isključivi stav ili su mogući kompromisi, kao i to da li se ovom koalicijom napravio temelj za stratešku saradnju u budućnosti ili je bila taktičkog ad hoc karaktera gdje su se poklopili trenutni politički interesi.

MONITOR: Šta bi svaki od tih izbora značio za njih, a šta za građane?

SEKULOVIĆ: Koalicija Za bolju Podgoricu se nalazi između čekića i nakovnja. S kim god da naprave koaliciju neće kontrolisati dobar dio izvršne vlasti na lokalnom nivou, kao i većinu u predstavničkom tijelu. Hoću da kažem da bi vlast bila nestabilna i zavisila bi od ponašanja Milatović-URA-PZP subjekata na nacionalnom nivou. Teško je zamisliva situacija gdje bi vam bilo prepušteno da upravljate Glavnim gradom a da se sa istom snagom kritički odnosite prema izvršnoj vlasti, ili, sa druge strane, da nivo optužbi prema DPS nasljeđu, da ga tako definišem, ostane nepromijenjen. Iako se formalno radi o različitim nivoima vlasti, ipak je ulog velik.

Moraju dogovoriti što im je prioritet – koncentrisanje energije na pad vlade i vanredne parlamentarne izbore ili otvaranje komunikacionih kanala za otopljavanje odnosa sa onim subjektima koje nazivamo političkim centrom. Kakva god odluka bila, za građane bi najmanje pozitivan bio budvanski scenario. Njega svakako ne možemo isključiti.

MONITOR: Kako vidite posjetu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Crnoj Gori i njegovu izjavu u susret pregovorima „da  će Crnoj Gori odgovoriti sa lica mjesta ono što zaslužuje, te da ne umiju da naprave koaliciju”?

SEKULOVIĆ: Srbija ima svoju političku agendu prema regionu i ona je definisana njihovim strateškim dokumentima, od kojim su neki rađeni i za vrijeme Borisa Tadića. Svaka od zemalja regiona iz ugla Srbije ima svoje specifičnosti, tako ima Crna Gora, koja je za njih više od susjedne države u kojoj žive Srbi, a koje Srbija treba kulturno, ekonomski i politički da podržava kako bi sačuvali svoj identitet. Ovo je zvanična politika, po mom mišljenju potpuno pogrešna, bar što se Crne Gore tiče.

Mi imamo svoje specifičnosti, nacionalni dualitet i druga neslaganja oko bitnih pitanja, ali i jaku državotvornu svijest. Paternalistički odnos, negacija identiteta i očekivanje da se moraju pratiti politički interesi Beograda, samo kvari odnose koji po prirodi stvari moraju biti najbliži. Takođe, ne bismo smjeli sebi da dozvolimo da gradimo identitet(e) kao antipode drugih identiteta. Kao što crnogorski nacionalni identitet postoji, nije vještački umetnut, izmišljen i u funkciji razgradnje nekog drugog, tako je i srpski nacionalni identitet prirodan i istorijski utemeljen. Sve će ovo popis stanovništva pokazati. A onda će se vidjeti u kom se pravcu mi stvarno krećemo. Unutrašnja i spoljna integracija ili disolucija. Potencijal i za jedno i za drugo imamo. Srbija nam treba kao saveznik za pozitivni scenario. Svakako je krajnja odluka naša.

MONITOR: A kako vidite ocjenu bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanović da “Spajić nije imao hrabrosti da ide sa DPS-om”, te da bi te dvije partije imale stabilnu većinu?

SEKULOVIĆ: Pored sve negativne retorike DPS-a u odnosu na konkurenciju, oni traže saveznike. U tom kontekstu je i ova izjava gospodina Đukanovića. Očigledno je da su činjeni pokušaji da se ostvari ova saradnja nakon parlamentarnih izbora, ali bezuspješno. Lično mislim da dolazi vrijeme kada će koalicija sa DPS-om biti prirodna stvar. Ovo pogotovo ako ostanu politički snažni. Oni su opozicija četiri godine, što bi samo po sebi bilo dovoljno, ali je problem u tome što se ne vjeruje da je ova struktura napravila dovoljan ili bolje rečeno, odlučan korak u odnosu na negativno nasljeđe. Što se tiče drugog dijela pitanja, sigurno da bi većina bila stabilna, tu su brojevi jasni.

MONITOR: Otkud Đukanović i Vučić opet skupa na političkoj sceni u ulozi ljutih rivala?

SEKULOVIĆ: Gospodin Đukanović je iskoristio dobar rezultat DPS-a da se nametne kao i dalje relevantan akter. Pretpostavljam da je suština pitanja gledamo li politički interplay? Njihovi odnosi jesu kompleksni, ali u ovom slučaju vjerujem da su iskreno na suprotnima stranama.

MONITOR: Koje su najvažnije poruke koje su građani poslali na posljednjim izborima, a koje bi političke partije trebale ozbiljno da razmotre?

SEKULOVIĆ: Nisku izlaznost više ne možemo tretirati kao incident, već ona postaje pravilo. Kada imamo u vidu raniju participaciju u izbornom procesu, koja je istina znala da oscilira, ali je svakako bila veća, i to u društvu koje se politikom bavi i u okviru porodice, u kafani i slično, dakle, zajednici koju tradicionalno politika interesuje, ovaj trend mora da zabrine.

Dobar dio građana se jednostavno distancirao, osjeća otuđenost i jaz između političke elite i sebe. Razlozi su brojni. Politička nestabilnost, svađe, neispunjena obećanja su samo neka od njih. Političke partije moraju ovo shvatiti ozbiljno. Potrebno je vratiti optimizam, osjećaj da država služi građanima. Nužno je i novo okupljanje oko vrijednosti koje će poroditi stvaralački zamah. Mora se jasno vidjeti put kojim idemo.

Milena PEROVIĆ

Što se tiče velike današnje tragedije u BiH, i regija i Evropa su pokazale veliku odgovornost.  Ponosan sam na takvu empatiju naših postjugoslovenskih građana i građanki. Ta bi empatija mogla biti osnova novih politika pomirenja. No, ne vjerujem da će to i postati zbog pragmatizma političkih oligarhija…

MONITOR: Povodom tragedije u kojoj su stradali ljudi u poplavama u dijelu BiH, pokrenuta je istraga. Nezvanično se pominje da je najveći problem bio jedan neobezbjeđeni kamenolom u Donjoj Jablanici. Znate li o tome nešto više?

KAZAZ: Poplave-tragedija uslovljena kao i u drugim djelovima svijeta, kapitalizmom i žeđi za profitom. Uništili smo planetu, sada je takva vrsta poplava pravilo a ne iznimka. Ono što je karakteristično za Donju Jablanicu je kompradorski kapitalizam, spoj mafije i vlasti. Kamenolom- glavni krivac za ljudske žrtve, u vlasništvu je-prema nekim informacijama, Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona i porodice Hondžo, koja se dovodi u vezu sa mafijom. Kamenolom nije imao dozvole za rad, a vlast je tolerirala taj rad bez ikakve kontrole. On se jednostavno obrušio i ubio ljude. Još uvijek se ne zna tačan broj žrtava i pokrenuta je istraga. Ono na šta bi trebalo upozoriti jeste da zemlje koje su kao BiH u tranziciji, postaju plijen gramzive tajkunske elite i vlasti. Nevine ljudske žrtve su odgovornost vlasti koja pogoduje tajkunima i globalnim kompanijama, a uništava prirodne resurse.

MONITOR: Na nedavnim lokalnim izborima u BiH nacionale stranake su  osvojile najviše glasova. Ipak ih neće biti na vlasti u  velikim gradovima, prije svega, u Sarajevu,  Banja Luci,  Tuzli.  Kako komentarišete izborne rezultate?

KAZAZ: Izborni zakon kojii je nametno Visoki predstavnik Kristijan Šmit, u velikoj je mjeri spriječio krađu glasova i na nekoliko mjesta uveo nove tehnologije u proces glasanja. Ja sam glasao po toj novoj tehnologiji i znao sam da moj glas ne mogu ukrasti brojači glasova. To je dobar zakon, ali je izborni sistem u BiH dosta komplikovan. Trebaće puno napora da se on promijeni, da se promijeni ustavni sustav BiH i favoriziranje nacionalističkih partija. Nacionalističke partije nisu osvojile velike gradove: Banja Luku i Bijeljinu u RS kao i Sarajevo, Tuzlu i Zenicu u FBiH. Vrlo je važno da je Trojka pobijedila u tri od četiri sarajevske opštine i u Kantonu Sarajevo. Najveći rast je zabilježila SDP Nermina Nikšića, prije svega trudom i radom kantonalnog ministra za saobraćaj i komunikacije Adnana Štete. On je preporodio grad. Napravio je nove tramvajske pruge, nabavio nove tramvaje i autobuse, obnovio trolejbuski saobraćaj. Pokazao je kako političar može biti u službi građana. SDP je sa 13 posto došla do oko 28 posto glasova. To je pokazatelj kako socijaldemokrata treba da radi.

Trojka je bila izložena strahovitoj nacionalističkoj propagandi SDA, Stranke za BiH i Demokratske fronte. Oni su Trojku,  koja je otvarala zemlju na EU putu, optuživali, da je izdala interese države. Ta njihova kampanja je uspjela u manjim mjestima,  gdje je SDP doživio poraz. To je ključ ovih izbora: reagovanje ljudi u rubnim prostorima na najgoru nacionalističku propagandu. Nedovoljno ili loše informisani, uplašeni, reagovali su strahom jer su pomenute stranke govorile i o građanskom ratu…

MONITOR: SNSD Milorada Dodika je osvojila blizu 75 posto glasova u RS i u dvije opštine u FBiH. Kako se može objasniti ova Dodikova „nedodirljivost“?

KAZAZ: Pored Banja Luke, važno je pomenuti Bijeljinu kao oazu otpora Miloradu Dodiku i njegovoj autoritarnoj vlasti. Kako je Dodik vratio klevetu u krivični zakon, bilo je teško suprotstavljati mu se u medijima…RS ima u budžetu manjak od 870 miliona KM. Doveo je RS dotle da na međunarodnom planu bude izolovana. Sem od Rusije. Ako takav Dodik pobjeđuje u RS, onda su to pokradeni ili kupljeni izbori. Ili je rezultat paranoje koju je Dodik prizvao u društvo RS. On ga kontrolisanjem medija drži u stalnoj traumi. Zbog toga građani RS ne vide egzistencijalnu situaciju u kojoj žive..Imam veliki strah za ljude u RS kao i za one u Federaciji koji su, takođe, zahvaljujući SDA u nekoj vrsti društvene traume. To je objašnjenje izbornih rezultata Dodika ali i uspjeha Izetbegovićevog SDA. I SNSD i SDA su klijentelističke stranke koje imaju svoju državnu vlast. Oko dvjesta hiljada ljudi (pa puta tri), predstavljaju glasačku masu poslušnika koji glasaju za svoja radna mjesta. Oni su dali podršku autoritarnom Bakiru Izetbegoviću i njegovoj turkofiliji i Miloradu Dodiku sa njegovom rusofilijom. To su politike koje BiH drže u nekoj vrsti talačke krize velikih ideologija…

MONITOR: Ljeto su obiljeležile i stalne tenzije u regionu, posebno između Beograda i Sarajeva. Ministar odbrane BiH, Zukan Helez,  nije dozvolio prisustvo policajaca iz Srbije tokom turističke sezone, ali ni pomoć u gašenju požara. Sada se pomoć ne odbija, u okviru EU mehanizma civilne zaštite. Zemlje regiona ,među njima i Srbija,  šalju pomoć zbog poplava?

KAZAZ: Reagovanje Heleza i Elmedina Konakovića u pomenutoj svađi, bilo je, jednom riječju, nečuveno. To je bezumno reagovanje za dobijanje političkih poena kod desnog dijela birača. Ne treba odgovornosti –u pomenutom sukobu –  lišiti ni  Dačića ni Vučića, jer je i njima sukob odgovarao za unutrašnje političke potrebe. I to se može objasniti savezom nacionalista koji jedni drugima pomažu…To je ponašanje najkarakterističnije za postjugoslovenske političke elite.

Što se tiče velike današnje tragedije u BiH, i regija i Evropa su pokazale veliku odgovornost. Sada je ponašanje Srbije, Hrvatske, Slovenije, S. Makedonije, Crne Gore, pokazalo drugu stranu postjugoslovenskih političkih elita. Nas tragedije na ljudskoj osnovi, odjednom ujedinjuju. Moram reći da sam ponosan na takvu empatiju naših postjugoslovenskih građana i građanki. Ta bi empatija mogla biti osnova novih politika pomirenja. No, ne vjerujem da će to i postati zbog pragmatizma političkih oligarhija…

MONITOR: I u UN se, u povodu Rezolucije o Srebrenici, vidjelo da BiH ne može da formuliše i sprovodi jedinstvenu spoljnu politiku. BiH još nije krenula u pregovore sa EU, a neće dobiti ni novac iz Plana rasta. Situacija djeluje prilično besperspektivno?

KAZAZ: BiH nema jasno postavljenu spoljnu politiku. Ne postoji strategija spoljne politike već tri nacionalne politike. Na pritisak ministra Konakovića nekako se otkočio put ka EU. Dodik je krenuo sa Trojkom u pregovore. Nermin Nikšić je mudro vodio te pregovore sa Dodikom i stvorila se nada da BiH može sustići zemlje regije na EU putu. Onda je  Dodik otputovao u Moskvu i tamo, vjerovatno, dobio naredbu da zakoči taj put. Tu je bilo i antizapadnjaštvo SDA Izetbegovića i DF Komšića. Sa strane gledano, može se reći da su SDA i DF dali Dodiku argumente u ruke. A onda su, da stvar bude gora, četiri kantona u vlasti SDA zaustavila program reformi i time osujetila mogućnost da BiH dobije novac iz Plana rasta EU za Zapadni Balkan. Taj put je zaustavljen i to nevjerovatnom političkom saradnjom SNSD, SDA i DF koja nije bila javna i ne mora to biti, ali koja je svima njima omogućila pobjede na lokalnim izborima. A što je to tako? Zato što su SDA i DF vidjeli „đavola“ koji je islamofoban, a Dodik „đavola“ koji je rusofoban.

MONITOR: Kako takva BiH odlučuje o svom stavu prema aktuelnim globalnim ratnim krizama o kojima EU i SAD -ali i Rusija, traže jasne stavove drugih zemalja i podršku za svoje politike?

KAZAZ: To kako se BiH odnosi prema globalnoj političkoj situaciji, šizofreno je: društvo u RS je rusofilno, a u FBiH rusofobno, u RS izraelofilno-kao i kod Hrvata koje kontrolira HDZ…Ta mentalna šizofrenija ne može vidjeti, ne dopušta da se vidi moguća etička strana: da neko pravi agresiju-kao Rusija na Ukrajinu ili genocid -kao Izrael u Gazi. Ja bih rekao da je to društvo etički slijepo…Glavna civilizacijska kriza dolazi od novih oblika militarizovanog kapitala koji više vodi računa o naoružavanju nego o zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju, a to nas nužno vodi u sukob. Kina- tehnološka sila koja napreduje čiji se utjecaj se proširio na Afriku, neke zemlje Latinske Amerike, prisutna je na Balkanu, a Azija je naravno njena…I to je sila koja će „osloboditi“ čovječanstvo…Dok zapadna civilizacija nema adekvatan odgovor na takav kineski stav. Moj osjećaj je da je zapadna civilizacija pri kraju i da ona može trajati još 100 godina. Iz ovog se  našeg civilizacijskog poremećaja rađa novi civilizacijski poredak. A biće gori nego ovaj.

Što se tiče evropskog puta naše  regije, veliki sam pesimista

MONITOR: Ovih se dana u Tivtu održava 13-ti skup zemalja regiona „Brdo-Brioni“. Slovenija i Hrvatska su zemlje inicijatori, a razgovori i dokumenta se odnose na zemlje Zapadnog Balkana. Bilo je i do sada dogovora i potpisanih sporazuma o saradnji, ali su efekti nejasni ili slabi. Kako  vidite tu razliku između dogovorenog i realizovanog?

KAZAZ: Naravno da su dobrodošli svi skupovi koji u regiji funkcioniraju-Brdo-Brioni, Berlinski proces…Ja sam-što se tiče evropskog puta regije –  veliki pesimista. Rat u Ukrajini je u velikoj mjeri promijenio odnos EU-kao jednog velikog kapitalističkog birokratskog aparata  – prema regiji, ali nije promijenio političku filozofiju EU prema našim zemljama. Naš put prema EU je veoma birokratiziran i on je, prije svega, zainteresiran za primjenu EU pravne stečevine u zemljama koje birokratski kontroliraju. Sa druge strane, ove su zemlje ciljano dezindustrijalizirane i uvedene u sistem tzv. perifernog kapitalizma koji služi samo tome da naše prirodne resurse isporuči stranim kompanijama. Primjeri su Rio Tinto, Adriatik Metals…Zagađuju se vode, ostaje se bez vode…Mi smo tu sirovinska baza.

Regionalni političari morali bi da vode računa o tome da su naše sirovine neka vrsta garancije naše budućnosti. Bez svijesti o tome, mi ćemo ih prodati vrlo jeftino i tako ugroziti buduće generacije. Onda će Rio Tinto ugroziti bezbjedno snabdijevanje vodom Beograda, a Adriatik Metals snabdijevanje vodom Vareša i Kaknja…To je isti kapitalizam periferije koji je ropski postavljen prema centrima moći u multinacionalnim kompanijama.  EU regiju zapravo kažnjava, jer smo mi pretvoreni samo u tržište za EU ekonomiju. Generalna slika je: slomljena industrija, zanimljiva samo kao tržište sirovina i tržište za EU proizvode. Bojim se da je to naša budućnost.

Nastasja RADOVIĆ

Ili će vlast formirati partije vlasti PES-Demokrate i one koje su okupljene u koaliciji Za budućnost Podgorice, a čija su okosnica NSD i DNP, uz podršku koalicije koju je predvodio predsjednik Jakov Milatović, ili će je formirati DPS uz podršku onih partija i saveza koji su učestvovali u rušenju prethodne lokalne vlasti, kao i nekih novih, a ideološki bliskih partija, a pri čemu je opet ključna Milatovićeva koalicija. Po mom sudu, nećemo imati “budvanski scenario” jer to ne odgovara nikom od aktera, a posebno ne vlastima

MONITOR: Kako vidite preliminarne rezultate podgoričkih lokalnih izbora u Podgorici?

ULJAREVIĆ: Preliminarni rezultati ovih izbora su, u značajnom, u okvirima očekivanog u dijelu odnosa snaga ključnih aktera, a čini se da ni ponavljanje izbora na jednom manjem broju biračkih mjesta ne može donijeti promjene koje bi uticale na postojeću konstelaciju.

Takođe, iako je bila izvjesna veća apstencija, čini se da to većina političkih subjekata nije uzela za ozbiljno niti su kampanje išle u pravcu adresiranja apstitenata. To je uticalo da nešto bolji rezultat zabilježe oni koji imaju jaču infrastrukturu, ali i oni koji su se borili za censuz jer je, pri toj izlaznosti, bio dostižniji.

MONITOR: Ko su „pobjednici“, a ko „gubitinici“?

ULJAREVIĆ: Ubjedljivi gubitnici su koalicija PES-Demokrate koja je ušla u ovaj izborni ciklus sa pozicije vlasti, uložila vidljivo ogromne resurse, prednjačila u funkcionerskoj kampanji do mjere koja do sada nije viđena, a osobito je naglašena i činjenicom da su to radili nekadašnji žestoki kritičari funkcionerskih kampanja DPS-a iz perioda kad je ta partija imala vlast. Rezultat je da ne samo da nije bilo sinergetskog efekta, nego je ta koalicija osvojila manje u odnosu na procentualni zbir ili zbir odborničkih mandata na lokalnim izborima 2022. godine, kada je čak PES nastupao iz pozicije opozicije.

Dodatno, slično Budvi gdje je PES uzalud politički potrošio Predraga Zenovića, glavnog pregovarača, u Podgorici su politički potrošili Sašu Mujovića, ministra energetike. Ovo nije podsticajna poruka ni za njihove funkcionere, jer postaje vidljivo da se oni tretiraju kao roba i često unaprijed svjesno žrtvuju. U oba slučaja se radilo o osobama koje su imale potencijal, ali ovim preranim isturanjem u arenu za koju nisu bili spremni niti su im tokom kampanje dali adekvatnu stručnu pažnju, faktički su te političke karijere prerano ograničene. Mujović je ubačen u kalup u kojem se vidno nije osjećao kao svoj na svome, a to je onda vodilo i neubjedljivim nastupima koji su i njemu i koaliciji koju je predstavljao donijeli negativne poene.

Nesumnjivi pobjednici ovih izbora su DPS i njihov kandidat Nermin Abdić, koji su sa pozicije opozicije dobili svaki treći glas u Glavnom gradu. Radi se o partiji koja je poslije decenija vladavine izgubila vlast na nacionalnom nivou prije četiri godine, što je tektonski poremećaj, prije dvije godine izgubila je vlast na lokalnom nivou u Podgorici, uz istovremeni gubitak vlasti u nizu drugih opština širom Crne Gore. Oni nisu imali javne resurse na raspolaganju, a klijentelističko-nepotistička mreža, koja je činila ne tako mali dio njihovog glasačko tijela, uglavnom je migrirala prema novim partijama vlasti. Usput rečeno, to čini krhkijim i glasačno tijelo partija koje su te migrante primile.

Konačno,  njihov kandidat je imao svedenu kampanju, uz napomenu da je on bio to što jeste u toj kampanji, za razliku od mnogih protivkandidata, što i na nesvjesnoj ravni utiče na birače i njihovo povjerenje. To sve ukupno čini njihov rezultat vanredno dobrim, nezavisno od toga kako će se rasplesti u konačnici dogovori oko konstitituisanja nove vlasti.

Posebno je indikativno da je Nermin Abdić  pobijedio u Podgorici koja je većinski pravoslavna, u dijelu glasača koji se identifikuju i po religioznom opredjeljenju, a ono je postalo iznimno važno posljednjih godina i podvučeno od strane nekih njegovih protivkandidata. U tom kontekstu, njegov rezultat je veliki podsticaj ugroženom građanskom konceptu, ali i znak da se sužava prostor da se na toj osnovi gradi odnos prema izbornim kandidatima.

MONITOR: U kojim smjerovima mogu ići pregovori oko formiranja lokalne vlasti?

ULJAREVIĆ: Po mom sudu, imamo dva smjera – ili će vlast formirati partije vlasti PES-Demokrate i one koje su okupljene u koaliciji Za budućnost Podgorice, a čija su okosnica NSD i DNP, uz podršku koalicije koju je predvodio predsjednik Jakov Milatović, ili će je formirati DPS uz podršku onih partija i saveza koji su učestvovali u rušenju prethodne lokalne vlasti, kao i nekih novih, a ideološki bliskih, partija a pri čemu je opet ključna Milatovićeva koalicija.

MONITOR: Da li je koalicija Pokreta za Podgoricu iza kojeg stoji Jakov Milatović i Abazovićev URA, sa Lukom Rakčevićem na čelu “tas na vagi”?

ULJREVIĆ: Da, to je politička struktura koja će odlučiti o daljem toku, pri čemu treba imati u vidu da se radi o grupaciji koja je i dovela do vanrednih lokalnih izbora nezadovoljna prethodnom postavkom i njihovim načinom rada, iako su i sami bili konstiutenti te vlasti.

URA je na nacionalnom nivou u opoziciji, a predsjednika MIlatovića partije vlasti sve više guraju u izolaciju. Oni su bili i najčešća meta partija vlasti tokom predizborne kampanje, jer su te dvije koalicije – PES/Demokrate i Za budućnost Podgorice – vjerovale da im neće biti potrebni za konstituisanje nove vlasti. To se pokazalo jako lošom procjenom, pa sada pokušavaju sa dvije prozirne taktike to poništiti – jedni šargarepom, odnosno “peglanjem” ranijih uvreda prema Milatoviću i Abazoviću i zaklinjanja da sa njima neće u vlast, a drugi štapom, ili (polu)prijetnjama i pokušajima etiketiranja kao izdajnika tzv. tridesetoavgovske većine, kao da je vrijeme stalo, a ne da je mnogo različite vode proteklo u ove četiri godine.

MONITOR: Kakav ishod pregovora očekujete, može li se desiti “budvanski scenario”?

ULJAREVIĆ: Jako je teško predviđati stvari na političkoj sceni u Crnoj Gori posljednjih godina, a imajući u vidu da smo imali gotovo sve predizborne ili postizborne koalicije.Međutim, po mom sudu, nećemo imati “budvanski scenario” jer to ne odgovara nikom od aktera, a posebno ne vlastima.

Kako će se opredijeliti koalicija u kojoj su Milatović i Abazović zavisiće od toga da li žele da budu akteri u daljim procesima ili su spremni da idu nizvodno. Koju god odluku donesu, ona će nositi kratkoročnu buru, ali dugoročno one imaju različite posljedice, a političari koji teže održivosti gledaju nekoliko koraka unaprijed.

MONITOR: Šta su glavne pouke ovih izbora, koje bi trebalo da izvuku političke partije?

ULJREVIĆ: Ključna pouka je da ne treba potcjenjivati građane i građanke Crne Gore, jer oni se pokazuju u mnogo čemu zrelijima nego oni koji pretenduju da ih vode. Ovo se posebno odnosi na partije vlasti na nacionalnom nivou koje su mnoga svoja obećanja grubo pregazile. Računica da im pozicije vlasti, funkcionerska kampanja i izgradnja sada njihovih nepotističko-klijentelističkih veza mogu poništiti to i donijeti pobjedu očito nije bila dobra.

Mi izlazimo iz perioda nesmjenjivosti ili dugovječnosti bilo koje vlasti, ali i iz perioda kada su građani i građanke bili spremniji da uz manje kritičkog otklona gledaju prema političkim subjektima. Tu lekciju sporo i teško mnogi uče.

Takođe, bilo bi dobro da se manje obećava a više radi, umjesto što svi ulaze u trku sa nerealnim obećanjima koja im se kasnije o glavu obijaju, ali i da se onih obećanja koja su realna zaista drže.

MONITOR: Održani su i lokalni izbori u Kotoru, kako tumačite rezultate tih izbora?

ULJAREVIĆ: Kotor je pao u sjenku lokalnih izbora u Podgorici, na kojima se prelama i šira slika jer oni nose gotovo trećinu biračkog tijela.  Međutim, ti izbori su, takođe, jako zanimljivi iz više aspekata.

Prvo, među 12 lista koje su učestvovale više od polovine bilo je lokalnih listi što je sa stanovišta decentralizacije i građanskog aktivizma vrlo podsticajno. Naravno, jako će dalje zavisiti i kako će se one prestrojiti i kakvu će dodatnu vrijednost donijeti kroz to prestrojavanja i učešće u vlasti.

Drugo, i u Kotoru su se partije vlasti na nacionalnom nivou, ali i u toj opštini, suočile sa razočarenjem birača koje nijesu mogle samo adresirati kampanjom, iako je vidljivo da je i u tom gradu koalicija Demokrate-PES uložila najviše sredstava. Takođe, jasno je bilo da je PES u Kotoru opterećenje Demokratama jer bi oni osvojili isto i bez njih, pa u tom kontekstu je zapravo i manji broj odbornika Demokrata sada nego ranije.

Treće, ukoliko nove građanske liste u Kotoru dovedu do neočekivanog obrta ili, pak, neko od njih dobije poziciju gradonačelnika to daje potpuno drugačiji pečat ne samo ovim izborima nego može imati i domino efekat na druge lokalne izbore, a ta mogućnost nije nerealna. U slučaju takvog scenarija, partije sa centralama u Podgorici će morati ući u kompletno redefinisanje načina funkcionisanja a koje bi vodilo većem stepenu unutrašnje demokratizacije samih partija.

Četvrto, a ne manje važno, čini se da je bila kontraproduktivna ciljana posjeta patrijarha SPC Porfirija koji je na izborni dan u ovom gradu služio liturgiju, iako to ukazuje da su možda u Beogradu bolje nego u Podgorici razumjeli da u Kotoru može biti poteškoća u održanju vlasti. Dobro je za građansku Crnu Goru što taj pokušaj izbornog inžinjeringa nije imao planirani učinak.

Milena PEROVIĆ