Povežite se sa nama

DUHANKESA

Svijeća na brodu

Objavljeno prije

na

Uzmimo, na primjer, onu aforistički intoniranu poslovicu:”Ničija nije do zore gorila!” Ima nešto prijeteće u njoj; opomena je to, i čak direktno i neopozivo izrečena presuda. Razmišljam o toj rečenici i priznajem: nikada nisam bio siguran da sam je sasvim shvatio. Svaka riječe je jasna, ali cjelina značenja mi izmiče. Naravno, riječ je o svijeći. I o tome da ničija svijeća nije gorila do zore. Dakle, da nije dočekala svanuće, nego je utrnula u mraku.

Znači li to da ni jedan čovjek ne dočeka sabah, da ne ugleda praskozorje, i da, prema ovom zlokobnom upozorenju, svačiji život završi u mraku – svejedno da li bukvalno ili simbolički shvaćen – mrak je mrak? Da mu se vosak tijela istopi a svjetlo duše ugasi, kao kad poslednji treperavi plamičak svijeće zamre na zadnjim končićima fitilja, a tama ispuni odaju!? O tome da je riječ o alegoriji koja opominje nasilnike, vladare, despote, predsjednike, da će njihovoj vladavini doči kraj, neću da trošim riječi. Prvo, jer nije istina. Mnogi su vladari vladali do svog smrtnog časa, mnogi silnici su ostali nekažnjeni, mnogim zločincima svijeća je gorila dok nije dogorila sama od sebe. Drugo, i važnije, jeste saznanje da bi ovakva politička profanizacija značila oduzimanje mnogo inspirativnije i – u krajnjoj liniji – za svakog čovjeka značajnije mogućnosti da u spomenutom iskazu pronađe univerzalnija a možda i uzvišenija značenja!

Pravo pitanje, na koje ova formulacija ne daje odgovor, jeste da li to znači da se svaka svijeća ugasi prije nego što dogori do kraja, ili pak, da se i plamen svijeće koja dogori do svog kraja, opet pokaže uzaludan, jer će se jednom, svaka svijeća, pa i sve svijeće na svijetu, na kraju ugasiti, prije one velike Zore koja će sve svijeće učiniti nepotrebnim!? Ako se misli na to da se svačija svijeća ugasi prije nego što dogori do kraja, onda je riječ o očitoj neistini. Mnoge svijeće dogorile su do kraja. Možda je upravo to kriterijum i svijeće i života. Svijeća koja je dogorila do samog kraja, život koji se ugasio sam od sebe, poslednjim dahom istrošenih pluća i zadnjim otkucajem iscrpljenog srca, ostvarili su svoj smisao, opravdali svoje postojanje. U prvom slučaju, tragedija je opšta i neizbježna. Uovom drugom – tragedija je opasnost koja se može desiti ali se može i izbjeći!

Šandor Marai – jedan dugo zaboravljeni a poslednjih godina ponovo otkriveni pisac – već naslovom svoje kultne knjige, prihvata ovu drugu mogućnost.

Svijeće gore do kraja, jeste knjiga koja promoviše filozofiju mogućnosti ispunjenja i opravdanja života. Nasuprot kosmičkom pesimizmu, izvedenom iz tvrdnje da se sve svijeće na kraju pogase i da ničija nije do zore gorila, Marai potencira afirmaciju života, upravo iz mogućnosti da svijeća, kao i život, mogu dočekati svoj sopstveni kraj, mogu stići do toga da sebe u potpunosti pretoče u svjetlo, do poslednje kapi rastopljenog voska, do poslednjeg otkucaja srca. Svijeća koja gori do kraja, jeste, smatra Marai, svijeća prijateljstva. Ili, ako hoćete, prijateljstvo sačuvano cijeli život, jeste jedna takva svijeća koja je dogorila do kraja.

U Sedmom pismu, Platon navodi alegoriju o brodu koji plovi u susret neumitnoj katastrofi, jer nailazi oluja koja će ga sigurno potopiti. Samo kapetan to zna i preduzima sve mjere sigurnosti koje mu stoje na raspolaganju. Kada pod prvim udarima oluje počnu pucati zategnuta užad, kada škripu greda sa bokova lađe zagluši tresak slomljenih jarbola i pljusak talasa koji se prelivaju preko palube, putnici se izbezume: tvrdica steže skrivenu kesu dukata, dvoje mladih se očajno ljube, majke privijaju djecu…samo svinje, zatvorene pod palubom, i dalje jedu svoj kukuruz. Znam ja šta je Platon poručivao ovom alegorijom. Ali se pitam da li je znao Platon, da smo mi, svi i oduvijek, na toj istoj lađi, na kojoj još gore naše svijeće, zna li da će ta oluja jednom potopiti taj brod i pogasiti sve svijeće i da će onda posvuda zavladati mrak!?

I još: da li je to krajnji smisao tvrdnje da ničija nije do zore gorila!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istorijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na hrišćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno hršićanski kontinent“, i prihvati istinu da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-hrišćansko-islamski, Evropa će obnoviti svoje najplemenitije ideale

 

U najavi knjige (Dževada Suško, Faith and Loyalty; About the book, Google ), piše: “Krajem 19-og vijeka, Bosna i Hercegovina, mala ali strateški značajna (sa pretežno muslimanskim stanovništvom)…do tada dio Osmanlijske Imperije, potpala je pod Austro-Ugarsku vlast 1878. godine. Posljedice ove promjene na Bošnjački narod, koji se odjednom našao pod upravom evropske umjesto stoljećima duge islamske vlasti (The impact of this on the Bosniak people suddenly finding themselves under the authority of European rather than centuries old Islamic rule), te način na koji su rješavali ovaj prijelaz u kontekstu vjere i lojalnosti je tema ovog djela.“

Smjesta mi sinu: Opet bi da Islam i muslimane  izbace iz Evrope!

  1. Metodološki, klasifikacija je neodrživa. Geografski, teritorijalni kriterijum (“Evropskom vlašću“), nespojiv je sa religijski definisanim kriterijumom (“Islamskm vlašću”), jer implicira da je kršćanstvo evropska a islam neevropska (azijska) religija, odnosno da je vlast u kršćanskim državama navodno po definiciji evropska, dok je islamska vlast, takođe po definiciji, neevropska (azijska);
  2. Zapravo, riječ je o promjeni jednog religijski definisanog modela, drugim religijskim modelom, konkretno – islamskog sa kršćanskim; a ne promjeni evropskog i neevropskog sistema vladavine;
  3. Ovom klasifikacijom promovisana je u “činjenicu“ kobna zabluda da je kršćanstvo evropska religija, za razliku od islama koji to, navodno – nije! Međutim, nepobitan historijski fakt je da su i judejstvo i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, nastale u Aziji, na Bliskom Istoku;
  4. Tako je još jednom nametnut ideološki konstrukt da je kršćanstvo domicilna evropska religija, dok je islam nekakv uljez kome u Evropi nije mjesto (??),  ne koji sam ukazao još 2011. godine u knjizi Islamski identitet Evrope, prevedenoj na više jezika, uključujući i engleski i njemački, odnosno arapski), pa je nedavno imala i svoje deseto izdanje!
  5. Ova podvala političkih centara antiislamskog ekstremizma, ignoriše ključnu činjenicu da su i judejstvo, i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, što znači da je pozivanje bilo koje od njih na status navodno “evropske religije“, bez osnove. Isto tako, ignoriše se i činjenica da je Islam na tlu Evrope prisutan već 14 stoljeća (od 711. godine), i da je od samog početka svoje prisustvo uspostavio kroz tada najrazvijeniju državu sa svim svojim političkim, vojnim, kulturnim i ekonomskim institucijama, za razliku od kršćanstva koje je (iako par stoljeća ranije), u Evropu pristiglo sa  robovima, bjeguncima i emigrantima  sa Bliskog Istoka. Takođe je potpuno pogrešna slika da je Islam stigao u već potpuno “kršćansku Evropu“. U periodu od osmog vijeka do početka jedanaestog vijeka, dakle, punih 300 godina, Evropa je većim dijelom bila pod vlašću islamskih nego kršćanskih država. Naime, kroz cijeli ovaj period, daleko najveći dio Evrope – teritorija koju danas zauzimaju Danska, Norveška, Švedska, Finska, Njemačka, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina i najveći dio Balkanskog poluostrva, još nije primio kršćanstvo.  Prihvatanje kršćanstva, na ovom ogromnom području, uzelo je maha tek početkom 11. vijeka. U međuvremenu, Islam je zauzimao praktično cijeli bazen Sredozemlja, Španiju, Portugaliju, Južnu Francusku, prostirući se u jednom periodu do južne Švajcarske. Kada je, nakon gotovo 800 godina, često dominatnog i kroz cijeli period aktivnog kulturnog, ekonomskog, vojnog  i administrativnog prisustva, evropska islamska država  El Endelus konačno prestala postojati (1492. godine), na Jugoistoku Evrope već je uveliko najmoćnija i najrazvijenija evropska država – Osmanli Devlet – takođe bila islamska a veliki procenat njenih građana, stanovnika ovog dijela Evrope, bili su i do danas ostali – Evropljani muslimani.

Historijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na kršćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno kršćanski kontinent“, i od srca prihvati istinu da je  multikulturni kontinent,  a da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-kršćansko-islamski, Evropa će pobijediti svoju najtežu bolest i obnoviti svoje najplemenitije ideale.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aporije anti-semitizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz  sve  užase kontinuiranog genocida u Gazi,  kao da niko nije primijetio da se taj genocid vrši nad Semitima! Palestinci su semitski narod. Isto kao i Jevreji

 

 

U vojnoj kampanji koja traje već 14 mjeseci i koju najviše međunarodne pravne institucije definišu kao genocid, armija Izraela je do sada ubila preko 54.000 Palestinaca, od toga oko 42.000 žena i djece, ranila preko 120.000 Palestinaca, od kojih više od 70 posto žena i djece, blokirala i uvela stroge restrikciie na dostavu hrane, humanitarne pomoći i lijekova, čime je izazvala glad i epidemije zaraznih bolesti, uništila je sve Univerzitete, porušila je i teško oštetila 70 posto stambenih zgrada, porušila i teško oštetila 85 posto škola, protjerala 90 posto  civilne populacije sa njihovih ognjišta,  i uništila ili teško oštetila sve bolnice u Gazi.

Uz  sve navedene užase ovog kontinuiranog genocida, kao da niko nije primijetio da se taj genocid vrši nad Semitima! Naime, činjenica je da su Palestinci semitski narod. Isto kao i Jevreji. Prenerazio sam se pred  pitanjem šta rade sve države članice OUN, koje su usvojile desetine dokumenata o najoštrijoj osudi i aktivnoj borbi protiv svih formi antisemitizma? Posebno dramatično pitanje je šta čeka Međunarodna zajednica, zašto nije od prvog dana prekinula ovu najbrutalniju demonstraciju antisemitizma, koja se svakodnevno nesmetano vrši pred očima cijelog svijeta!? Kažem, Međunarodna zajednica, iako ona obuhvata svega oko 800 miliona stanovnika, pa je iz perspektive demokratije nejasno da li ona ogromna većina od 7.5 milijardi stanovnika zajedničke nam planete, spadaju ovdje, ili nisu  ni “međunarodna“ činjenica, ni neka “zajednica“!? Ipak, apostrofiram važnost  manjine sadržane u pojmu “međunarodna zajednica“,  zato što ova sintagma obuhvata države koje posjeduju institucionalno neograničen politički autoritet i vojnu moć. Da hoće, mogli bi za 24 sata zaustaviti ovaj genocidni  pir nad Semitima!

Mora biti da postoji neko formalno objašnjenje, neki dokument koji dopušta ovaj eklatantni antisemitizam!  Da nije tako, svi ti legalisti koji ćute bez obzira kome i kakva se nepravda čini sve dok je pokrivena nekim zakonskim propisom, već odavno bi alarmirali da je u Gazi, od nedavno i u Libanu, na djelu otvoreni antisemitizam. A možda politički vrh država koje vladaju sa OUN,  ne poštuje antropološke činjenice i u semitske narode ne ubraja ni jedan od mnogobrojnih naroda Bliskog i Srednjeg Istoka, pa ni Palestince,  nego samo Jevreje!?  U tom slučaju, iz legalističke perspektive, sve bi bilo u redu, jer bi to značilo da Jevreji, kao jedini semitski narod, mogu biti samo žrtve a ne i protagonisti antisemitizma.

Ko traži taj i nađe! – ne mogu odoliti a da ne kažem, još jedna notorna demagoška zabluda – ali u ovom slučaju ono što sam tražio, našao sam. Kao nesumnjivo najuticajniji faktor svjetske politike, SAD su usvojile najnoviju Deklaraciju,  jednoglasno prihvaćenu u Bukureštu, 26 maja, 2016, koja glasi:

“Kao član IHRA, SAD koriste ovu radnu definiciju i ohrabruju druge vlade i  međunarodne institucije da je takođe koriste.

Usvajamo slijedeću pravno neobavezujuću radnu definiciju antisemitizma u u kojoj se, između ostalog, kaže:

Retoričke i fizičke manifestacije antisemitizma su usmjerene protiv pojedinaca Jevreja i Ne-Jevreja (Italik F.M.) i/ili njihovu imovinu, protiv Jevrejske zajednice i religijskih objekata.“

Sjetio sam se Zenonovih aporija. Onu o brzonogom Ahilu koji ne može stići kornjaču, vjerovatno svi znate?! Elegantna, uvjerljiva, logički besprijekorna. I onda, 2.500 godina kasnije ovo kvazi pravničko rogobatno petljanje, vrdanje, nedoslijednost! Definicija za koju se najprije naglašava da je radna, ali se prećutkuje da je pravno neobavezujuća; koja eksplicite naglašava da se antisemitizam odnosi na Semite Jevreje i na Semite Ne-Jevreje pojedince, kao i na njihovu imovinu, ali onda izostavi Semite Ne-Jevreje i u antisemitizam uključi samo napade na jevrejsku zajednicu i njihove jevrejske objekte – ipak se, uz sva ta laviranja, pretvara u grotesknu sramotu pravne struke.  Glavna aporija ove Deklaracije i svakog antisemitizma, proizilazi iz prećutane kategorije vjerske pripadnosti Semita. Svejedno da li armija Izraela na okupiranoj teritoriji Palestine ubija Palestince Semite masovno ili pojedinačno, za Međunarodnu zajednicu, ako su ubijeni Semiti muslimani, to nije akt antisemitizma!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ljepote, više ljepote

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa!    Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu

 

 

Jesi li zaista toliko poružnio, svijete!? Ili se to samo meni ružnim činiš?Ako je, kako neki kažu, ljepota  u oku posmatrača, onda bi bilo pravo reći i da je ružnoća u oku posmatrača. Ali ovo su moje oči, iste one oči kojima sam nekada ovaj isti svijet gledao i ljepote njegove nisam se mogao dovoljno nagledati! Gdje god bih se zatekao, u šta god da sam se zagledao – ljepota je ljepotu dozivala!  Već poodavno,  nigdje  ni traga od ljepote. Učini li  se nešto u prvi mah, ako ne lijepim, a ono barem ne odurno ružnim, brzo se preokrene u rugobnu i turobnu stvarnost.

Kad li se to desi? I kako mi neprimijetno promače tolika promjena!? A živjeti u svijetu ljepote i živjeti u svijetu bez ljepote, isto je što i biti srećan i biti nesrećan! Jer i ljepota zna nestati u trenu, kao što netragom nestane sreća, kada čovjeka zadesi nesreća. Iznebuha. Bez prelaza,  Nepovratno. Čovjek vozi auto, sluša muziku, pjevuši. Sekundu kasnije, leži u slupanom autu. U toj kobnoj sekundi svijet nesreće zamijeni svijet sreće. Ipak, ovdje ne govorimo o neizbježnim promjenama. Drugo je to. To je ono što zovemo život. Ili historija.

A ljepota nema historiju! Ne počinje iz nekog zametka, ne nastaje tako što se nešto ružno postepeno pretvara u nešto lijepo. Ljepota smjesta sijevne, plane, kao kada iziđe sunce u ljetnje praskozorje. Pojam ljepote ima svoju historiju u estetici, ali ne i sama ljepota. Ako i nastaje, ljepota nastaje kroz metamorfozu.  Umjesto gusjenice, iz čaure izleti leptir raskošnih boja! Kada je Umberto Eko 2004. godine objavio knjigu Historija ljepote, on je klasičnim marketinškim trikom doveo u zabludu njene kupce. Obećao im je historiju ljepote a dobili su raspravu o historiji pojma ljepote. Ko god je tu knjigu pročitao, makar je i najbolje razumio, nije mu pomogla da nađe ljepotu. Poznavanje anatomije ne pomaže varenju, poznavanje estetike ne čini svijet lijepim.

Ono nam dajte, što svijet čini lijepim! Ovdje smo zbog ljepote! Jesmo li došli na pravo mjesto? Ima li ljepote ovdje, u ovom svijetu? I ima i nema. I lijep je ovaj svijet i  nije lijep. Kažu: Ljepota je u oku posmatrača. Blizu istine, ali ne sasvim. Jeste u oku, ali tamo je stigla iz duha! Uz ostala čula postoji i čulo za ljepotu. Štapići i čepčići u oku određuju hoćemo li ovaj svijet vidjeti u bojama ili samo u sivim tonovima. Ljubav u srcu čini ljepotu svijeta vidjivom. Tačan odgovor na pitanje da li je svijet u bojama ili je u sivim tonovima glasi: oboje! Za daltonistu, svijet nema boja. I u toj talasnoj dužini u kojoj daltonista vidi svijet, on ga vidi realno, tačno onakav kakav jeste u dijapazonu i ektromagnetskih frekvencija u kojima nema boja. Dakle, svijet objektivno istovremeno i jeste u boji i jeste samo u sivim tonovima.  I isto tako objektivno, svijet istovremeno i jeste lijep i nije lijep.

O stepenima kroz koje nam se ljepota pojavljuje i otkriva, najbolje govori knjiga Šest Eneada  mudrog Plotina, koju je njegov učenik Porfirij priredio! Veliko je znanje sabrano u ovoj knjizi. Ali svako znanje mora imati svoj cilj. Znanje bez cilja je kao magarac natovaren mudrim knjigama.

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi pa čini šta hoćeš! Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa! Kad im ljubav prođe, čudom se čude: Gdje su mi bile oči?   Ne znaju da ljubav  nikada nije slijepa. Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu. I vidi samo ono ružno u svijetu.  Ovdje smo zbog ljepote! Svijet  nije poružnio. Ljubav je presahla.  Oboren s konja u sred bitke, Ričard III je viknuo:

“Konja! Kraljevstvo za konja!“

U žaru naše bitke, neka zagrmi naš poklič:

“Ljubav, kraljevstvo za ljubav!“

Da opet vidimo tvoju ljepotu,  svijete!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo