“Mnogi gradovi u marketinškom smislu stvaraju svoje kulturne i turističke politike tako što kreiraju mit o sebi. Ulcinju to nije potrebno. Ulcinj je najinteresantniji i najromantičniji grad na istočnoj obali Jadrana, istinski mozaik civilizacija. Njegova povijest pokazuje da su se ovdje već 2,5 milenijuma plodonosno prožimali kulturni uticaji najvećih svjetskih civilizacija”, kaže za Monitor predsjednik Društva prijatelja i poštovalaca Starog grada Kaljaja, publicista Ismet Karamanaga.
Na ovom tlu leži bogata baština prošlih vremena, a na njegovoj površini, koju je prekrilo neznanje i slabokrvno pamćenje o toj prošlosti, utisnuli su prošli vjekovi najrazličitije tragove. „Možda su od svih njih najinteresantniji oni o kojima se veoma malo zna, a to je da je tokom gotovo čitave istorije Ulcinj bio hodočasničko mjesto”, podsjeća Karamanaga
Ulcinj su u 5. stoljeću prije nove ere osnovali Iliri. Zbog geografskog položaja za zaštitnika grada je određen ilirski bog vode, izvora, mora i plodnosti koji se nazivao Bindi (Bindus). Zbog svih tih atributa koji su mu pripisani smatran božanstvom visokog ranga. Bindi, koji se često u literaturi izjednačava sa rimskim bogom mora i izvora Neptunom, jedan je od razloga što se na ovom području tako snažno poštuje kult vode.
U govoru ulcinjske populacije ima mnogo poslovica koje se odnose na Bindija, a lik ovog božanstva je, kako smatra dr Ruždi Ušaku, isklesan na južnim zidinama Starog grada, iznad Velike skele.
Još interesantnija za posjetioce je procesija koja se svake godine, 9. maja, održava na obali Bojane, u mjestu Sv. Nikola, sada osam kilometara uzvodno od ušća te rijeke. Po legendi, brodovi koji su za Bari, u Italiji, transportovali tijelo Svetog Nikole sklonili su se u Bojanu, početkom maja 1087. godine, od nevremena. Pošto je tijelo tog sveca, zaštitnika djece i djevojaka, pomoraca i trgovaca, slabih, nemoćnih, osuđenih i zatočenih, tu bilo iskrcano dva dana, jedan bogobojazni Ulcinjanin je na ovom mjestu, koje više od 900 godina nosi ime po Sv. Nikoli, sagradio skromni hram. Uspomena na ovaj događaj očuvana je, dakle, stoljećima, a tradicionalno su joj prisustvovali i ulcinjski muslimani.
Ono što se, kako navodi profesor Karamanaga, najmanje zna jeste da je zaštitnik grada Ulcinja u srednjem vijeku bila Sv. Marija. Nekoliko crkava i samostana u gradu, kao i u obližnjem Šasu, bili su posvećeni majci Isusa Hrista.
Koliko je njen kult u tom periodu bio jak, kao i da je predstavljao magnet za vjernike iz regiona, govori činjenica da je Ulcinj u srednjem vijeku bio znamenito hodočasničko mjesto. A to je, osim glasa svetilišta, povlačilo za sobom i znatne materijalne prihode za opštinu Ulcinj i njene građane.
Nekoliko vjekova kasnije, s početka 1673. godine, u jedna od najljepših urbanističkih aglomeracija istočne obale Jadrana, stigao je posljednji lažni mesija, reformator Talmuda, „kralj Jevreja”, Šabetaj Cvi (Sabataj Sevi). On koji je nakon stoljeća izgnanstva najviše zagrijao jevrejske mase širom svijeta, kombinacijom misticizma i mesijanstva, uvjeren da će ih vratiti u „obećanu zemlju”, došao je u Ulcinj (u svoj Alkum, kako ga je nazivao) sa zvanjem bivšeg sultanovog kapidži-baše tj. vratara u penziji ili ostavci. Nosio je muslimansko ime Mehmet Efendi, tiho živio u Starom gradu, molio se u Kuli Balšića gdje je na trećem spratu te monumentalne građevine isklesao dvije velike Davidove zvijezde u zidu, i umro tri godine kasnije.
Mnogi njegovi obožavaoci diljem carstva slijedili su Cvijevo otpadništvo tako da su prakticirali islam u javnosti, a židovstvo u tajnosti, čekajući njegov povratak. Najveći broj pripadnika ove polujevrejske i polumuslimanske sekte živio je u Solunu, Istanbulu i u Izmiru (njegovom rodnom gradu) i nazivali su ih „donme”. Sve do početka 20. stoljeća za njih je Ulcinj bio najvažnije hodočasničko mjesto, a posljednjih godina opet je primjetan taj trend.
Prema tvrdnjama čelnika NVO Likud, Ratka Cerovića, Cvi ima oko dva miliona pristalica od ukupno 14 miliona Jevreja koji danas žive u svijetu.
Upravo će u organizaciji ovog društva od 29. jula do 3. avgusta u Ulcinju biti održan međunarodni kongresa Šabetaj Cvi, šabatajanci i šabatajanizam, na kojem će učestvovati tridesetak eminentnih naučnika iz Izraela, SAD i Evrope.
Istoričar Srđa Pavlović je uvjeren da priča o Cviju može imati značajnu upotrebnu vrijednost. ,,To ne bi bila jeftina komercijalizacija, već promocija značajne kulturne vrijednosti našeg prostora”, navodi on.
Inače, taj mistik je bio blizak dervišima- bektašijama, koji su imali snažno uporište u Ulcinju, tim prije što je zaštitnik grada u Osmanskoj imperiji bio poslanik Nuh (Noa, Noje). U tom kontekstu je razumljivo što su se spektakulrano slavili praznici u prvom muslimanskom mjesecu, muharemu, i pravile ogromne slastice – hašure.
Jedna od znamenitosti Ulcinja iz tog perioda sigurno je vlas kose iz glave poslanika Muhameda koja se sa velikim poštovanjem i dužnom pažnjom čuva u sjedištu Islamske vjerske zajednice grada. Ona se nalazi u posebnoj zastakljenoj škrinji i iznosi tradicionalno, samo jednom u godini, 26. dan mjeseca Ramazana, odnosno pred, kako se vjeruje, noć Lejletul-kadr, noći koja je po Kur’anu, vrijednija od hiljadu mjeseci!
Osmanska vlast nikada nije otvoreno sprječavala obilježavanje paganskih običaja od kojih je najvažniji bio dolazak proljeća, odnosno Đurđevdan, 6. maja. Ljudi bi se okupljali na otvorenom, prali lice vodom pomiješanom sa cvijetom ruže, jeli mladi sir, luk i smokve. Vjeroučitelji su te rituale tolerisali navodeći da su to ne vjerski nego narodni običaji.
„Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je bila nužnost i prednost te multikulturne zajednice”, kaže Karamanaga i zaključuje da je zbog toga Ulcinj bio i jeste jedinstveni „otvoreni grad”, u kojem se i danas mogu vidjeti različite kulture, civilizacije i svjetonazori.
Mustafa CANKA