Čeličana nikšićke Željezare može ući u najuži izbor za dekor snimanja filma o paklu – ako bi se neki režiser odlučio za to. Otrovna sumporna isparenja, metalna prašina koja puni pluća i neizdrživa vatra koja prži tijela svakodnevni su rekviziti ovog paklenskog proscenijuma. Nekada su tu radile ponosne grupe livaca. Danas su tu radnici Toščelika kojima je novi vlasnik odredio cijenu: trista deset eura mjesečno za šesnaest časova dnevno.
„Radio sam i po osamnaest časova dnevno u Čeličani i dobio tešku upalu pluća: znate, vruće – hladno, znoj, promaja, zaglavio sam mjesec dana Brezovika. Kad sam se vratio na posao tražio sam da me premjeste na neko lakše radno mesto jer mi je to pisalo u medicinskom kartonu. Rekli su mi: ili radi ili odlazi. Otišao sam iako mi ugovor još nije bio istekao. Ipak mi je draži život”, priča je koju je ispričao dvadesetpetogodišnji Vlado Stanišić sada bivši radnik Željezare. Njegov vršnjak Milun Todorović nije bio te sreće: 17. februara pomahnitali komad čelika izletio je ispred višetonske prese i polomio nesrećnom radniku iscrpljenom od višečasovnog prekovremenog rada potkoljenice obadvije noge. Medijska prašina koja se digla oko njegovog slučaja ubrzo je legla i sve je ponovo zaboravljeno da bi prošlog mjeseca 12 radnika Čeličane bilo suspendovano, jer su 17. aprila uveče, zbog fizičke iscrpljenosti odbili da se vrate u pogone.
Tako je nastavljena tiha agonija radnika Toščelika koja traje od kada je turska kompanija u junu 2012. za 15 miliona eura kupila ,,majku hraniteljicu” i ponos Nikšića i pretvorila je u zabran u koji javnost Crne Gore nema pristup: sve informacije o Željezari svodile su se od tada na govorkanja o neljudskom odnosu i povremenim nesrećama preko kojih su i država i javnost olako prelazili. Za to vrijeme dvojica radnika su izgubili živote dok je 47 njih dobilo lakše ili teže povrede.
Preostali, upalih, neobrijanih obraza danas pitaju ima li neko da im pomogne.
„Od odlaska Janka Vučinića možemo konstatovati da sindikalci u Crnoj Gori ne postoje”, smatra Arsenije Lalatović odbornik PzP–a i DF-a u lokalnom parlamentu.
Pero Kadović radnik koji nakon odlaska Vučinića predvodi sindikat Željezare ne bi se složio sa tom konstatacijom makar što se tiče njega i Željezare i kaže da je sindikat uradio sve što je u njihovoj moći da zaštite radnike. Ipak, glavna inspektorka rada u Crnoj Gori Angelina Međedović na saslušanju pred skupštinskim Odborom za zdravstvo 2. marta ove godine kazala je da ta inspekcija nije obraćala pažnju na kompaniju Toščelik, jer nije bilo inicijative od strane sindikata.
,,Vladalo je mišljenje da je to kompanija koja redovno isplaćuje primanja zaposlenima, kao i naknade za prekovremeni rad”, istakla je tada Međedović.
,,Ovih dana ćemo i njoj i javnosti Crne Gore dati na uvid sve naše dopise koje smo za ove tri godine uputili inspekcijama, Vladi i ministarstvima u kojima smo ukazivali na nepodnošljivo stanje za radnike u Toščeliku. I niko ništa nije preduzeo. Pa neka javnost odluči ko je jači: turski investitor ili država”, ogorčen je Kadović.
A Vlada je skrckala 15 miliona eura, bijednu sumu za koju su poklonili nekadašnji gigant, a da pri tom nijesu potpisali sa novim vlasnikom niti jedan papir na koji bi se Kadović i livci mogli pozvati.
Odnos službenika Vlade prema problemu demonstrirao je na pomenutom sastanku Odbora za zdravstvo tadašnji ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković hrabro izjavivši da je ,,Crna Gora prepoznata kao država koja u regionu najbolje štiti prava radnika, kao i da ima najbolje radno zakonodavstvo”.
,,Više puta sam razgovarao sa sadašnjim i bivšim radnicima Željezare. Radnici su više puta iskazivali zadovoljstvo trenutnim vlasnikom Željezare, kompanijom Toščelik. S druge strane, uvijek smo nailazili na spremnost vlasnika kompanije da izađu u susret radnicima”, reče tada Bošković.
Nade koju su radnici polagali u novu ministarku rada i socijalnog staranja Zoricu Kovačević raspršene su kada je 13. maja ove godine posjetila Nikšić ne da bi razgovarala sa radnicima iz Željezare, već da bi penzionere Nikšića upoznala sa prednostima članstva u NATO savezu.
I radnicima sada ostaje pitanje: kako povratiti dostojanstvo.
Nego, možda najstrašniji dio priče oko Željezare je spremnost mladih Nikšićana da, i pored svih iskustava njihovih sugrađana, i dalje stoje u redu za posao u ovoj fabrici.
„Ekonomski osiromašeni čovjek sa strahom za egzistenciju prinuđen je često da guta ponos i da se ponižava zarad biološkog opstanka”, kaže Lalatović.
Bato PEROVIĆ
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice