Najnoviji statistički podaci o zaposlenosti, nezaposlenosti, primanjima i socijalnim davanjima u Beranama potvrda su da je socijalno-ekonomska situacija u ovom gradu izuzetno teška. Podaci idu u prilog i tvrdnji da je cjelokupan sjever Crne Gore i dalje u propadanju kojem se ne nazire kraj.
Prema tim podacima zaposlenih u Beranama u decembru prošle godine je 4.362, s prosječnom platom od 438 eura, što je od državnog prosjeka manje za čak 46 eura ili skoro za 10 odsto. Statistika govori da je penzionera u Beranama u januaru bilo 5.921, a prosječna penzija iznosila je 218 eura. To je za 55 eura ili za 20 odsto manje od državnog prosjeka.
Tužna je i slika socijalnih davanja. Statistički podaci za februar ove godine kažu da je broj korisnika materijalnog obezbjeđenja porodice, ili socijalne pomoći 1.476. Ako se taj broj pomnoži sa članovima porodica nosilaca socijalnih primanja, onda se može precizno izračunati da od socijale u gradu na Limu živi 4.662 stanovnika.
Nezaposlenih, koji su evidentirani na birou rada, ima dvije hiljade i dvjesta, mada je jasno da je taj broj višestruko veći nakon što su mnogi raznim mjerama skinuti s evidencije, što nije promijenilo njihov radni status.
Predsjednik Opštine iz vladajuće koalicije ,,Zdravo Berane SNP – DF” Dragoslav Šćekić kaže da je nakon stečaja i privatizacija uslijedio potpuni privredni kolaps.
,,U kratkom periodu ogroman broj radnika iz fabričkih hala preselio se na Biro rada ili u Centar za socijalni rad”, objašnjava Šćekić.
On dodaje da podatak o ličnim primanjima govori sam za sebe, odnosno da je privreda na infuziji i da je skoro nema.
,,Poznato je da je u Beranama ugašena cijela industrijska zona, koja je zapošljavala oko 6.000 radnika, da ne govorim o uslužnim i drugim djelatnostima povezanim sa potrebebama industrijske zone. U tom vremenu znatan broju građana odselio se trbuhom za kruhom. Nakon stečaja i privatizacija uslijedio je potpuni privredni kolaps ne samo u Beranama, nego i na cijelom sjeveru Crne Gore”, podsjetio je Šćekić.
Pohod državnih tajkuna na sjever Crne Gore zaista je ostavio pustoš. Zemljište na kojem se nekada nalazila beranska ciglana Rudeš, na primjer, prodato je za svega sto hiljada eura, čime je stavljena tačka na ovu privatizacionu pljačku.
Predsjednik sindikata bivše ciglane Veselin Radičević kazao je da je fabrika opekarskih proizvoda, jedina u Crnoj Gori, najstariji industrijski objekat u Beranama, na ovaj način i definitivno otišla u istoriju tranzicionih lopovluka.
„Šta je sada s pričom da će se izgraditi nova ciglana? Gdje su sada državni organi koji su sprovodili prodaju da intervenišu i kažu da to ne može tako”, pita Radičević.
Beransku ciglanu Rudeš, koja je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za 254 hiljade eura. Đurišić je, međutim, svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio da fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Nakon rušenja, međutim, prošli su mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa.
Nedugo potom Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice, uveo novi stečaj u beransku ciglanu koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrije građevinskih materijala Opeka, odnosno samom sebi. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika, šaljući ih na biro rada.
Šta će se dalje dešavati ostaje da se vidi, ali je sasvim izvjesno da će se ciglana pridružiti onoj grupi beranskih privrednih kompanija koje su kroz stečaj ili bez stečaja prodate, zatim nestale ili sasvim promijenile djelatnost. I na kraju potpuno propale.
Građani Berana bili su ne malo iznenađeni kada su vidjeli da u krugu bivše fabrike za protektiranje guma Gumig, nedaleko od ciglane, pasu goveda. Stvari su postale jasnije kada se ispostavilo da je ovu fabriku, odnosno zgradu i zemljište, kupila rožajska mesarska industrija Gradina.
Tačka je stavljena i na ovu pljačku. Gumig je 2003. godine na berzi kupio slovenački berzanski mešetar Damjan Hosta, koji je radnicima obećao brda i doline. Najavljeno je brzo pokretanje proizvodnje i snabdijevanje tržišta protektiranim gumama za koje će se „sirovina dobavljati iz Italije posredstvom slovenačkog partnera”.
Fabrika Gumig nije proradila s novim vlasnicima. Nije proradila ni kada se većinski paket akcija ove kompanije nešto kasnije našao u registru Centralne depozitarne agencije pod imenom izvjesne Vesne Đukić, za koju radnici tvrde da su je samo jednom vidjeli. Nedugo potom svi su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno.
Radnici su tužili vlasnika za svoja potraživanja, a Osnovni sud u Beranama zaplijenio je imovinu i poslije desetak pokušaja prodao Gradini kako bi zaposleni bili izmireni. I Gumig je postao prilog za istoriju tranzicije.
Najpoznatiji privredni brend koji je u procesu tranzicije uništen u Beranama svakako je bila Polimka. Industrija kože i kožne galanterije izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to zadugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na sjeveru. Na platama, koje su imali zaposleni u ovoj kompaniji, svi su zavidjeli. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa skoro osamsto zaposlenih.
Poslije zapadanja u krizu i nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS, koje je u njenim halama napravilo stovarište i prodavnicu. Do danas se ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade. Njihova vrijednost se procjenjivala na najmanje dva miliona eura.
Bivša fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti s makar deset miliona eura.
Beranska fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala više od dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je 1989. Po preporuci komisije na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju ,,sa suzom u oku”, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neznaveni radnici su s pjesmom otišli na biro rada s kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale.
Od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi u Beranama danas radi pedeset radnika u fabrici eksploziva Polieks, uz njih sedamdeset nedavno zaposlenih u Rudniku mrkog uglja. To je ovog Prvog maja čitava radnička klasa u gradu na Limu i dio priče koji statistika ne može da iskaže. Sve i da na sjeveru ima sindikalnog lidera, kao što ga nema, koga bi on to mogao pozvati na prvomajske proteste? Vlasti su to učinile sistematski i svjesno.
Tufik SOFTIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice